REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-9649/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. SL zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okr. SL podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, broj: Pp-2848/2024-4 od 29. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. SL i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. SL se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 50,00 (pedeset) eura, u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. SL je proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku izrečena novčana kazna 300,00 eura u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u uhićenju kao 39,82 eura za koliko se umanjuje novčana kazna tako da okrivljeniku ostaje za platiti 260,18 eura novčane kazne koju je dužan platiti u roku 15 dana od primitka pravomoćne presude, s tim da ako u tom roku plati dvije trećine preostale novčane kazne, smatrat će se da je platio novčanu kaznu u cjelini, a odlučeno je i da je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 40,00 eura i stvarni trošak postupka od 11,00 eura, odnosno ukupno 51,00 euro.

2. Protiv te presude okr. SL je pravodobno osobno podnio žalbu putem branitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković, Mate Burazin u Karlovcu, uvodno naznačujući žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredbe materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe, odnosno, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Okr. SL navodi u žalbi da iz obrazloženja presude nije vidljivo na kojim dokazima prvostupanjski sud temelji svoju odluku, čime ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, razmotrivši obrazloženje pobijane presude, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naime, u obrazloženju pobijane presude u t. 8., t. 8.1. i t. 8.2., prvostupanjski je sud nakon iznošenja dokaznog materijala, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika onako kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

5.1. Stoga po ocjeni ovog suda, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni (i nisu proturječni) te je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a nije osnovana.

6. Iako okrivljenik u žalbi ne naznačuje posebno žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz njegovih navoda da iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno od utvrđenja prvostupanjskog suda te da je pogrešno ocjenjena obrana okrivljenika u kojoj jasno poriče da bi fizički napao svog sina, što potvrđuju i iskazi ispitanih svjedoka, proizlazi da pobija žalbu i iz te osnove. Okrivljenik u žalbi u bitnome iznosi vlastitu ocjenu iskaza žrtve FL, okrivljenikovog sina i svjedoka ML, zaključujući da iz istih proizlazi da okrivljenik nije fizički napao sina, već da je samo došlo do međusobnog naguravanja, čime nije počinjeno nasilje u obitelji, pri čemu je sud propustio ispitati i je li okrivljenik postupao u nužnoj obrani s obzirom da to proizlazi iz iskaza svih ispitanih.

6.1. Međutim, okrivljenik se ovakvim navodima neutemeljeno upušta u ocjenu izvedenih personalnih dokaza koji su po ocjeni ovog suda pravilno i svestrano ocjenjeni od strane prvostupanjskog suda koji je ispravno zaključio da su oba ispitana svjedoka podjednako iskazivala o fizičkoj sili oca prema sinu. Naime, i sama žrtva, FL je jasno iskazao da je okrivljenik „nasrnuo na njega fizički tako što ga je uhvatio za vrat, ispod ruku i tu je bilo naguravanja, a nije ga udario.“ te ponovno u kući „opet počeo nasrtati na njega ali je stala majka između njih“, dok je svjedok ML izjavio „da to nije bio fizički sukob već naguravanje, povlačenje za rukav od strane SL (okr.) kad ga je (žrtvu) vukao i govorio da ide doma“. U smislu odredbe čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te sukladno sudskoj praksi, primjena fizičke sile (uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda) uključuje svaki neželjeni, nametnuti napad na tjelesni integritet osobe pa je u ovom opisanom slučaju ponašanje okrivljenika prema sinu uključivalo fizičku silu manjeg intenziteta (nasrtajem, hvatanjem za vrat, ispod ruku, guranjem, povlačenjem za rukav), ali svakako neželjen fizički kontakt oca prema sinu, što je sve pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Dakle, i po ocjeni ovog suda opisana primjena fizičke sile u konkretnom slučaju, bez obzira što nije došlo do „udaranja“, zadovoljava minimum težine i intenziteta koje predstavlja napad na tjelesni integritet osobe te je njom ispunjeno biće prekršaja iz čl. 22. st. 1. (u vezi s materijalnom odredbom čl. 10. t. 1.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.1.1. Žalbeni navod da je sud trebao promatrati okrivljenikovo ponašanje kroz postupanje u nužnoj obrani, nije osnovan. Prije svega, tu činjenicu okrivljenik ne može s uspjehom isticati u žalbi, s obzirom da se ne radi o novoj činjenici koja nije postojala u vrijeme postupka ili za koju žalitelj nije znao (u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a), ali je ipak potrebno istaknuti da niti iz obrane okrivljenika, a niti iz jednog dijela iskaza ispitanih svjedoka ne proizlazi da bi postojao neposredni ili izravno predstojeći protupravni napad od strane FL, već naprotiv da se nasilje dogodilo upravo radnjom okrivljenika koji je bio jedini napadač, dok je žrtva bila ta koja se pokušala tome othrvati, uslijed čega je neminovno ušla u „naguravanje“ s okrivljenikom i pala.

6.2. Slijedom toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i prihvatio uvjerljivim iskaz svjedoka FL, žrtve, koji je jednako detaljno iskazivao i na Zapisnik o ispitivanju svjedoka u policijskoj postaji (koji je zakonit dokaz) te iskaz svjedoka ML, budući da iz oba nesporno proizlazi činjenica da je okrivljenik primijenio fizičku silu (uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda) prema sinu, čime je ostvario sva bitna obilježja prekršaja nasilja u obitelji iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Sve provedene dokaze je prvostupanjski sud, a sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.3. Suprotno žalbenim navodima kojima okrivljenik bezuspješno stvara vlastitu konstrukciju događaja, pokušavajući otkloniti svoju prekršajnu odgovornost i takvim zaključkom pokušava pobiti pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te s dostatnim stupnjem izvjesnosti utvrdio krivnju okrivljenika.

7. Budući da je opisanim ponašanjem kao u t. 6.1. ove presude, okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te po ocjeni ovog suda, opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod kojim se pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, jer djelo nije prekršaj.

8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna za prekršaj za koji je kao teža propisana i kazna zatvora do 90 dana, te potom i novčana kazna u najnižem iznosu propisanom za taj prekršaj, unatoč utvrđenoj otegotnoj okolnosti (fizički nasrtaji na dva mjesta – pred drugim osobama i u obiteljskoj kući). Stoga je po stavu ovog suda minimalna novčana kazna za predmetni prekršaj primjerena počinjenom prekršaju te osobnim svojstvima okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku petnaest dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13), u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro, a s obzirom na složenost i trajanje postupka i imovno stanje okrivljenika (zaposlen) pa 50,00 eura predstavlja iznos troška postupka u iznosu blizu donje granice najmanje propisanog iznosa te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju žalitelja.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 13. studenog 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja