Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1115/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš- Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lei Erak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-787/2024-8 od 18. kolovoza 2025. i dopunskog rješenja toga suda poslovni broj P-787/2024-11 od 21. listopada 2025.,13. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-787/2024-8 od 18. kolovoza 2025.

II. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-787/2024-11 od 21. listopada 2025.

III. Odbija se zahtjev tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 412,46 EUR (tri stotine šezdeset pet eura pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

”I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. 028-50- 4314600 od 13.8.2007., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i tužitelja MP (nom. MP) ABC iz Zagreba, Remetinečka cesta 117, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziranog 14.8.2007. od strane Javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba pod poslovnim brojem Ov-10858/2007, sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi:

''3,30 % (tri zarez tridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju MP (nom. MP) ABC iz Zagreba, Remetinečka cesta 117, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 667,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.8.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 31. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 728,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.”

1.1. Pobijanim dopunskim rješenjem tuženici je naloženo da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 168,83 EUR sa zateznom kamatom od 18. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu, navodeći da istu podnosi iz svih zakonom predviđenih razloga. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 287,46 EUR.

3. Tuženica je izjavila žalbu i protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka, navodeći da je podnijela žalbu protiv presude donesene u ovom postupku te da stoga pobija i navedeno rješenje, zbog svih razloga zbog kojih je pobijala i presudu. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 125,00 EUR.

4. Žalbe tuženice su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povratom iznosa kojega je tužitelj platio tuženici na temelju te ugovorne odredbe.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 326.a) ZPP, u vezi s čl. 186.c ZPP jer prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već da tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao što je to ovdje slučaj, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP jer ovdje nije riječ o nedospjeloj tražbini.

6.3. Budući da ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije stoga povrijeđeno ni pravo tuženice na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud se očitovao o svim njezinim prigovorima i navodima koji su odlučni za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa nisu povrijeđena ni prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, 13. kolovoza 2007. zaključen ugovor o namjenskom kreditu u iznosu 34.228,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba, za kupovinu osobnog vozila i u tu svrhu ga i iskoristio,

- da je čl. 3. ugovora određena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelj 16. kolovoza 2007. platio tu naknadu u iznosu od 5.026,46 kn, sada 667,13 EUR,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je navedenu ugovornu odredbu unaprijed formulirala tuženica te

- da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 59. st. 3., čl. 81. st. 1. i 2., čl. 83., čl. 84., čl. 85. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 1021. do čl. 1024., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Iako je prvostupanjski sud odluku donio primjenom odredbi ZZP/03, umjesto pravilno primjenom Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., navedeno nije utjecalo na pravilnost pobijane odluke jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

9. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da sud nije pravilno utvrdio pretpostavke nepoštenosti u odnosu na konkretni predmet spora i činjenice koje su u postupku utvrđene, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne predstavlja sam po sebi postupanje trgovca protivno načelu savjesnosti i poštenja, da zabrana ugovaranja naknade u vrijeme zaključenja ugovora nije bila propisana, da su stranke slobodno uredile međusobne odnose, da bi se moralo raditi o znatnoj neravnoteži te da je trebalo uzeti u obzir i iznos naknade, da nije bio dužan navesti troškove na koje se naknada odnosi te da nije obrazložio na koji način se neravnoteža očituje i zbog kojih razloga smatra da je tuženik bio nesavjestan.

9.1. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak valjano i dostatno obrazložio. Pritom je, imajući u vidu iskaz tužitelja, pravilno ocijenio da tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, nije mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.

9.2. Naime, ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu uopće ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženica tijekom postupka isticala i dokazivala. Stoga se doista ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.3. Sve utvrđene okolnosti – da banka nije prezentirala tužitelju koji se stvarni troškovima koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanje te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koje razloge je sud prvoga stupnja naveo pa, suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži potrebne razloge zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

9.4. Suprotno žalbenim navodima, ocjena postojanja ''znatnije'' neravnoteže ne može se ograničiti na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita.

9.5. Tuženica u žalbi navodi da je predmetna naknada ugovorena radi podmirenja troškova koje tuženik ima u vezi sa zaključenjem kredita, ali pritom ne navodi o kojim konkretnim troškovima je riječ. U skladu s čl. 77. st. 1. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U ovom slučaju nije sporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužitelja jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita (točka 18.7. obrazloženja).

9.6. Neosnovano tuženica tvrdi da je riječ o zabrani manjeg značaja pa unatoč činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora u smislu čl. 326. st. 2. ZOO, samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

10. Iz navedenih razloga, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 96., 97. i 98. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena i time ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO/05 jer se tuženica, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. I odluka o troškovima postupka, sadržana u dopunskom rješenju je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP).

13.1. Budući da odluku o trošku tuženica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (čl. 365. st. 2. ZPP).

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao točki I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

15. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbama, ne pripada joj pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici, 13. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos