Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1543/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61 (čiji je OIB: 52508873833) zastupanog po punomoćnicima odvjetnici Karmen Pende Kovačević i drugi iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke Supilova 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 294,42 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja MD i punomoćnice tuženika OTP banka d.d., dana 12. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 50444/06 sklopljenog 25. 09. 2006.g. između SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. te MD kao Korisnika kredita, OD i MDL kao Sudužnika te UD kao Protivnika osiguranja
/ Fiducijarnog dužnika i to:
- u članku 5. stavku 3. Ugovora pod naslovom KAMATNA STOPA/NAKNADA kojom je navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredit i da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom kreditu.
- u članku 5. stavku 4. Ugovora u kojem je navedeno kako se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61 (čiji je OIB: 52508873833) isplatiti tužitelju MD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 294,42 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na naveden iznos počev od 30. rujna 2006.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61 (čiji je OIB: 52508873833) naknaditi tužitelju MD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 12. studenog 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj MD odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Dana 26. rujna 2024. zaprimljena je tužba tužitelja MD koji tvrdi da je dana 25.rujna 2006. godine sklopio sa prednikom tuženika OTP banka d.d. (Societe Generale – Splitska Banka d.d.) Ugovor o kreditu br. 50444/06 sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima, solemniziran po javnom bilježniku Koki Borasu iz Crikvenice, broj ovjere OU – 146/06. Visina odobrenog kredita iznosila je 47.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik OTP banka d.d. isplatio tužitelju MD u visini od 221.829,50 kn (29.441,83 EUR) dana 29. rujna 2006.godine. Naglašava se da se radi o potrošačkom kreditu, za adaptaciju nekretnine i zatvaranje stambenog kredita s rokom otplate na 20. godina (240. mjeseci). U dokaz navedene tvrdnje tužitelj MD očekuje priznanje tuženika OTP banka d.d., a po potrebi predlaže se uvid u presliku Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i MD kao korisnika kredita broj: 50444/06 od 25. rujna 2006. kao i saslušanje tužitelja MD u svojstvu stranke. Potom se ističe da tuženik OTP banka d.d. je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5.stavak 3. pod Naslovom: „Kamatna stopa/Naknada“ ugovorio kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita te se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom kreditu. U članku 5. stavku 4. ugovoreno je kako se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom kreditu. Prema tvrdnjama tužitelja MD riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Tužitelj MD ističe da tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, naglašava se da ulazna naknada i naknada za premiju osiguranja i trošak upisnika ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Zaključno, tužitelj MD napominje kako se između tužitelja MD i tuženika OTP banka d.d. vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: P-1070/2019, a koji je okončan Presudom kojom je naloženo tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju MD isplati iznos od 4.995,37 EUR na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 4.265,22 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U odnosu na naprijed navedenu Presudu, tuženik je izjavio žalbu dana 07. svibnja 2024. godine, te se žalbeni postupak sad vodi pred Županijskim sudom u Dubrovniku pod posl.br. Gž-445/2024. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, proveden dokaz financijskim vještačenjem. U Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec., od 09. listopada 2023. godine, utvrđeno je na numeriranoj stranici 4., a iz kojeg Nalaza je razvidno da je datum isplate kredita 29. rujna 2006. godine, te je tečaj na dan isplate iznosio: 4,683900. Također, tužitelj MD ističe da u prilogu ove tužbe prilaže i dokaz o naplati predmetnih troškova od strane tuženika OTP banka d.d. Naime, iz Izračuna EKS – a i otplatnog plana, razvidno je kako je tuženik OTP banka d.d. naplatio tužitelju MD iznos na ime ulazne naknade u visini od 473,60 CHF što bi iznosilo po tečaju kojeg je naveo vještak u naprijed navedenom postupku 2.218,30 HRK odnosno 294,42 € računajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj MD predlaže Naslovnom sudu da, po provedenom postupku, donese sljedeću presudu: "I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 50444/06 sklopljenog 25. 09. 2006.g. između SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. te MD kao Korisnika kredita, OD i MDL kao Sudužnika te UD kao Protivnika osiguranja / Fiducijarnog dužnika i to: - u članku 5. stavku 3. Ugovora pod naslovom KAMATNA STOPA/NAKNADA kojom je navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredit i da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom kreditu. - u članku 5. stavku 4. Ugovora u kojem je navedeno kako se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati: Iznos od 294,42 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 30. rujna 2006.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. U svom odgovoru na tužbu od 22. srpnja 2025. tuženik OTP banka d.d. je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja MD prvenstveno iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o konvertiranom kreditu. No, prije svega tuženik OTP banka d.d. ističe da prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj MD u tužbi. Naime, tužitelj MD je vrijednost predmeta spora naznačio ukupno u iznosu od 1.500,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 294,42 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik OTP banka d.d. predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 294,42 EUR. Tuženik OTP banka d.d. ističe da deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz kondemnatorni tužbeni zahtjev, a koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Naglašava se da takvo je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju Rev 1264/07-2 od 29. listopada 2008. godine u kojem je izneseno pravno shvaćanje prema kojem: "Naime, deklarativni zahtjev istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu..." ). Isto tako o tome postoji i praksa Županijskih sudova koje se dostavlja uz tužbu. Tuženik OTP banka d.d. ističe da osporava osnovanost tužbenog zahtjeva prvenstveno iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o konvertiranom kreditu te u dokaz navedene tvrdnje predlaže uvid u spis poslovni broj P-1070/2019 naslovnog suda. Prema tvrdnjama tuženika OTP banka d.d. u konkretnom slučaju on je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju MD ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj MD u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti dodatak ugovora o konverziji kredita. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav utjecaj na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima ( članak 19.e st. 6. ZPK ). Međutim kada je tužitelj MD svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu kojim jer provedena konverzija, a koji se dostavlja uz odgovor na tužbu. Glede naknade za obradu kredita ističe se da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) koji u čl. 81. st. 1., određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je st. 2. istog članka određeno, da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Dakle, nepoštena je ona odredba ugovora koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za obradu kredita potrebno je između ostalog i to - je li ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik OTP banka d.d. drži u konkretnom slučaju nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, tom naknadom su se podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Stoga je po prosudbi tuženika OTP banka d.d. zahtjev u odnosu na naknadu kako glede ništetnosti tako i isplate neosnovan. U konačnici, tuženik OTP banka d.d. stiče prigovor zastare na ova potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćen u 2006. godini. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredbe bile nepoštene, na zahtjev tužitelja MD ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje izvršeno 2006. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja MD u zastari. VI Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik OTP banka d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja MD u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ranijeg Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, prema tvrdnjama tuženika OTP banka d.d. razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja MD u odnosu na glavnicu, a što tuženik OTP banka d.d. osporava, tužitelj MD bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj MD postavio zahtjev prema tuženiku OTP banka d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik OTP banka d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Nadalje se naglašava da na tužitelja MD se, ne mogu primjenjivati benefiti kolektivne tužbe i računanja zastare od navedenih presuda. Navedeno dodatno cijeneći činjenicu da je i sudska praksa ( npr. presuda Visoki trgovački sud RH, Poslovni broj: 28 Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine ) zauzela stav da se opći rok za zastaru ima računati od dana kada je ispunjena obveza a ne od dana kada je presudom utvrđena ništetnost. Zaključno tuženik OTP banka d.d. ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali je osnov sporan iz razloga navedenih u ovom odgovoru, kao i vrijednost predmeta spora.
3. Na ročištu dana 7. listopada 2024. parnični spis ovoga suda poslovni broj P- 1070/2019 nije mogao biti priklopljen iz razloga što se isti nalazio od 21. lipnja 2024. na rješavanju kod Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž- 445/2024. Punomoćnica tuženika OTP banka d.d. je učinila nespornim da je naplaćena od tužitelja MD ulazna naknada u iznosu od 294,42 eura dana 29. rujna 2006. tako da sama visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Također učinjen je nespornim osnov tužbenog zahtjeva, a tuženik OTP banka d.d. je također povukao prigovor zastare. Naglašava se da u ovoj parnici je sporna samo vrijednost predmeta spora. Na ročištu dana 7. listopada 2025. ovaj sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 294,42 €. Naime ovaj sud prihvaća kao isprava pravni stav tuženika OTP banka d.d. da deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz kondemnatorni tužbeni zahtjev, a koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Na ročištu dana 7. listopada 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 7. listopada 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga budući činjenično stanje kao i osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja MD je između njih nesporna to je sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječni punomoćnica tužitelja MD predložila je usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja MD u cijelosti dok je punomoćnica tuženika OTP banka d.d. predložila da sud donese presudu na temelju nespornih činjenica.
4.. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja MD je osnovan u cijelosti.
5. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i MD kao korisnika kredita broj: 50444/06 od 25. rujna 2006. i da je dana 29. rujna 2006. naplaćena tužitelju MD tkz. ulazna naknada za obradu kredita u iznosu od 294,42 €.
6. Po prosudbi ovoga suda tužitelj MD uopće nije bio kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Naime u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik OTP banka d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja MD kao potrošača. Za ovaj sud nije sporno da tuženik OTP banka d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika OTP banka d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik OTP banka d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik OTP banka d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivala nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 5. st. 3. i 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i MD kao korisnika kredita broj: 50444/06 od 25. rujna 2006. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj MD bio upoznata sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužitelj MD kao potrošač morao biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik OTP banka d.d., a o tome sa tužiteljom MD nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja MD kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojo presudu poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja MD. Na kraju se može navesti da osnovanost toga deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja MD je između stranka potpuno nesporno tako da kako ovo tako i neko daljnje obrazlaganje je i nepotrebno.
7. Između samih stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva u utuženom iznosu od 294,42 € kao i dospijeće toga iznosa od 30. rujna 2006. pa je odlučeno kao u izreci ove presude pd točkom II.
8. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. U smislu čl. 151. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Sukladno
1 0
prethodno navedenom tužitelju MD su priznati troškovi njegovog zastupanja po angažiranim punomoćnicama i to: a) za sastav tužbe tužitelja MD od 26.9.2024. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 50,00 €, b) za sastav podneska tužitelja MD od 30.9.2025. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 50,00 € i c) za pristup ročištu punomoćnice tužitelja MD dana 7.10.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife u iznosu od 50.00 € odnosno ukupno 150,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 37,50 € tako da ukupni troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja MD iznose 187,50 €. Također tužitelju MD je priznat trošak sudske pristojbe na njegovu tužbu od 26.9.2024. u iznosu od 13,27 € kao i trošak sudske pristojbe na ovu nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1543/2024-10 od 12. studenog 2025. u iznosu od 13,27 €. Iz svih navedenih razloga tužitelju MD je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 214,04 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III. Tužitelju MD nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od dana 7.10.2024. budući je uplatnicu o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu ovome sudu mogao dostaviti i bez podneska. Uzgred se napominje da bi tužitelj MD mogao koristiti pogodnost iz članka 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023 te u daljnjem tekstu skraćeno. ZSP) potrebno je da sudsku pristojbu na tužbu plati odmah onoga dana kada je podnio i svoju tužbu, a ne kasnije. Budući je tužitelj MD na ime sudskih pristojbi već dana 30. rujna 2024. uplatio iznos od 26,54 € to će se onaj višak uplate od 13,27 € smatrati da je uplaćena sudska pristojba na ovu presudu.
U Rijeci 12. studenog 2025.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
1 1
Dostaviti:
- pun. tužitelja MD i
- pun. tuženika OTP banka d.d.
