Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1794/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7081/2024-13 od 29. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuju točke I. i II. izreke i točka III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 375,00 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se točka III. izreke citirane presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 750,00 eur s pripadajućom zateznom kamatom te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 750,00 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tužitelju tuženiku naknaditi trošak sastava žalbe od 84,77 eur, u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu odbija se zahtjev tuženika.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 8.11.2005. godine između tužitelja i tuženika sljedećeg sadržaja: „3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 692,74 eur i naknaditi mu trošak postupka od 1.125,00 eur, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se korisniku kredita nalaže obveza plaćanja usluge obrade kredita, tzv. ulazna naknada u visini 3,30% iznosa kredita te posljedično tome restitucijski zahtjev za isplatu po toj osnovi isplaćenih 692,74 eur.

Donošenjem pobijane presude, nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska je presuda izrađena u smislu čl. 338. ZPP-a, prvostupanjski je sud obrazložio provedene i relevantne dokaze i iznio jasan stav o predmetu spora te je presudu moguće ispitati. Stoga nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354.st.2.toč.6. ZPP-a budući da je tuženiku bilo omogućeno raspravljanje u postupku, a podnesak na koji ukazuje kao podnesak koji mu nije dostavljan niti postoji u predmetnom spisu i isto će se valorizirati kroz odluku ovog suda o troškovima postupka.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik- banka sklopili Ugovor o kreditu [broj kredita] 8.11.2005., a kojim je između ostalog ugovoreno u dijelu čl. 3. da se naplaćuje naknada u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, a koju je naknadu tužitelj platio 692,74 eura, na način da je taj iznos odbijen prilikom isplate kredita tužitelju te da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I i II pobijane prvostupanjske presude tj. kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje ZZP) zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

Obzirom na žalbene navode valja dodati da je točno da se prvostupanjski sud u predmetnoj presudi dijelom poziva na relevantni ZZP iz 2003., a potom na ZZP iz 2007., što obzirom na identičnost relevantnih odredbi, nije dovelo do pogrešne i nezakonite odluke.

Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 692,74 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

Valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o prigovoru zastare koji je ocijenio neosnovanim jer zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači tek pravomoćnošću ove prvostupanjske presude. Dakle, a obzirom da tuženik u tom slučaju restitucijski zahtjev cijeni preuranjenim, valja navesti da je isto neosnovano, budući da restitucijski zahtjev slijedi sudbinu deklaratornog.

Prvostupanjski je sud o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, međutim, tuženik osnovano osporava prvostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na način obračuna troškova parničnog postupka.

Naime, budući da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, postavio i kondemnatorni na isplatu, osnovano tuženik ističe da je vrijednost predmeta spora potrebno odrediti prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva. Prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju odmjerio troškove postupka na način da uzima u obzir vrijednost deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, konkretno povrat novčanog iznosa od 692,74 eura i vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju je određena tim zahtjevom.

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio opravdanim troškove tužitelja za nagradu zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe i zastupanja na ročištu 10.07.2025., ali obzirom na navedeno ne u iznosu od po 200,00 eur, odnosno 300,00 eur (za ročište), već tužitelju primjenom Tbr.7. u vezi s Tbr.8.t.1. i Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa) pripada naknada u iznosu od 150,00 eur za svaku od navedenih radnji uz PDV 25%, odnosno ukupno375,00 eur.

Pravilno ukazuje tuženik da se tužitelju za ročište 10.07.2025. ne može odrediti naknada po dva osnova – za pripremno i ročište za glavnu raspravu te istom po stavu ovog suda pripada naknada kao za ročište za glavnu raspravu, sukladno Tbr.9.t.1. Tarife.

Prvostupanjski je sud tužitelju priznao trošak sastava podneska od 22.04.2025., međutim podnesak tužitelja s tim datumom ne prileži spisu pa iti niti ima pravo na naknadu za taj podnesak, a ujedno je jasno ta podnesak kojeg nema u spisu nije niti mogao biti dostavljen tuženiku.

Iz navedenog slijedi da tužitelju pripada naknada troškova postupka od ukupno 375,00 eur te je stoga u preostalom dijelu za iznos od 750,00 eur zahtjev odbijen.

Tuženik je djelomično, i to samo u odnosu na sporedno potraživanje (trošak) uspio u žalbenom postupku te mu pripada u omjeru od procijenjenih 25% uspjeha (čl. 154. st. 2. ZPP-a), naknada troškova sastava žalbe primjenom Tbr.10.t.1. Tarife uvećano za PDV 25% (ukupno 78,13 eur) te proporcionalni iznos plaćene pristojbe na žalbu (6,64ur), odnosno ukupno 84,77 uer.

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec