Poslovni broj: P-430/2021-24
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zastupane po odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Vedrana Bikića, a u odsutnosti tuženika, 22. listopada 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 13. studenog 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103013195 o valutnoj klauzuli, isplati – vrati preplaćeni iznos od 6.134,98 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako slijedi:
– na iznos od 0,64 eura tekućim od 02. srpnja 2006.g.
– na iznos od 1,26 eura tekućim od 02. listopada 2006.g.
– na iznos od 0,71 eura tekućim od 02. studenog 2006.g.
– na iznos od 0,08 eura tekućim od 02. prosinca 2006.g.
– na iznos od 0,65 eura tekućim od 02. travnja 2008.g.
– na iznos od 8,31 eura tekućim od 02. studeni 2008.g.
– na iznos od 3,09 eura tekućim od 02. siječanj 2009.g.
– na iznos od 13,83 eura tekućim od 02. veljače 2009.g.
– na iznos od 13,49 eura tekućim od 02. ožujak 2009.g.
– na iznos od 8,74 eura tekućim od 02. travanj 2009.g.
– na iznos od 11,02 eura tekućim od 02. svibanj 2009.g.
– na iznos od 6,86 eura tekućim od 02. lipanj 2009.g.
– na iznos od 8,53 eura tekućim od 02. srpanj 2009.g.
– na iznos od 6,85 eura tekućim od 02. kolovoz 2009.g.
– na iznos od 7,69 eura tekućim od 02. rujan 2009.g.
– na iznos od 7,67 eura tekućim od 02. listopad 2009.g.
– na iznos od 5,58 eura tekućim od 02. studeni 2009.g.
– na iznos od 8,85 eura tekućim od 02. prosinac 2009.g.
– na iznos od 9,84 eura tekućim od 02. siječanj 2010.g.
– na iznos od 13,09 eura tekućim od 02. veljače 2010.g.
– na iznos od 13,87 eura tekućim od 02. ožujka 2010.g.
– na iznos od 18,72 eura tekućim od 02. travanj 2010.g.
– na iznos od 17,95 eura tekućim od 02. svibanj 2010.g.
– na iznos od 18,33 eura tekućim od 02. lipanj 2010.g.
– na iznos od 26,66 eura tekućim od 02. srpanj 2010.g.
– na iznos od 31,23 eura tekućim od 02. kolovoz 2010.g.
– na iznos od 36,50 eura tekućim od 02. rujan 2010.g.
– na iznos od 37,64 eura tekućim od 02. listopad 2010.g.
– na iznos od 31,50 eura tekućim od 02. studeni 2010.g.
– na iznos od 39,42 eura tekućim od 02. prosinac 2010.g.
– na iznos od 52,31 eura tekućim od 02. siječanj 2011.g.
– na iznos od 44,26 eura tekućim od 02. veljače 2011.g.
– na iznos od 49,59 eura tekućim od 02. ožujak 2011.g.
– na iznos od 43,35 eura tekućim od 02. travanj 2011.g.
– na iznos od 44,89 eura tekućim od 02. svibanj 2011.g.
– na iznos od 55,31 eura tekućim od 02. lipanj 2011.g.
– na iznos od 63,54 eura tekućim od 02. srpanj 2011.g.
– na iznos od 70,87 eura tekućim od 02. kolovoz 2011.g.
– na iznos od 76,19 eura tekućim od 02. rujan 2011.g.
– na iznos od 60,82 eura tekućim od 02. listopad 2011.g.
– na iznos od 60,90 eura tekućim od 02. studeni 2011.g.
– na iznos od 59,00 eura tekućim od 02. prosinac 2011.g.
– na iznos od 61,74 eura tekućim od 02. siječanj 2012.g.
– na iznos od 66,31 eura tekućim od 02. veljače 2012.g.
– na iznos od 67,19 eura tekućim od 02. ožujak 2012.g.
– na iznos od 64,64 eura tekućim od 02. travanj 2012.g.
– na iznos od 66,59 eura tekućim od 02. svibanj 2012.g.
– na iznos od 67,28 eura tekućim od 02. lipanj 2012.g.
– na iznos od 66,02 eura tekućim od 02. srpanj 2012.g.
– na iznos od 65,29 eura tekućim od 02. kolovoz 2012.g.
– na iznos od 64,59 eura tekućim od 02. rujan 2012.g.
– na iznos od 61,43 eura tekućim od 02. listopad 2012.g.
– na iznos od 64,89 eura tekućim od 02. studeni 2012.g.
– na iznos od 66,54 eura tekućim od 02. prosinac 2012.g.
– na iznos od 65,08 eura tekućim od 02. siječanj 2013.g.
– na iznos od 58,23 eura tekućim od 02. veljače 2013.g.
– na iznos od 61,95 eura tekućim od 02. ožujak 2013.g.
– na iznos od 63,99 eura tekućim od 02. travanj 2013.g.
– na iznos od 63,11 eura tekućim od 02. svibanj 2013.g.
– na iznos od 57,98 eura tekućim od 02. lipanj 2013.g.
– na iznos od 57,07 eura tekućim od 02. srpanj 2013.g.
– na iznos od 58,27 eura tekućim od 02. kolovoz 2013.g.
– na iznos od 60,99 eura tekućim od 02. rujan 2013.g.
– na iznos od 62,85 eura tekućim od 02. listopad 2013.g.
– na iznos od 62,47 eura tekućim od 02. studeni 2013.g.
– na iznos od 63,62 eura tekućim od 02. prosinac 2013.g.
– na iznos od 64,48 eura tekućim od 02. siječanj 2014.g.
– na iznos od 61,16 eura tekućim od 02. veljače 2014.g.
– na iznos od 63,01 eura tekućim od 02. ožujka 2014.g.
– na iznos od 62,83 eura tekućim od 02. travnja 2014.g.
– na iznos od 61,32 eura tekućim od 02. svibnja 2014.g.
– na iznos od 60,35 eura tekućim od 02. lipnja 2014.g.
– na iznos od 60,85 eura tekućim od 02. srpnja 2014.g.
– na iznos od 63,02 eura tekućim od 02. kolovoza 2014.g.
– na iznos od 64,45 eura tekućim od 02. rujna 2014.g.
– na iznos od 64,15 eura tekućim od 02. listopada 2014.g.
– na iznos od 65,66 eura tekućim od 02. studenog 2014.g.
– na iznos od 66,48 eura tekućim od 02. prosinca 2014.g.
– na iznos od 66,03 eura tekućim od 02. siječnja 2015.g.
– na iznos od 66,99 eura tekućim od 02. veljače 2015.g.
– na iznos od 66,99 eura tekućim od 02. ožujka 2015.g.
– na iznos od 66,99 eura tekućim od 02. travnja 2015.g.
– na iznos od 66,99 eura tekućim od 02. svibnja 2015.g.
– na iznos od 66,99 eura tekućim od 02. lipnja 2015.g.
– na iznos od 2.368,45 eura tekućim od 25. lipnja 2015.g.
od 02.srpnja 2007. god. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.775,00 eura sve u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.032,70 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće od dana 18. veljače 2016. godine po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
– kn 2,94 od 02.07.2006. pa do isplate,
– kn 5,00 od 02.08.2006. pa do isplate,
– kn 1,88 od 02.12.2006. pa do isplate,
– kn 17,33 od 02.01.2007. pa do isplate,
– kn 27,72 od 02.02.2007. pa do isplate,
– kn 22,90 od 02.03.2007. pa do isplate,
– kn 25,72 od 02.04.2007. pa do isplate,
– kn 52,02 od 02.05.2007. pa do isplate,
– kn 58,48 od 02.06.2007. pa do isplate,
– kn 67,00 od 02.07.2007. pa do isplate,
– kn 66,94 od 02.08.2007. pa do isplate,
– kn 55,26 od 02.09.2007. pa do isplate,
– kn 72,64 od 02.10.2007. pa do isplate,
– kn 73,07 od 02.11.2007. pa do isplate,
– kn 60,88 od 02.12.2007. pa do isplate,
– kn 62,21 od 02.01.2008. pa do isplate,
– kn 36,09 od 02.02.2008. pa do isplate,
– kn 18,77 od 02.03.2008. pa do isplate,
– kn 1,67 od 02.04.2008. pa do isplate,
– kn 41,80 od 02.05.2008. pa do isplate,
– kn 52,94 od 02.06.2008. pa do isplate,
– kn 40,76 od 02.07.2008. pa do isplate,
– kn 65,03 od 02.08.2008. pa do isplate,
– kn 59,58 od 02.09.2008. pa do isplate,
– kn 35,61 od 02.10.2008. pa do isplate,
– kn 8,46 od 02.12.2008. pa do isplate,
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 2. lipnja 2006. godine s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 5103013195 kojim mu je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 31.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 144 mjeseca. Nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu čl. 7.) otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C- 186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese odluku kojom će utvrditi ništetnost odredbe čl. 6.Ugovora te obvezati tuženika da mu s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 6.134,98 Eura i sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik osporava tužitelju status potrošača glede nepoštenosti primjene valutne klauzule izražene u CHF-u pozivajući se na Odluku suda u EU u predmetima C-18/19 iz koje proistječe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena iz ispitivanja o poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona obveznim odnosima. Nadalje, tuženik ističe kako se tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te je na te okolnosti predložio da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja i službenika banke FG od kojeg dokaza je podneskom od 15. listopada 2025. tuženik odustao. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prijeboja manje plaćenog iznosa s osnove tečaja odnosno povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.032,70 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te izvrši prijeboj međusobnih tražbina.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 5103013195, otplatni plan, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dubravki Herceg, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 6.134,98 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog povećanja tečaja.
5. Nesporno je:
- da su tužitelj i tuženik 2. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5103013195, na iznos od 31.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,99 godišnje koja se tijekom
postojanja obveze može mijenjati u skladu s važećim odlukama Banke
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 303,33 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita
- da se redovna kamatna stopa mijenjala,
- da je kredit otplaćen.
6. Sporno je:
- nadležnost ovog suda
- da li su ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,
- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate,
- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.
7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 5103013195 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
7.3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 14.5. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa], u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.
7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).
7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja
8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, prema već ustaljenoj sudskoj praksi, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog 1.ožujka 2022. o početku tjeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa prava potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018.(donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 – 10), pa do podnošenja predmetne tužbe28.9.2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO.
9.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra EG i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
10.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
10.1. Tužitelj u danom iskazu navodi da je Ugovor s tuženikom zaključio u lipnju 2006. godine, te da je to bio stambeni kredit za adaptaciju. U trenutku zaključenja ugovora nije bio tuženikov klijent. Navodi da je kredit uzeo u Erste banci zato što je tada kamata bila najpovoljnija. Prilikom zaključenja ugovora je razgovarao s osobnim bankarom s tim da nije s njim pregovarao o odredbama ugovora nego je dobio obrazac ugovora kako bi ga mogao pročitati. Tužitelj navodi da pročitao ugovor i isti je razumio ali navodi da mu je samo djelomično bilo jasno što to znači valutna klauzula u CHF-u, međutim samo mu je bilo važno da dobije što povoljnije uvjete kreditiranja, a kredit u CHF-u je bio najpovoljniji u tom trenutku. Nadalje je izjavio da ga osobni bankar nije nijednom riječju upozorio na eventualne rizike koje može izazvati valutna klauzula u CHF-u. Tužitelj je tada bio zaposlen u Dalekovodu i njegova mjesečna plaća je iznosila otprilike oko 4.000 kn. Početna mjesečna rata iznosila je negdje oko 1.400 kn da bi u jednom trenutku dosegla iznos i do 2.000 kn. Izjavljuje da je znao da će doći do značajnog povećanja mjesečne rate da se ne bi upuštao u podizanje kredita jer je to znatno opteretilo njegovu plaću i troškove života. Tužitelj nadalje navodi da je za to morao podići kredit u drugoj banci i otplatiti postojeći, a to je učinio 2015. godine. Navodi i da je provjeravao uvjete i u drugim bankama nakon čega je zaključio da su u Erste banci najbolji uvjeti. Kako je već izjavio, bio je zaposlen u Dalekovodu u Vinkovcima i pored toga nije obavljao druge poslove niti je imao bilo kakav privatni obrt.
11. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
12. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora.
13. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
14.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
14.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o pojedinim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga odredba čl. 7. Ugovora ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
15. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. Naime tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, odnosno stambeni kredit, čime se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača. Također iz iskaza tužitelja proistječe da je s tuženikom zaključio Ugovor za potrebe adaptacije stambenog objekta, da je bio zaposlen u Dalekovodu u Vinkovcima i da nije imao nikakav obrt u svom vlasništvu. Osim toga tuženik iako je osporio tužitelju svojstvo potrošača, nije dokazao da tužitelj taj status nema.
16. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osovni promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj koji je važio u trentuku podizanja kredita.
17. Budući je među strankama sporna i visina tuženog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dubravki Herceg.
17.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je Banka stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama, a koji odgovara protuvrijednosti od 31.100,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za adaptaciju, da je rok otplate kredita bio 144 mjeseca, te da je po knjigovodstvenoj kartici Banke, kredit u cijelosti otplaćen.
17.2. Iz zaključka nalaza i mišljenja vještaka proistječe da ukupan iznos pretplate po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, u razdoblju od 5. lipnja 2006. godine do kraja otplate kredita 24. lipnja 2015. godine iznosi 6.134,98 EUR-a.
17.3. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
17.4. Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja iznos na ime razlike nastale uslijed promjena tečaja u iznosu od 6.134,98 eura.
18. Tužitelj podneskom od 23. svibnja 2025. godine kojim specificira tužbeni zahtjev potražuje ukupan iznos od 6.134,98 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka- 19. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.
20. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
20.1.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
20.2. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO- a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
21. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
22. Tuženikov prigovor radi prijeboja sud je ocijenio neosnovanim.
23. Naime, tuženikov prigovor radi prijeboja kojim je u prijeboj s tražbinom tužitelja stavio svoju tražbinu u iznosu od 23.561,36 kuna nije osnovan jer je u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj plaćao mjesečne iznose anuiteta iz predmetnog Ugovora o kreditu prema uvjetima samog tuženika, na koje on kao potrošač nije mogao utjecati, zbog čega tužitelj smanjenjem tečaja CHF-a i razlike prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi nije od tuženika ništa primio temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa posljedično tome nema ni pravo zahtijevati isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanje bez osnove (čl. 1111. ZOO-a) već je time tuženik, eventualno, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi (čl. 1089. ZOO-a) za koju nije odgovoran tužitelj, te je stoga sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a sud ocijenio tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovanim te je donio odluku kao u točci VI izreke.
24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.134,98 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćni ku za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav podnesaka od 15.11.2021. i 23.5.2025. godine, svaki po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 11.3.2025. i 22.10.2025. godine svaki po 100 bodova i trošak za pristup ročištu za objavu presude 13.11.2025. godine 50 bodova, ukupno 550 bodova, što čini novčani iznos od 1.100,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijskog-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura.
25.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu budući ista nije plaćena prilikom podnošenja tužbe niti do dana podnošenja presude. Tužitelju također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. godine, dakle prije donošenja presude a kojim je propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.
25.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 13. studenog 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO-a.
U Vinkovcima, 13. studenog 2025.
sudac;
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. odvjetnik Vedran Bikić, Vinkovci – punomoćnik tužitelja
2. odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb – punomoćnik tuženika na br. EP 2358
