Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1762/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-343/2025-14 od 21. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-343/2025-14 od 21. kolovoza 2025., u točki I. izreke, dijelu točke II. izreke za isplatu 183. eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 19. ožujka 2007. do isplate te dijelu točke III. za naknadu troška u iznosu od 334,35 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se točka III. izreke citirane prvostupanjske presude u dijelu naknade troška od 1.593,75 eur s pripadajućom zateznom kamatom te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 1.593,75 eur zajedno sa zateznom kamatom.

III. Nalaže se tužitelju tuženiku naknaditi trošak sastava žalbe od 91,40 eur, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, zahtjev tuženika odbija.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 343/2025-14 od 21. kolovoza 2025. u dijelu točke II. izreke za isplatu zatezne kamate na iznos od 183,00 eur u razdoblju od 13. ožujka 2007. do 18. ožujka 2007.

Obrazloženje

Pobijanom se presudom utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] od 13.3.2007., a koja: - u dijelu čl. 5.glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita” te se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti 183,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2007. do isplate i naknaditi mu trošak postupka od 1.928,10 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se korisniku kredita nalaže obveza plaćanja usluge obrade kredita, tzv. ulazna naknada u visini 1,50% iznosa kredita te posljedično tome restitucijski zahtjev za isplatu po toj osnovi isplaćenih 183,00 eur.

Donošenjem pobijane presude, osim u dijelu tijeka dosuđene zatezne kamate, nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP- a, pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska je presuda izrađena u smislu čl. 338. ZPP-a, prvostupanjski je sud obrazložio provedene dokaze i iznio jasan stav o predmetu spora te je presudu moguće ispitati. Stoga nisu počinjene niti povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. ZPP-a ni čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Međutim osnovano tuženik ističe da je u dijelu dosuđenog tijeka zatezne kamate prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, budući da je tužitelj tijek zatezne kamate na glavnicu zatražio od 19. ožujka 2007., a ne od 13. ožujka 2007., čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Stoga je u tom dijelu valjalo ukinuti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci rješenja, primjenom čl. 369. st. 5. ZPP- a.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik-banka sklopili 13. ožujka 2007. Ugovor o [broj kredita] od 13.3.2007., a kojim je između ostalog ugovoreno u dijelu čl. 5. da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% jednokratno, a koju je naknadu tužitelj platio 183,00 eura, na način da je taj iznos odbijen prilikom isplate kredita tužitelju te da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I i II pobijane prvostupanjske presude tj. kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe čl. 6. st. 1. proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 183,00 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

Valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o prigovoru zastare koji je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim jer zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači tek pravomoćnošću ove prvostupanjske presude.

Prvostupanjski je sud o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, međutim, tuženik osnovano osporava prvostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na način obračuna troškova parničnog postupka.

Naime, budući da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, postavio i kondemnatorni na isplatu, osnovano tuženik prigovara da je vrijednost predmeta spora potrebno odrediti prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva. Prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju odmjerio troškove postupka na način da uzima u obzir vrijednost deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, konkretno povrat novčanog iznosa od 183,00 eura i vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju je određena tim zahtjevom.

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio opravdanim troškove tužitelja za nagradu zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe i podneska od 26.02.2025. te zastupanja na ročištima 13.05.2025., 2.07.2025. te ročištu za objavu, ali obzirom na navedeno ne u iznosu od po 100,00 eur, odnosno 50,00 eur (ročište za objavu), već tužitelju primjenom Tbr.7. u vezi s Tbr.8.t.1. i Tbr.9.t.1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa) pripada naknada u ukupnom iznosu od 225,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25% (56,25 eur).

Suprotno navodima tuženiku u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama budući da pitanje jednokratne naknade nije bilo obuhvaćeno u postupcima pokrenutim za zaštitu kolektivnih interesa te je pravilno prvostupanjski sud dosudio naknadu troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

I ovaj sud prihvaća stav tuženika da podnesci tužitelja 3.04.2025. i 2.06.2025. nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP-a) budući da sve što je navedeno u tim podnescima tužitelj je mogao istaknuti u podnesku kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu, a već samom tužbom tužitelj je postavio tužbeni zahtjev pa nije bilo niti razloga isto ponavljati.

Iz navedenog slijedi da tužitelju pripada naknada troškova postupka od ukupno 334,35 eur te je stoga u preostalom dijelu za iznos od 1.593,75 eur zahtjev odbijen.

Tuženik je djelomično, i to samo u odnosu na sporedna potraživanja (kamatu i trošak) uspio u žalbenom postupku te mu pripada u omjeru od procijenjenih 25% uspjeha (čl. 154. st. 2. ZPP-a), naknada troškova sastava žalbe primjenom Tbr.10.t.1. Tarife (62,50 eur) uz PDV 25% (15,63 eur) te proporcionalni iznos plaćene pristojbe na žalbu (13,27 eur).

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec