REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-541/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik, Berislav Velčić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 1. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, dana 13. studenoga 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-3600220 od 04.08.2006.g., ovjerenog kod javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić, Zagreb, Miramarska 3, posl. broj OV-1035/2006,, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos 466,22 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2006. pa do 31.12.2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, te od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. ožujka 2025. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br 041-50-3600220 dana 04.08.2006.g., ovjerenog kod javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić, Zagreb, Miramarska 3, posl. broj OV-1035/2006, na iznos 22,373.22 CHF s primjenom valutne klauzule švicarski franak po srednjem tečaju za CHF tuženika i plaćanje u 84 mjesečnih obroka. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno tužitelj je platio naknade u ukupnom iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Međutim, tužitelju niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta joj je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za iznosu od 738,31 CHF (3,3% od 22,373.22 CHF kao iznosa kredita), odnosno 466,22 EUR eur prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke. Predlaže tužbeni zahtjev usvojti.

2. Tuženiku je dostavljena tužba radi podnošenja odgovora na tužbu, tuženik je primio tužbu 9. svibnja 2025. Tuženik iako uredno pozvan u ostavljenom roku nije dao odgovor na tužbu. Nadalje tuženik iako uredno pozvan na pripremno ročište koje je održano kod suda dana 25. kolovoza 2025. na isto nije došao. Tuženik iako uredno pozvan nije došao ni na raspravu dana 1. listopada 2025. na kojoj je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 5-8), potvrdu o solemizaciji (str. 11), otplatnu tablicu (str. 19-21), otplatni plan (str. 22-26) i saslušao je tužiteljicu (str. 38-39).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi sklopili dana 4. kolovoza 2006. navedeni Ugovor te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 22.373,222 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

7. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz akta tuženika od 9. kolovoza 2026. (list 26) te otplatnog plana proizlazi da je prilikom isplate/korištenja kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, u iznosu od 738,32 CHF (3,30% od iznosa kredita) sukladno članku 3. Ugovora o kreditu tako što je navedeni iznos ustegnuo od odobrenog kredita. Srednji tečaj CHF prema HRK prema podacima tuženika na dan naplate ulazne naknade bio je 4.6112 HRK pa stoga tužitelj pravilno potražuje isplatu iznosa od 466,22 EUR-a. Tuženik je tijekom postupka bio potpuno pasivan pa nije prigovarao ni postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, a sud je jednostavnom matematičkom operacijom pretvaranja valute CHF u HRK pa u Euro i provjerio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit dizala radi kupnje auta, a što je prema sadržaju Ugovora i bila njegova namjena. Tužiteljica je navela da je u vrijeme dizanja kredita bila zaposlenica kod javnopravnog tijela te da je automobil koristila isključivo za osobne potrebe sebe i svoje obitelji. Iz naprijed navedenoga proizlazi da je tužiteljica kredit dizala za privatne a ne poslovne potrebe te da prema tome ima status potrošača. Dalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj pri dizanju kredita nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita i koju uslugu banke time plaća. Pregovore prilikom dizanja kredita opisuje tako da je znala da mora platiti navedeni iznos kako bi joj kredit bio odobren te da nije ništa pitala pri dizanju kredita jer se bojala da joj onda kredit neće biti odobren.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i životan. Naime iz istoga proizlazi da je tužiteljica znala da treba platiti naknadu za obradu kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita. Međutim tužiteljica nije informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno nisu joj pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos niti je bila u poziciji pregovarati o visini naknade. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora naslovljenog „ostali uvjeti" iz kojega proizlazi da da se visine naknade određuju prema Odlukama kreditora, što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije moglo pregovarati.

10. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

11. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

12. Kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

13. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja iznosila 738,32 CHF.

Tužitelj je pravilno kao što je naprijed obrazloženo tužbeni zahtjev postavio na iznos 466,22 EUR-a, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“, 57/22. i 88/24.).

14. Ovaj sud smatra potrebnim napomenuti i da je člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te da zahtjev za isplatu u ovom predmetu predstavlja restitucijski zahtjev, zbog čega je sud u vidu imao i obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020..

15. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 466,22 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je prema podacima spisa naplaćena 10. kolovoza 2006. (list 19). No kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži kamatu od 1. listopada 2006. (a što je povoljnije za tuženika) to su tužiteljici dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos od 466,22 EUR-a počevši od 1. listopada 2006.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a, a prema vrijednosti predmeta spora od 466,22 EUR-a te troškovniku danom na ročištu dana 1. listopada 2025.. Naime sud je na pripremnom ročištu 25. kolovoza 2025. nakon što je sa strankom raspravio navedeno pitanje utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 466,22 EUR-a koliko glasi zahtjev za isplatu. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 100,00 EUR-a, troška pristupa na pripremno ročište u visini 100,00 EUR-a te trošak pristupa na ročište 1. listopada 2025. u iznosu 100,00 EUR-a. Za sve radnje tužitelj je zatražio i PDV od 25% koji mu je i priznat u ukupnom iznosu od 75,00 EUR-a. Stoga je tužitelju priznat opravdani i zatraženi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR-a

17. Tužitelju nije priznat trošak za radnje u postupku preko dosuđenog iznosa jer je tužitelj takav trošak tražio prema previsoko naznačenom VPS-u. Tužitelju nije priznat ni putni trošak (trošak benzina od ureda u Ilici 311, Zagreb do zgrade suda) kao ni zatraženi trošak za izbivanja iz sudske pisarnice zajedno s PDV-om iz razloga što tužitelj takav trošak nije ničim dokazao te iz razloga što je Općinski sud u Sesvetama (čija je stalna služba u Svetom Ivanu Zelini) sud na području grada Zagreba jer su Sesvete gradska četvrt Grada Zagreba. Dakle odvjetnička pisarnica je sa sjedištem u [adresa], a Općinski sud u Sesvetama je sud na području grada Zagreba pa tužitelju ni ne pripada trošak izbivanja iz pisarnice i putni trošak.

18. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 13. studenoga 2025.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

2. tuženiku