Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-582/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josite Begović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćenik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-687/2024-9 od 20. svibnja 2025., ispravljenoj rješenjem poslovni broj: P-687/2024-14 od 08. srpnja 2025., u sjednici održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-687/2024-9 od 20. svibnja 2025., ispravljena rješenjem poslovni broj: P-687/2024-14 od 08. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-687/2024-9 od 20. svibnja 2025., suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3380942 koji su 3.4.2006. sklopili tužiteljica AV iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria Zagreb d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici AV iz [adresa] iznos od 561,60 € (petsto šezdeset i jedan eur i šezdeset cent), sa zakonskom zateznom kamatom počam od 4.4.2006. do 31.12..2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 158- 50-3380942 koji su 3.4.2006. sklopili tužiteljica AV iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria Zagreb d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici AV iz [adresa] iznos od 221,20 € (dvjesto dvadeset i jedan eur i dvadeset cent), sa zakonskom zateznom kamatom počam od 25.5.2011. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.117,56 €, zajedno sa zakonskom zateznom računajući ovu od 20.5.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana".

2. Rješenjem poslovni broj: P-687/2024-14 od 08. srpnja 2025., ispravljena je presuda u izreci točke V., redak prvi, kod navođenja parničnog troška, tako da umjesto parnični trošak u iznosu od 1.117,56 EUR treba pisati parnični trošak u iznosu od 942,78 EUR, a sve temeljem članka 342. stavak 1. i 2. ZPP.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 i 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljici naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i odrediti ponovno provođenje glavne rasprave.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu br:158-50-3380942 od 03. travnja 2006. (dalje: Ugovor) kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita (ulazna naknada), kao i odredbe članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, te isplata stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužiteljica tuženiku platila na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor kojim je tužiteljici odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.645,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uz rok otplate od 240 mjeseca,

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

- da je u točki 3. Ugovora navedeno da se jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita,

- da je točkom 9. stavak 2.Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- da tuženik ne osporava da je tužiteljici ulazna naknada naplaćena u iznosu od 561,60 EUR, a naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 221,20 EUR,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenim ugovornim odredbama niti je tužiteljici objašnjeno na što se navedene naknade odnosi, niti koliko one iznose u apsolutnom smislu,

- da se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, a da tuženik nije predložio dokaze na okolnost da su predmetne odredbe objašnjene tužiteljici, da su joj prezentirani parametri o kojim ovisi visina naknade, odnosno da se o tim odredbama pregovaralo.

7. Odluku o ništetnosti dviju spornih ugovornih odredbi (o troškovima odobravanja kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita) prvostupanjski sud temelji na odredbama članka 81. u vezi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07, 79/07 – dalje ZZP) utvrđujući da o tome parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale, da su odredbe bile unaprijed formirane od strane tuženika, da tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice odnosno te su odredbe ugovora nepoštene, te time i ništetne.

7.1. Zahtjev za isplatu prvostupanjski je sud prihvatio pozivajući se na članak 323. stavak 1. i članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), a tuženikov prigovor zastare odbio kao neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30,. siječnja 2020.

8. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalitelj u postupku nije iznosio navode da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita moglo pregovarati niti u žalbi navodi da na njezin sadržaj mogla utjecati, međutim u žalbi navodi kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna.

10. Nesporna činjenica je da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita pa stoga nije prihvatljiv žalbeni navod da se radi o cijeni za troškove ili za pruženu uslugu. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku, pa proizlazi da tužitelju nije bilo moguće shvatiti prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj odredbi niti je potrošač mogao provjeriti postoji li preklapanje različitih troškova koje je imao u ugovornoj i predugovornoj fazi. Tuženik nije upoznao tužitelja sa sadržajem Odluke o naknadama za usluge kreditora niti sa Cjenikom pa je jasno da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 ta odredba nepoštena te time i ništetna zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

10.1. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik ne navodi koje je to provedene i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa stoga pravila otplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem članka 1115. ZOO.

12. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja jer je tuženik povrijedio propise o zaštiti potrošača na način da je uzrokovao znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci temeljem članka 368. ZPP.

U Dubrovniku, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić