Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9940/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. CF, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okr. CF, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: Pp-1031/2025 od 25. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. CF i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. CF se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. CF je proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisan u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju istog propisa uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, izrečena novčana kazna 150,00 eura, u koju kaznu se uračunava vrijeme oduzimanja slobode (dva dana kao 79,64 eura) tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 70,36 eura novčane kazne, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja preostale novčane kazne u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude, okrivljenik je obvezan i naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura te trošak alkometra 10,62 eura, odnosno ukupno 60,62 eura.

2. Protiv te presude okr. CF je pravodobno putem branitelja Bojana Bacingera, odvjetnika u Čakovcu, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu te osloboditi okrivljenika optužbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik u žalbi prije svega navodi da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, ali i st. 2. PZ-a odnosno da presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud uopće nije analizirao dokaze i iznosio vlastite zaključke već se ocjena dokaza temelji na ranijim, prepisanim zaključcima suda iz prethodno ukinutog postupka, a nije niti iznova izvodio dokaze odnosno ispitao okrivljenika i svjedoke već je čitao one izvedene u prethodnom postupku, čime nije postupljeno po uputi drugostupanjskog suda te je povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza, ali i pravo na obrazloženu odluku, te je sud formalnim ponavljanjem postupka bez omogućavanja okrivljeniku aktivnog sudjelovanja u dokaznom postupku i osporavanju optužbe, istome povrijedio i pravo na pošteno suđenje, odnosno pravo obrane.

5.1. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe nedostatke presude koji bi imale karakter apsolutno bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka. Naime, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika. Iz obrazloženja pobijane presude je vidljivo da je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi (održanoj 23. rujna 2025.) izveo dokaze u prisutnosti branitelja okrivljenika, i to pročitavši pisanu obranu odsutnog okrivljenika te uz prisutnost svjedoka TF, ČF i FF, pročitavši njihove ranije iskaze (dane u prethodno ukinutom postupku) čiji sadržaj su oni potvrdili i nadopunili ponekim detaljem, nakon čega je na okolnost promijenjene brave suočio svjedoke TF i FF. Dakle, prvostupanjski je sud poštujući načelo neposrednosti, izvodio dokaze na glavnoj raspravi sukladno čl. 179. st. 5. PZ-a, a suprotno navodima žalbe.

5.1.1. Potrebno je istaknuti da raniji iskaz svakog navedenog svjedoka i njegovo očitovanje na glavnoj raspravi da ostaje kod tog iskaza dodajući neke detalje, predstavlja jedan iskaz tog svjedoka dan u istom predmetu pa ga je takvog prvostupanjski sud i pravilno promatrao i ocjenjivao kao jedan iskaz svakog od tih svjedoka. Dakle, neosnovano ističe okrivljenik da je prvostupanjski sud samo formalistički prepisivao iskaze, analizu dokaza i izvedene zaključke jer je jasno, ne samo da je ispitane svjedoke ponovno pozvao radi ispitivanja u dijelu u kojem je smatrao bitnim, nego je dao cjelokupnu, valjanu analizu tih personalnih dokaza. U situaciji kada su iskazi svjedoka i obrana isti kao i u prethodnom (ukinutom) postupku, nije realno za očekivati da i razlozi prihvaćanja ili ne prihvaćanja takvih iskaza ne budu isti kao u prethodnom postupku. Po ocjeni ovog suda, u t. 6.2. pobijane presude je dana dostatna ocjena izvedenih dokaza nakon njihove detaljne analize tako da presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama (koji nisu proturječni) te nije počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

5.2. Činjenica što je okrivljenikov nedolazak na tri glavne rasprave (na koje je uredno pozvan, a koje su odgođene) ispričao njegov branitelj pa je prvostupanjski sud mogao samo čitati njegovu pisanu obranu (koji način obrane je okrivljenikov izbor), te izvoditi dokaze bez njegove prisutnosti (sukladno čl. 167. st. 3. i st. 6. PZ-a, o čemu je obaviješten u Obavijesti iz čl. 109.a PZ-a), ne pruža okrivljeniku uspješnu mogućnost pobijanja presude zbog navodne povrede prava na kontradiktorno raspravljanje te povrede prava na pošteno suđenje. Naime, prvostupanjski je sud, imajući zakonske uvjete za to, održao glavnu raspravu bez uredno pozvanog okrivljenika koji je u postupku dao pisanu obranu (čija prisutnost nije bila nužna) te je time okrivljeniku pružio stvarnu mogućnost sudjelovanja u postupku koje se isti svojim nedolaskom odrekao, odnosno, istu mogućnost nije iskoristio.

6. Stoga su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi okrivljenika kojim pobija presudu zbog navedenih bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. CF u biti iznosi svoju analizu izvedenih dokaza, ocjenjujući iskaze ispitanih svjedoka drugačije nego što je to učinio prvostupanjski sud, a čiju ocjenu u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud držeći ju pravilnom.

7.1. Naime, da je okrivljenik predmetnog dana uznemirio i povrijedio dostojanstvo svom bratu TF (osobu djelomično lišene poslovne sposobnosti) time što ga nije pustio u kuću na adresi prebivališta na način da mu nije želio otključati ulazna vrata kuće, prvostupanjski je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza svjedoka TF, žrtve, BF, djelatnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad Čakovec te FF, policijskog službenika koji su bili prisutni navedenom događaju. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je su pravilno prihvatio iskaze tih svjedoka kao vjerodostojne, logične i bitno nekontradiktorne, a okolnost je li pritom bila promijenjena brava na vratima pa TF nije mogao svojim ključem otključati vrata i ući u kuću ili ga okrivljenik nije pustio unutra, nije odlučna, s obzirom da su svi svjedoci suglasno iskazali da je okrivljenik onemogućio bratu ulazak u obiteljsku kuću, što je TF, žrtvu koja je određeno vrijeme provela u udomiteljskoj obitelji, znatno uznemirilo, o čemu su također svjedočili BF i FF. Iz tog razloga je prvostupanjski sud i ispustio iz činjeničnog opisa u izreci navod da je okrivljenik promijenio brave na vratima, a da nije dao ključ bratu (o kojoj okolnosti su se i suočili svjedoci TF i FF) jer tu činjenicu (koja nije odlučna) nije nedvojbeno utvrdio. Potrebno je istaknuti da niti zdravstveno (psihološko) stanje žrtve nasilja, u konkretnom slučaju ne može utjecati na prekršajnopravnu odgovornost okrivljenika, odnosno, ne može istoga osloboditi odgovornosti za počinjenje nasilja u obitelji.

7.2. I okrivljenikovu pisanu obranu je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno analizirao i doveo u vezu s iskazima ispitanih svjedoka. Stoga su bezuspješni navodi žalbe kojima okrivljenik pokušava obezvrijediti iskaz svjedoka TF, ali i ostalih svjedoka te niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik počinio prekršaj iz. čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji mu se stavlja na teret. Sve provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. CF. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

7.3. Stoga su po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, neosnovani i ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. U odnosu na povredu odredbe materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud trebao razmotriti primjenu čl. 24.a PZ-a, odnosno, primjenu instituta beznačajnog prekršaja pri čemu ne bi bilo djela koje se stavlja na teret okrivljeniku.

8.1. Međutim, potrebno je istaknuti da u konkretnom slučaju niti subjektivne niti objektivne okolnosti, odnosno potreba da počinitelj bude kažnjen te stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka i društvenih vrijednosti, ne ispunjavanju uvjete beznačajnosti u smislu čl. 24.a PZ-a. Naime, već same zapriječene vrste i mjere kazne za nasilničko ponašanje u obitelji, odnosno, uz visoke novčane kazne i propisana kazna zatvora do 90 dana, ukazuju na značaj zaštićenog dobra - zaštitu članova obitelji od svih oblika nasilja drugog člana pa je isključena ocjena da se psihičko nasilje u obitelji ne smatra djelom u ovom slučaju. Niti jedna subjektivna okolnost po ocjeni ovog suda ne postoji na strani počinitelja u smislu čl. 36. st. 2. PZ-a koja bi isključila potrebu kažnjavanja istog, budući da je u konkretnom slučaju nužno ukazati okrivljeniku na potrebu kažnjavanja počinitelja nasilja u obitelji. Budući da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, to opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet naprijed navedenog prekršaja.

8.2. Stoga nije počinjena niti povreda odredbe materijalnog prekršajnog prava (iz čl. 196. t. 1. PZ-a) koju ističe okrivljenik u žalbi.

9. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji odnosno novčanoj kazni, u povodu žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a koji utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, izrečena novčana kazna i više nego primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, okrivljeniku je prije svega izrečena blaža vrsta kazne – novčana kazna (za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je i kazna zatvora do 90 dana), potom i ublažena novčana kazna (najmanja posebno propisana kazna je 300,00 eura) te po ocjeni ovog suda novčana kazna od 150,00 eura (koja nakon umanjenja za vrijeme oduzimanja slobode okrivljeniku iznosi 70,36 eura) predstavlja prenisko odmjerenu novčanu kaznu jer utvrđena olakotna okolnost okrivljenikove ranije neosuđivanosti sama za sebe ne čini upravo onu posebno izraženu olakotnu okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne („naročito olakotne okolnosti“) za izricanje blaže kazne od propisane, posebno imajući u vidu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja. No uslijed izostanka žalbe tužitelja, u izrečenu ublaženu novčanu kaznu ovaj sud nije mogao intervenirati.

9.1. Stoga, po ocijeni ovog suda, izrečena novčana kazna u iznosu ispod posebno propisanog posebnom minimuma novčane kazne, i više je nego primjerena i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti žalitelja, suprotno žalbenim navodima.

9.2. Neosnovan je prijedlog žalbe da se okrivljeniku primjeni mjera upozorenja - opomena, budući da u konkretnom slučaju nema zakonske osnove za primjenu iste. Naime, pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim za prekršaj za koji je Zakonom propisana novčana kazna, ali i kazna zatvora do 90 dana. Prema odredbi čl. 43. st. 1. PZ-a, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 euro, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 euro, što u ovom konkretnom slučaju nije ostvareno jer je za taj prekršaj propisana alternativno i kazna zatvora.

9.3. Nadalje, neosnovan je i prijedlog žalbe da se okrivljenika oslobodi od kazne budući da se po stavu ovog suda nisu stekli uvjeti da se okrivljenik u konkretnoj situaciji oslobodi od kazne u smislu čl. 38. st. 2. PZ-a koji glasi:

„(2) Sud može osloboditi od kazne počinitelja:

1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,

2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak,

3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.“

Naime, okolnosti koje okrivljenik ističe u žalbi, a iz kojih proizlazi pogođenost već samim vođenjem prekršajnog postupka i osuđujućom presudom te izrečenom novčanom kaznom, predstavljaju po prirodi stvari očekivane, neugodne posljedice kod prosječnog počinitelja koji je proglašen krivim zbog protupravnog ponašanja te nisu takvog karaktera da bi mogle dovesti do odluke o oslobađanju od kazne.

9.4. U odnosu na navod žalbe da je nedostatak presude i neobrazlaganje neprimjene blažih zakonskih mogućnosti kao sankcija okrivljeniku, odnosno primjene mjere opreza - opomene te oslobođenja od kazne, ukazuje se okrivljeniku da je sud dužan u obrazloženju presude dati razloge za onu prekršajnopravnu sankciju ili institut koji je odlučio primijeniti, a ne za sve one koje nije primijenio, sukladno čl. 185. st. 8. PZ-a.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro, a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 70,00 eura predstavlja iznos troška postupka koji je bliži donjoj granici iznosa troška, te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. i čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 13. studenog 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.