Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-773/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2638/2024-10 od 2. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2638/2024-10 od 2. travnja 2025.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke presude te u točki III. izreke za iznos od 562,50 EUR (slovima: petsto šezdeset dva eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 2. travnja 2025. do isplate i u točki V. izreke,

- preinačuje u točki III. izreke za iznos od 562,50 EUR (slovima: petsto šezdeset dva eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 2. travnja 2025. do isplate tako da se rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR (slovima: petsto šezdeset dva eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 2. travnja 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Točka IV. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160, kreditna partija: 51400607 - 5101910730 od 06. svibnja 2004. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, iznos od 544,46 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2004. godine pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka od 1.125,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2025. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja FJ za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv točaka I., II., III. i V. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te obveže tužitelja da mu naknadi parnične troškove ili da istu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu od 6. svibnja 2004. kojim je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobrenje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita. Temeljem utvrđene ništetnosti potražuje se isplata iznosa od 544,46 eura, koji iznos je plaćen sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2004. do isplate.

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ističući da je tužitelj taj koji treba dokazati status potrošača, da članak Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti traži je jasan, lako uočljiv i razumljiv zbog čega ne podliježe testu poštenosti, da u pogledu ugovaranja plaćanja navedene naknade nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje, istaknut je prigovor zastare te prigovor na tijek zakonske zatezne kamate koju tužitelj potražuje.

5.2. Između stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili 6. svibnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 85.130,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci i da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobrenje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora te da je tužitelju 12. svibnja 2004. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 4.102,25 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 544,46 eura.

5.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj kredit podigao za kupnju stana, da mu djelatnica banke nije detaljnije obrazložila odredbe Ugovora o kreditu, kako one koje se odnose na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke i valutne klauzule vezane uz CHF, tako ni u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita.

5.4. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.5. Prihvaćajući iskaz tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da se o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer tuženik na kojem je teret dokaza u smislu članka 81. stavak 4. ZZP-a to nije dokazao. Ugovor da je sastavljen od strane tuženika i predstavlja unaprijed formuliran standardni ugovor te je konkretna odredba čije se utvrđenje ništetnosti traži bila sastavni dio tipskog ugovora. S obzirom na navedeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe. Tužitelju da nije posebno objašnjeno od čega se sastoji navedena naknada, zbog čega je ta odredba nepoštena jer ju je unaprijed formulirao tuženik bez mogućnosti tužitelja da o njoj pregovara i iz koje nije jasno koji se posebni troškovi prilikom obrade kredita navedenom naknadom pokrivaju, a da ne ulaze u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Zbog toga da je navedena odredba nejasna, nerazumljiva i neodređena te dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

5.6. Prvostupanjski sud navodi kako je točna tvrdnja tuženika da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, ali kako tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita da je takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

5.7. Kako je dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita utvrđen ništetnim, to je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 544,46 eura, koliko mu je po tom osnovu naplaćeno 12. svibnja 2004., primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO). Na navedeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od prvog dana nakon dana kada je naknada naplaćena, odnosno od 13. svibnja 2004., do isplate jer je prvostupanjski sud tuženika smatrao nepoštenim stjecateljem obzirom da je kao stranka koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je takva ugovorna odredba protivna Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima.

5.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud visinu troškova utvrdio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) polazeći od vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj označio u svom podnesku od 11. lipnja 2024.

6. U svojoj žalbi tuženik izričito navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je obrazloženje pobijane odluke manjkavo i nedostatno u odnosu na ocjenu relevantnih okolnosti za razrješenje ovog spora.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa je pobijanu odluku moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP- a.

7. Osporava se i pravilnost primjene materijalnog prava jer da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva obzirom da je tužitelju bilo jasno koliku će naknadu platiti jer je ona određena u postotku od visine odobrenog kredita, pa je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora s takvom ugovornom odredbom. Ponavlja da nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje takve naknade i da se tužitelj potpisujući Ugovor o kreditu suglasio s plaćanjem iste. Navedena odredba da nije utjecala nepovoljno na pravni položaj tužitelja te je visina naknade u određenom postotku od iznosa kredita uobičajena u gospodarskom poslovanju. Nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka da ne dovodi do zaključka da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je navedena naknada bila navedena u letcima koji su bili na raspolaganju tužitelju, jer je tužitelj bio upoznat s visinom naknade, kao i da se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu mogu razumno izvesti iz samog Ugovora, kao i bankarskog poslovanja u cjelini. Osporen je stav prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, kao i o tijeku zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj. Navedeno je i da zakonska zatezna kamata nije mogla teći u vremenskom periodu od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. jer je bio na snazi Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020.) i Odluka o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020.).

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

7.2. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je navedena odredba bila lako uočljiva, jasna, ali ne i razumljiva. Ista je bila razumljiva samo u odnosu na to da je tužitelj mogao izračunati koliku će naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita morati platiti jer je ista određena u postotku od visine kredita, ali tužitelju nije moglo biti jasno koji troškovi tuženika se pokrivaju navedenom naknadom.

7.3. Navedena odredba također nije bila poštena jer ju je sastavio tuženik, kao jedna ugovorna strana u tipskom ugovoru, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pregovarati, te je i po ocjeni ovog suda navedena odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

7.4. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. odgovoreno je na pravno pitanje koje glasi: „Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnost kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?“.

7.5. Na postavljeno pitanje odgovoreno je: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“.

7.6. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet Ugovora, dakle da se radi o stambenom kreditu, da je Ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, da banka nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno da je upoznala tužitelja sa svrhom naplate naknade, kao i da je navedena odredba bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno istu utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom. Narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka ne može se isključivo promatrati stavljajući u omjer visinu naknade s visinom kreditne obveze. Pored toga, o spornoj odredbi se nije moglo pregovarati jer je ona bila unaprijed određena i propisana. Pri ocjeni postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocijeniti i to bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. U situaciji kada se o navedenoj odredbi nije moglo pregovarati, jer tuženik nije dokazao da je to bilo moguće, neprihvaćanjem te odredbe kako ju je formulirao tuženik dovelo bi do toga da tužitelj ne bi mogao ostvariti kredit kod tuženika.

8. Što se tiče tijeka zakonske zatezne kamate, i po ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošteni stjecatelj jer je do povrede načela savjesnosti i poštenja došlo već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i jer je sam tuženik svojim nepoštenim postupanjem doveo do ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

8.1. Ne stoji niti tvrdnja tuženika da zakonska zatezna kamata nije mogla teći u vremenskom periodu od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. jer je bio na snazi Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluka o produženju roka trajanja posebnih okolnosti, obzirom da se navedeni zakon odnosi samo na ovršne i stečajne postupke, ali ne i na parnične postupke.

9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i da prigovor zastare nije osnovan jer zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude koja je donesena u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

10. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška smatrajući kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife jer je nagradu za rad punomoćnika tužitelja utvrđivao prema vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj označio u svojem podnesku od 11. lipnja 2024. umjesto od vrijednosti predmeta spora kako je ona bila označena u tužbi.

10.1. I po ocjeni ovog suda takvo postupanje prvostupanjskog suda je nepravilno. Tužitelj već u tužbi treba označiti vrijednost predmeta spora te je tužitelj to i učinio na način da je kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 544,46 eura, koliko iznosi njegov novčani zahtjev. Sukladno članku 40. stavak 3. ZPP-a prvostupanjski sud može po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora u situaciji ako smatra da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena. Prema stavku 4. istog članka, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

10.2. U konkretnom slučaju, tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora, do zaključenja prethodnog postupka, odnosno na pripremnom ročištu prvostupanjski sud nije utvrdio drugačiju vrijednost predmeta spora pa to više nije mogao učiniti nakon zaključenja prethodnog postupka jer se ne radi o situaciji u kojoj tužitelj nije označio vrijednost predmeta spora.

10.3. Tužitelj, dakle, nakon pripremnog ročišta više ne bi mogao mijenjati vrijednost predmeta spora, kao što je to učinio tužitelj u svom podnesku od 11. lipnja 2024. kada je vrijednost predmeta spora podigao na iznos od 1.871,69 eura uz obrazloženje da je pored novčanog iznosa tužba sadržavala i tužbeni zahtjev na utvrđenje zbog čega se u smislu članka 37. ZPP-a mijenja vrijednost predmeta spora.

10.4. Prvostupanjski sud nije formalno donio rješenje kojim se utvrđuje drugačija vrijednost predmeta spora u odnosu na onu koja je označena u tužbi, ali je visinu troškova računao prema iznosu od 1.871,69 eura kao novo označenoj vrijednosti predmeta spora.

10.5. U pravu je tuženik kada se poziva na pravna shvaćanja koja su izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se pozvao i iz kojih proizlazi da deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

10.6. Posljedica toga što je prvostupanjski sud visinu nagrade za rad punomoćnika tužitelja računao prema vrijednosti predmeta spora od 1.871,69 eura je ta da je sukladno Tarifi za svaku radnju tužitelju priznat trošak u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eura, umjesto u visini od 50 bodova ili 100,00 eura, kako bi to bilo prema vps- u koji je označen u tužbi.

10.7. Zbog toga je ovaj sud preinačio odluku o trošku na način da je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 562,50 eura, koji je iznos više priznat za radnje punomoćnika tužitelja za koje je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelju pripada trošak (sastav tužbe, sastav podneska od 11. lipnja 2024., zastupanje na ročištima 16. listopada 2024. i 18. veljače 2025., pristup na ročište za objavu presude 2. travnja 2025.).

10.8. Tuženik smatra da se tužitelju nije mogao priznati trošak za objavu presude, a što je suprotno pravnom shvaćanju iznesenom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-832/2022, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud u cijelosti. Naime, iz obrazloženja navedene odluke proizlazi kako je u smislu članka 335. i 336. ZPP-a ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Tu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu, osim što sud objavljuje sadržaj presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude. Zbog toga da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

10.9. U dijelu u kojem je pobijana presuda potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena (odluka o trošku) primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

11. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava žalbe jer je uspio sa neznatnim dijelom žalbe i samo djelomično u odnosu na troškove postupka.

12. Točka IV. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković