Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-750/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Meliti Babić odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Pisarnica Bjelovar, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-563/2024-15 od 24. srpnja 2025. i protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-563/2024-18 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-563/2024-15 od 24. srpnja 2025. u točki I. izrijeke, u točki II. izrijeke, te u točki III. izrijeke za parnični trošak u iznosu od 663,97 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.srpnja 2025. do isplate.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-563/2024- 15 od 24. srpnja 2025. u točki III. izrijeke u preostalom dijelu na način da se tužiteljica odbija s preostalim dijelom parničnog troška u iznosu od 536,25 EUR i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate, kao s neosnovanim.

III Uvažava se žalba tuženika i preinačava rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-563/2024-18 od 25. srpnja 2025., na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana 25. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu 62,50 EUR tužiteljica odbija kao s neosnovanim.

IV Odbija se zahtjev tuženika zahtjev za naknadu troška sastava žalbe s PDV protiv presude i sudske pristojbe u iznosu 445,22 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-563/2024-15 od 24. srpnja 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. ugovora o kreditu broj 213965 sklopljenog između pravnog prednika tužene Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, MBS 080126398, kao kreditora i tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita u dijelu koji glasi:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelipedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravnom sljedniku Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, MBS 080126398, da tužiteljici GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene ulazne naknade isplati iznos od 501,84 EUR (slovima: petstojedaneuroiosamdesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 29. siječnja 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.".

2. Rješenjem suda prvog stupnja broj P-563/2024-18 od 25. srpnja 2025. naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana

3. Protiv te presude i rješenja žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da istu ukine i predmet vrati istom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu 132,72 EUR, što ukupno iznosi 445,22 EUR.

3.1. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

4. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o trošku.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 213965 koji je zaključen između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, te posljedično tome zahtjev za isplatu plaćenog iznosa.

6. Ispitujući pobijanu presudu i pobijano rješenje u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi, jer pobijana presuda i pobijano rješenje nemaju nedostataka i mogu se ispitati, sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

7. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor zaključili dana 25. siječnja 2008. Ugovor o kreditu broj 213965 za kupnju motornog vozila, kojim je pravni prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.086,96 švicarskih franaka (dalje: CHF), s rokom otplate od 84 mjeseca, te je u članku 6. točka 1. navedeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

8. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. – dalje: ZZP/07) koji je u članku 96. propisivao: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

9.1.Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed po tuženiku formuliran standardni ugovor i da se o navedenim spornim odredbama između stranaka nije pregovaralo, te pravilno zaključio da su sporne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača navodeći za to sasvim određene razloge u odlomku 10. i 11. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te pravilno utvrdio da su sporne odredbe nepoštene prema odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07 i posljedično tome ništetne prema odredbi članka 102. ZZP/07.

10. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao da sporna naknada, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužiteljicu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade.

10.1.Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužiteljice kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022. – dalje: ZOO) , a tuženik je nesavjestan stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju odredbi koje je unaprijed sastavio u standardnom ugovoru o kreditu, pa tužiteljica kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa po toj osnovi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim prema odredbi članka 1115. ZOO-a od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos pa do isplate.

11. Odredbom članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.1. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe članka 323. stavak 1. ZOO u vezi članka 1111. i članka 1115. ZOO-a kada je pobijanom presudom u točki II. izrijeke naložio tuženiku da tužiteljici isplati na ime naplaćene naknade za obradu i administraciju kredita iznos od 501,84 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.

13. Potraživanje s osnova naknade za obradu i administraciju kredita nije zastarjelo. Na na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahţjeva iz čIanka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok od 5. godina iz članka 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa slijedom navedenog rok zastare u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći.

14. Prilikom odlučivanja o naknadi parničnog troška, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), no pogrešno je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku tužiteljici odmjerio 100 bodova prema u tužbi naznačenoj vrijednosti spora 1.829,07 EUR kojoj je tuženik prigovorio.

15. Budući da je tužiteljica uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu istakla i kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosu 501,84 EUR, da deklaratorni zahtjev služi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, to se deklaratorni zahtjev ne može uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle iznosa od 501, 84 EUR, pa za poduzete radnje tužiteljici prema Tbr. 7.1. Tarife pripada 50 bodova, uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR. Stoga tužiteljici pripada parnični trošak kako je naveo prvostupanjski sud za sastav tužbe i sastav podneska od 23. srpnja 2024. - po 100,00 EUR (Tbr. 7. i Tbr. 8/1 Tarife),sastav podneska o zatraženoj potvrdi u iznosu 25,00 EUR (Tbr. 8/4 Tarife), zatim trošak zastupanja na ročištima 3. ožujka 2025. i 9. lipnja 2025. - za svako po 100,00 EUR (Tbr. 9/1), što ukupno iznosi 425,00 EUR i uvećano je prema Tbr. 46 Tarife za PDV 25% u iznosu od 106,25 EUR. U parnični trošak tužiteljice ulazi i plaćena pristojba na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 EUR, pa sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 663,97 EUR. Pogrešno je pozivanje tuženika na odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se u ovom predmetu ne radi o sporu koji je proizašao iz kolektivne tužbe.

16. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izrijeke , u točki II. izrijeke, u točki III. izrijeke za parnični trošak u iznosu od 663,97 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude, dok je u preostalom dijelu pod točkom III. izrijeke valjalo preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu na način da se tužiteljica odbija s preostalim dijelom parničnog troška u iznosu od 536,25 EUR i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. pa do isplate kao s neosnovanim te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

17. Osnovano tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja od 24. srpnja 2025. kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR, koji iznos se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice na ročištu dana 24. srpnja 2025. za donošenje i objavu presude. Naime, prema vrijednosti spora u iznosu od 501, 84 EUR, tužiteljici prema Tbr. 9.3. Tarife pripada nagrada za zastupanje na tom ročištu 25 bodova i uvećano je prema Tbr. 46 Tarife za PDV 25% odnosno narednih 6.25 boda, što pomnoženo s 2,00 EUR iznosi 62,50 EUR, a ne kako je pogrešno pobijanim rješenjem dosuđeno 125,00 EUR. Trošak pristupa ročištu za objavu presude predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Stranka ima pravo na naknadu troškova za ročište za objavu presude ukoliko je njezin punomoćnik bio nazočan na tom ročištu, a što je ovdje bio slučaj.

17.1. Zbog navedenoga, valjalo je temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP- a uvažiti žalbu tuženika i pobijano prvostupanjsko rješenje preinačiti na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 28. stavak 2. i 8. ZOO-a tekućim od dana 25.srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu 62,50 EUR tužiteljica odbija kao s neosnovanim.

18. Budući da je tuženik uspio sa žalbom samo u pogledu dijela sporednog potraživanja naknade parničnog troška valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 445,22 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki IV izrijeke ove presude

U Karlovcu 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec