Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1270/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane čačić članice vijeća, u pravnoj stvari KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krpan & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku, radi namirenja potraživanja iz založene stvari, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-153/2022-32 od 2. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-153/2022-32 od 2. rujna 2025. u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka III. navedene odluke nije pobijana žalbom te ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. odbijen je zahtjev tužitelja da su tuženici dužni trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 8.241,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2017. pa do isplate i to sudskom prodajom založenih nekretnina pobliže opisanih u navedenoj presudi. Točkom II. iste odluke naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 2.562,50 EUR, točkom III. je djelomično odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 562,50 EUR, dok je točkom IV. tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj u dijelu iz točke I., II. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da ovaj sud preinači pobijanu presudu i usvoji zahtjev tužitelja, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora među strankama je zahtjev tužitelja da tuženici kao vlasnici založene stvari trpe namirenje potraživanja tužitelja u iznosu od 8.241,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama iz vrijednosti predmeta zaloga, i to sudskom prodajom založene nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke, a sve s obzirom na tvrdnju tužitelja da tuženici, kao niti njihova pravna prednica pokojna ZB, nisu ispunili svoju dospjelu obvezu iz ugovora o zajmu prema zajmodavcu KBT, odnosno kasnije prema tužitelju, koji je ugovorom o ustupu stekao predmetno potraživanje.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem tuženika i svjedokinje NB u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da su pokojna ZB kao zajmoprimac, ŽB kao solidarni jamac i ŽBT kao zajmodavac sklopili ugovor o zajmu 3.5.2011. na iznos od 47.000,00 kn, temeljem kojega je upisan zalog u visini od 6.387,43 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorene kamate od 6,64% godišnje, koji ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Lade Draškić iz Zagreba, broj OV-3040/11

- da su pokojna ZB i ŽB mjesečno uplaćivali iznose od po 1.760,00 kuna u razdoblju od lipnja 2011. pa do lipnja 2012., kao i da su uplatili iznos od 1.897,00 kuna na ime procjene, a uplatnice su glasile na imena različitih tvrtki, tzv. „kreditnih ureda“ (Eocen d.o.o., Primorje oprema d.o.o., Ari 9000 d.o.o., Kronos bonum d.o.o., Zapata usluge d.o.o.),

- da je kreditni ured u [adresa] dopisom obavijestio dužnike da neće raditi u razdoblju od 23.12.2010. do 10.1.2011., te da u tom razdoblju uplate vrše na žiro račun društva Mandat d.o.o., a koji račun je otvoren samo na dva tjedna dok su na godišnjem odmoru, te da je ista obavijest poslana dužnicima i za razdoblje od 30.7.2011. do 16.8.2011., s time da se uplate u tom razdoblju vrše na račun Ari 9000 d.o.o. , dok će poslovanje kreditnog ureda od 4.4.2012. preuzeti tvrtka Kronos Bonum d.o.o., umjesto Primorje opreme d.o.o.,

- da su 19.5.2012. u svim medijima objavljene vijesti o akcijama USKOK-a o provođenju istrage protiv 18 osumnjičenika zbog sumnje za počinjenje lihvarskih ugovora u razdoblju od 2007. do 2011. na području Republike Hrvatske, na način da su osnovali brojna trgovačka društva te otvarali kreditne urede, nudili strankama sklapanje ugovora o zajmovima čije potpisivanje su uvjetovali time da zajmoprimci moraju potpisati ugovore sa znatno većim iznosima od stvarno isplaćenih iznosa, čime su osumnjičeni pribavili korist od najmanje 15.000.000,00 kuna, pri čemu „krupne ribe“ nisu uhićene već su u inozemstvu, a radi se o ljudima s američkim, meksičkim i slovenskim putovnicama,

- da je odvjetnik Robert Izidor Majić dopisom od 23.7.2012. kao punomoćnik GBT obavijestio GBT i ŽB da uplate od sada izvršavaju na račun navedenog odvjetnika, i to iz razloga jer su u javnosti krajem svibnja 2012. izašle informacije o istrazi kreditnih ureda u vezi lihvarenja i nezakonitih radnji,

- da je **.**.2012. ZB podnijela kaznenu prijavu protiv tužitelja i OB radi sumnje na udruživanje za počinjenje kaznenog djela i lihvarskih ugovora, u kojoj prijavi navodi kako je podnijela zahtjev za odobrenje kredita kreditnom uredu uz zalog nekretnine, te je temeljem istog sklopljen ugovor o zajmu kojim joj je isplaćen iznos od 24.000,00 kuna „na ruke“, dok je na njezinu nekretninu uknjižena hipoteka u iznosu od 6.387,43 EUR, a u ugovoru stoji dugovani iznos od 47.000,00 kn,

- da je ZB umrla te su kao njezini zakonski nasljednici temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-567/13 od 10.12.2013. utvrđeni tuženici, na čije ime je uknjiženo pravo vlasništva na zalogom opterećenoj nekretnini,

- da je **.**.2016. ŽBT, zastupan po IB, kao cedent sklopio s KB, zastupan po ZBT, kao cesionarom, Ugovor o ustupu tražbine, temeljem kojeg ugovora se ustupa tražbina cedenta prema cesusu (ŽB i ĆB) i prenosi se založno pravo upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], a potpisi NBT i IB su ovjereni od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba,

-da je na temelju ugovora o ustupu tražbine uknjižen prijenos založnog prava na nekretninama ŽB i GB u korist tužitelja.

7. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećim zaključcima:

- kako je pokojna ZB bila osoba starije životne dobi, sama je živjela, nije mogla samostalno podmirivati mjesečne račune, ostala je bez posla, od ranije je imala kredit, pa je otišla u kreditni ured kako bi dobila novi kredit, odnosno putem kreditnog ureda sklopila je ugovor o zajmu s prednikom tužitelja,

- kako je pokojnoj ZB isplaćen iznos manji nego što je naveden u ugovoru o zajmu (24.000,00 kuna, umjesto 47.000,00 kuna), što proizlazi iz iskaza tuženika i svjedokinje NB,

- kako su vršene uplate od strane pokojne ZB i tuženog ŽB (list 42-57 spisa), koje uplate se ne poklapaju s iznosima koji proizlaze izvatka iz otvorenih stavki, slijedom čega sud zaključuje kako visina tražbine kako ju navodi u tužbi tužitelj nije pravilna,

- kako je ugovor o ustupu tražbine potpisan po punomoćnicima i to IB (kao punomoćniku OBT) i NBT (kao punomoćniku tužitelja KB), dok uvidom u predmetni ugovor sud utvrđuje da uz isti ne prileži punomoć za zastupanje, a iz ovjere od strane javnog bilježnika Anice Hukelj je vidljivo kako su predmetni ugovor ovjerili, kao fizičke osobe, IB i ZBT, bez navođenja u ovjeri da su isti u svojstvu punomoćnika, pa prvostupanjski sud smatra da nije dokazano da je predmetna tražbina iz ugovora o ustupu tražbine stvarno i ustupljena, odnosno da joj nedostaje očitovanje volje zastupanog,

- kako je zajmodavac prilikom sklapanja Ugovora o zajmu s pokojnom ZB iskoristio njezine osobne prilike, njezinu stariju životnu dob, njezinu neukost te tešku materijalnu situaciju, kao i da je pri tome s istom sklopio predmetni Ugovor o zajmu u kojem je naveo da joj pozajmljuje iznos od 6.387,43 eura, iako joj je zapravo pozajmio znatno manji novčani iznos od 24.000,00 kn, slijedom čega sud smatra da je predmetni Ugovor o zajmu ništetan jer je protivan moralu društva, odnosno općeprihvaćenim pravilima ponašanja, osjećaju pravednosti, etičkom ponašanju i sustavu vrijednosti koji je povezan s ispravnim postupanjem a ponašanje zajmodavca ovdje je bilo neetičko, neprimjereno, neprihvatljivo i neispravno, što dovodi do ništetnosti ugovora na kojemu tužitelj temelji svoju tražbinu, pa i neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak suda kako je pokojnoj ZB isplaćen iznos manji nego što je naveden u ugovoru o zajmu (24.000,00 kuna, umjesto 47.000,00 kuna), jer činjenica da joj je isplaćen potpuni iznos proizlazi iz ugovora o zajmu koji je solemniziran kod javne bilježnice Lade Draškić, kao i iz potpisa pok. ZB na isplatnici koja prileži spisu, dok su iskazi tuženika i svjedoka pak pristrani i nevjerodostojni. Ukazuje da činjenica da netko s poslovnom sposobnošću stupa u pravne poslove bez primjerene pažnje ne može ići u njegovu korist, dok je tužitelj pak postupao u dobroj vjeri. Smatra da postupanje trećih osoba, odnosno prethodnika tužitelja i djelatnika kreditnog ureda ne može utjecati na prava i obveze zajmodavaca, kao i da sud nije uopće obrazložio što misli pod time da je ugovor protivan moralu društva. Konačno tužitelj u žalbi ističe kako je obrazloženje suda vezano za sklapanje ugovora o ustupu tražbine po punomoćnicima nelogično te je u suprotnosti s priloženim materijalnim dokazima, jer iz priloženog Ugovora o ustupu tražbine, ovjerenog kod javne bilježnice Anice Hukelj dana 21.06.2025. godine, proizlazi da je valjano izvršen prijenos tražbine s prethodnika tužitelja na tužitelja, sve s obzirom na činjenicu da se radi o ugovoru sklopljenom kod javnog bilježnika, pri čemu su svi potpisi valjano ovjereni.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitivanjem presude na navedeni način ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao niti ijednu drugu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

11. Naime, prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, pa time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo.

12. Prema stavu ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio bitne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je Ugovor o zajmu od 3.5.2011. ništetan pravni posao. Pritom se mora ukazati da za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja nije relevantno samo ono što proizlazi iz nesporno sklopljenog i solemniziranog ugovora o zajmu od 3.5.2011., već je potrebno uzeti u obzir širi kontekst načina na koji se odvijao poslovni odnos stranaka.

13. Naime, poslovni odnos stranaka valja ocijeniti kroz iskaze tuženika i svjedokinje NB iz kojih proizlazi da je prednica tuženika podigla zajam od 24.000,00 ili 25.000,00 kn, kao i da je sve poslove oko odobravanja zajma obavljao kreditni ured, a na potpis se išlo u [adresa], što znači da nikakvog kontakta sa zajmodavcem navedenim u ugovoru nije bilo.

14. Nadalje, valjalo je analizirati i sadržaj optužnice USKOK-a posl.br. K-US-139/12 (IS-US-15/12) od 14.01.2013. koju je podigao Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) dana 14.01.2013. pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv I okrivljenika EB, II okrivljenice TB, III okrivljenika SB, IV okrivljenice FB, V okrivljenika ĐB, VI okrivljenika DB, VII okrivljenika BB, VIII okrivljenika PB, IX okrivljenika CB, X okrivljenika VB, XI okrivljenika JB, XII okrivljenika ŠB, XIII okrivljenika RB, XIV okrivljenika MB, XV okrivljenika UB, XVI okrivljenika AB, XVII okrivljenice ČB, XVIII okrivljenika LB i XIX okrivljenika HB, a koja optužnica je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kov-Us-3/14 od 12.06.2014., gdje se okrivljenicima stavlja na teret da su se u razdoblju od početka 2007. do 17.5.2012. u cilju sklapanja što većeg broja ugovora pod lihvarskom uvjetima i tako pribavljanja protupravne imovinske koristi na štetu većeg broja građana, povezali u zajedničko djelovanje s podijeljenim ulogama prilikom davanja zajmova uz ugovaranje nerazmjerne koristi iskorištavanjem njihovih teških životnih i materijalnih prilika, pri čemu je ugovaran povrat zajma na način da su u pisanim ugovorim navedeni iznosi zajma koji su bili znatno veći od stvarno danog zajma, između ostaloga i na način da su u svrhu prikrivanja stvarne naravi pravnog posla koristili razna trgovačka društva te poslovnice korištene kao „kreditni uredi“, čime su počinili kaznena djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela opisana u čl. 333. st. 1. KZ-a i lihvarskog ugovora opisano u čl. 233. st. 1. i 2. KZ-a.

15. Analizirajući sadržaj optužnice prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da je u istoj navedeno je da su okrivljenici radi prikrivanja protupravnog postupanja koristili više trgovačkih društava, a između ostaloga i Ari 9000 d.o.o., Primorje otprema d.o.o., Kronos bonum d.o.o. i Zapata usluge d.o.o., dakle upravo ona društva koja su navedena na uplatnicama koje je popunjavala prednica tuženika prilikom isplate novca, a iz izvadaka iz sudskog registra dostavljenih u spis proizlazi da su sva prestala postojati ubrzo nakon akcije USKOK-a.

16. Konačno, u tom je postupku vještačenjem utvrđeno kako su GBT i ŽB sklopili više ugovora o zajmu na ukupan iznos glavnice od 50.775,03 kune, a u novcu im je stvarno isplaćeno 25.000,00 kuna, dok je plaćeno ukupno 23.297,00 kuna, pri čemu su oštećeni za iznos od 41.932,20 kuna.

17. Pritom je sud uvidom u navedenu optužnicu USKOK-a utvrdio da ovdje tužitelj doista nije bio okrivljenik u kaznenom postupku, a niti je to bio ŽBT, već se ista odnosi na osobe koje su bili posrednici, odnosno zaposlenici „kreditnih ureda“. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je stava da se postupanje osobe navedene kao zajmodavac u spornom ugovoru prednice tuženika (ŽBT) ne može odijeliti od postupanja ostalih osoba obuhvaćenih kaznenim postupkom, već sudjelovanje u navedenim financijskim transakcijama izravno upućuje na njegovu usku povezanost s nezakonitim radnjama. U tom smislu upravo su društva kojima je i prednica tuženika vršila uplate mjesečnih iznosa kredita bila krinka za djelatnost zločinačkog udruženja, koje činjenice posredno ukazuju i da je zajmodavac-prednik tužitelja bio povezan sa članovima zločinačkog udruženja, koji su u konačnici i kazneno osuđeni za to djelo, kao i da je nedvojbeno znao za postupanja na štetu prednice tuženika, pa se žalbeni navodi o tome kako je isti bio u dobroj vjeri ukazuju u cijelosti neosnovanima.

18. Budući da je prednica tuženka upravo tim kreditnim uredima uplaćivala dospjele mjesečne iznose po Ugovoru o zajmu sklopljenim s prednikom tužitelja, što nesporno proizlazi iz dostavljene dokumentacije i što sam tužitelj ne spori prihvaćajući rezultate vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka i u skladu s istim precizirajući svoj zahtjev, isti ugovor je suprotan prisilnim propisima i moralu društva, radi čega je ništetan, jer je i korišten identičan način postupanja kao i navedeni okrivljenici iz kaznenog postupka.

19. Cijeneći sve navedeno, kao i sagledavajući sav kontekst navedenog postupanja, ovaj sud se priklanja stavu prvostupanjskog suda da je sporni ugovor o zajmu nemoralan pravni posao, pa time i ništetan u smislu odredbe čl. 322 st. 1. ZOO-a Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO), pri čemu žalitelj neosnovano u žalbi navodi da sud nije obrazložio što misli pod time da je ugovor protivan moralu društva. Naime, prvostupanjski sud navodi da su općeprihvaćena pravila ponašanja, osjećaj pravednosti, etičko ponašanje i sustav vrijednosti koji je povezan s ispravnim postupanjem nespojiva s postupanjem koje je dovelo do sklapanja spornog ugovora o zajmu, pri čemu se udruženo zajedničko djelovanje s podijeljenim ulogama prilikom davanja zajmova, uz ugovaranje nerazmjerne koristi iskorištavanjem teških životnih i materijalnih prilika drugih osoba, gdje je ugovaran povrat zajma na način da su u pisanim ugovorim navedeni iznosi zajma koji su bili znatno veći od stvarno danog zajma, doista ne može smatrati moralnim postupanjem.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je po čl. 329. ZOO ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Pritom je dakle za postojanje zelenaškog ugovora potrebno utvrditi da su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke:

- da između vrijednosti predmeta ugovorom preuzetih obveza postoji očiti nerazmjer u vrijeme sklapanja ugovora;

- da su iskorišteni suugovaratelji pristali na taj nerazmjer zbog na njihovoj strani, postojećih nepovoljnih okolnosti, a koje okolnosti zakon navodi: a) stanje nužde, b) teško materijalno stanje, c) nedovoljno iskustvo, d) lakomislenost i e) zavisnost, te koje moraju biti alternativno ispunjene;

- da je u vrijeme sklapanja tog ugovora postojalo kod zelenaša znanje o postojanju navedenih nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog suugovaratelja i njegova namjera da te okolnosti iskoristi u svoju korist na očiglednu štetu svog sukontrahenta.

21. Na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, ponajprije iz iskaza tuženika i svjedokinje NB, kojima je sud prvog stupnja ispravno poklonio vjeru, te povezujući ih s opisima počinjenog kaznenih djela iz kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrđuje kako su ostvarene sve tražene pretpostavke da bi se sporni ugovor smatrao i lihvarskim, što je jedna od podvrsta nemoralnih ugovora.

22. U tom smislu lakomislenost prednice tuženika ZB kao element lihvarskog ugovora proizlazi iz činjenice da je, nesporno tražeći zajam u visini od 37.000,00 kn, u konačnici pristala otplaćivati 47.000,00 kn, a stvarno primiti 24.000,00 kn, što doista može učiniti samo osoba koja je ne samo u teškoj materijalnoj situaciji, već uz to i krajnje lakomislena, odnosno donosi odluke površno i bez dubljeg razmišljanja ili konzultacije sa stručnom i pravno educiranom osobom, olako smatrajući da će se iz te situacije nekako izvući.

23. Nadalje, nerazmjerna korist ugovorena za zajmodavca vidljiva je iz niza uglavaka spornog ugovora:

-ugovoren je zajam od 47.000,00 kuna, a stvarno su zajmoprimci dobili isplatu od svega oko 24.000,00 kuna, nakon odbitka raznih troškova;

-ugovoreno je kako se kamate od 6,64% godišnje ne izračunavaju na stvarno pozajmljeni iznos, već na neistiniti iznos naveden u ugovoru;

-ugovoreno je vraćanje zajma u 29 mjesečnih anuiteta od po 239,00 eura, dakle u konačnici zajmodavac je za sebe ugovorio isplatu 6.931,00 eura, a pozajmio je svega oko 24.000,00 kuna;

-ugovoreno je plaćanje brojnih troškova na teret zajmoprimca (za procjenu nekretnine te trošak javnobilježničke solemnizacije ugovora), pa i prebacivanje ovih troškova u cijelosti na zajmoprimca također predstavlja nerazmjernu korist ugovorenu za zajmodavca, s obzirom na nizak iznos pozajmljenog novca;

-što sve znači da je prednik tužitelja za pozajmljenih oko 24.000,00 kuna s odbitkom troškova, trebao dobiti više no dvostruko, a sve navedeno u zbiru čini nerazmjernu korist ugovorenu za zajmodavca.

24. Konačno ovaj drugostupanjski sud sud nalazi utvrđenim i da je na strani prednika tužitelja svakako postojalo znanje o postojanju navedenih nepovoljnih okolnosti na strani iskorištene prednice tuženika, kao i njegova namjera da te okolnosti iskoristi u svoju korist, a na njezinu očiglednu štetu, upravo kao što je to bio model postupanja i s ostalim osobama, žrtvama brojnih sličnih sklopljenih ugovora, koji su bili predmetom kaznenog postupka.

25. Slijedom naprijed iznesenog, kako je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja, prethodno utvrđujući ništetnim ugovor koji predstavlja pravni temelj za njegov zahtjev da tuženici kao vlasnici založene stvari trpe namirenje potraživanja tužitelja iz vrijednosti predmeta zaloga, to je pobijanu presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

26. Žalba tužitelja ne sadrži posebne razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II izreke prvostupanjskog rješenja, kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku u sklopu prvostupanjske presude.

27. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec