Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1180/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, protiv tuženika ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl- 542/2023 od 21. veljače 2024., 13. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-542/2023 od 21. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je rješenje kojim je odbačena tužba tužitelja.
2. Protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja ukine pobijano rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Tužitelj je žalbu podnio iz svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda, iz kojih razloga je ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a rješenje suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a, te je utvrđeno da donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj podnio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga protiv tuženika koji ima prebivalište na [adresa] u [adresa]. Ispitujući po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 16. stavak 1. ZPP-a ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost sud je utvrdio da nije nadležan u ovom sporu iz kojih razloga odbacuje tužbu.
5.1. Ocjenu o nenadležnosti sud je temeljio na odredbi članka 46. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine 101/2017; dalje: ZMPP) kojom je propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.; dalje: Uredba). Pravno je shvaćanje suda prvog stupnja da odredba članka 46. stavak 1. ZMPP-a, koja propisuje da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe Bruxelles I bis ZMPP, ne sadržava odredbe o međunarodnoj nadležnosti za građanske i trgovačke stvari za predmete koji izlaze iz okvira polja primjene Uredbe Bruxelles I bis, već se hrvatski zakonodavac opredijelio za proširenje primjene odredaba Uredbe Bruxelles I bis i na slučajeve koji ne bi bili pokriveni samom Uredbom zbog toga što tuženik ima domicil izvan EU-a što proizlazi iz odredbe članka 46. stavak 2. ZMPP-a. Ta odredba propisuje da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis i kada tuženik ima u smislu te Uredbe prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Odjeljak 2. poglavlja II., spomenut u članku 46. stavak 2. ZMPP-a, odnosi se na odredbe o posebnoj nadležnosti, dok se odjeljak 3. poglavlja II. odnosi na ugovore o osiguranju. Ocjena je suda prvog stupnja da je odjeljak 4. Uredbe Bruxelles I bis, koji se odnosi na potrošačke ugovore, izostavljen iz članka 46. stavak 2. ZMPP-a jer je samom Uredbom Bruxelles I bis omogućeno potrošačima, oslanjajući se na odredbe Uredbe, tužiti trgovca s domicilom izvan EU-a, u državi članici potrošačeva domicila. Jedina situacija koja ostaje nepokrivena zbog neuključivanja odjeljka 4. Uredbe u članak 46. stavak 2. ZMPP-a situacija je u kojoj trgovac s domicilom u EU-u pokreće postupak protiv potrošača s domicilom izvan EU- a. Ocjena je suda da prema odredbama Uredbe, trgovac ne može takva potrošača tužiti na sudu svog domicila pa je izostavljanje odjeljka 4. iz članka 46. stavak 2. ZMPP- a sudu logično. Sud nadalje citira odredbu članka 1. stavak 1. Uredbe, koja propisuje da se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda, a da je odredbom članka 6. stavak 1. Uredbe propisano da ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice se, u skladu s člankom 18. stavkom 1., člankom 21. stavkom 2. i člancima 24. i 25. Uredbe, utvrđuje pravom te države članice. Zbog toga sud citira odredbu članka 27. ZPP-a i članak 47. ZPP-a te zaključuje da tuženik u konkretnom slučaju nema domicil u Republici Hrvatskoj iz kojih razloga je tužitelj ovaj postupak mogao pokrenuti jedino u državi u kojoj tuženik ima domicil.
6. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, osim primjene članka 27. ZPP-a, koji je u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu bio brisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/2022.), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022., kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
7. Tužitelj u žalbi smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga što je propustio primijeniti odredbu članka 19. točka 3. Uredbe prema kojoj se od odredbe 4. odjeljka u poglavlju II, koji odjeljak se odnosi na nadležnost za potrošačke ugovore, može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se prenosi nadležnost na sudove te članice, pod uvjetom da taj sporazum nije suprotan pravu te države članice. Naime, ukazuje na odredbu članka 8. Ugovora o tekućem računu od 7. ožujka 2006., kojeg je tužitelj zaključio s pravnim prednikom tuženika, a kojim je za moguće sporove iz tog Ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke.
7.1. Žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane, prije svega, iz razloga što tužitelj u konkretnom slučaju nije tužbu podnio protiv tuženika kao ugovorne strane Ugovora o tekućem računu kojeg je zaključio s pravnim prednikom tuženika, sada pok. TJ, već kao zakonskog nasljednika druge ugovorne strane koji odgovara za dugove ostavitelja sukladno odredbi članka 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.; dalje: ZN) s kojim nije zaključio bilo kakav sporazum predviđen odredbom članka 19. Uredbe.
7.2. Kako je pravilno sud prvog stupnja primjenom članka 1. Uredbe i 46. stavak 1. ZMPP-a te članka 47. ZPP-a ocijenio da zbog činjenice što tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj nije nadležan u ovom sporu, pravilno je primjenom odredbe članka 16. stavak 3. ZPP-a odbacio tužbu tužitelja.
8. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.
Koprivnica, 13. studenog 2025.
Sutkinja
Tatjana Kučić
