REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-683/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6282/2024-12 od 9. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6282/2024-12 od 9. travnja 2025. u odluci o glavnoj stvari u stavcima I. i II. izreke.

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se preinačava pobijana odluka o naknadi troškova parničnog postupka u stavku III. izreke, tako da se dosuđeni iznos troškova od 750,00 eura zamjenjuje iznosom od 125,00 eura, a zahtjev tužitelja za naknadu preostalog iznosa troškova postupka od 625,00 eura se odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-2716/2006 od 27. studenoga 2006. godine zaključenog između tužitelja ĆĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 175,73 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.11.2006. do isplate sve prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 750,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09.04.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi navodi, pozivom na članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke ulazne naknade s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog Ugovora. Tuženik da je tijekom cijelog postupka isticao sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predlože dokaze kojima će potkrijepiti činjenice, što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Neosnovani su navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama Ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza, a tužitelj u prilog svojih navoda nije predložio nikakve dokaze. Iznos od 1,50 % od iznosa kredita ne može se smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita, pa budući da prvostupanjski sud ne provodi test nepoštenosti, ne samo da pogrešno primjenjuje materijalno pravo već čini i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ističe i nadalje postojanje prigovora zastare pozivom i na presude nekih Općinskih sudova, kao i Visokog trgovačkog suda. Ističe da je prema zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita uz opću poznatu činjenicu da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama s čime su potrošači bili upoznati. Stoga da je jasno, kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju. Da bi se utvrdilo, da li se radi o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi Ugovora o naknadi za obradu kredita trebalo je i utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te znatnu neravnotežu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja sukladno članku 3. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ, koja se oba uvjeta kumulativno moraju ispuniti. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo dosudom kamata sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO), obzirom je zakonske zatezne kamate trebalo dosuditi danom podnošenja tužbe. I u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženik ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava, s obzirom na previsoko naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora, pa je kod donošenja presude pogrešno odlučeno o naknadi za troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanim, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno prihvaćanje žalbe tuženika i ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je ista djelomično osnovana u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. kojim je korisnik kredita obvezan platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita.

6. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 27. studenog 2006. kojim je korisniku i odobren radi kupnje novog motornog vozila iznos od 19.044,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, uz rok vraćanja od 7 godina, kao i da je čl. 5. tog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, od 1,00% jednokratno unaprijed. Tijekom postupka nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju za obradu kredita 1,50% od iznosa kredita, odnosno 175,73 eura dana 27. studenog 2006.

7. Sporno je, da li je predmetna ugovorna odredba ništetna i slijedom toga pripada li tužitelju pravo na povrat isplaćenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je u odnosu na ništetnost dijela odredbe Ugovora, cijenio iskaz tužitelja da je Ugovor o kreditu zaključen sa prednikom tužene banke u svrhu kupnje motornog vozila , da u to vrijeme nije imao otvorenu firmu, obrt, niti udio u trgovačkom društvu, da je zatražio kredit koji je ponuđen u CHF kao najpovoljniji, te je u banci pripremljen Ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati, pročitao ga je i odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, te se ne sjeća da li mu je objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita. U odnosu na ništetnost dijela odredbe tog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir da i prema odredbi članka 96. stavak 1., članka 98. i članka 102. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07), cijeneći i odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnost i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koju istu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen da Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva). Cijeneći članak 3. Direktive prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, kao i daljnji članak 6. Direktive da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi, vezano i za presude Suda Europske unije C240/98 do C-244/98. Prema navedenom, zaključak je da je navedena odredaba nepošteno ugovorena i slijedom čega je i ništetna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07, a i da ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu, na tužitelja, koji u cijelosti ovisi o volji tuženika i na odluku banke na koju tužitelj apsolutno nije imao mogućnost utjecati, a i u dijelu te ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu, nije se pojedinačno pregovaralo, pa je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu na koji tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati.

9. Kako je nesporno utvrđeno, a isto i proizlazi iz potvrde tužene banke od 27. studenog 2006., tužitelj je prilikom ugovaranja kredita za naknadu za obradu kredita platio 175,73 eura/1.324,03 kuna koji iznos tuženik ne spori, tada je obvezan tuženik na isplatu tog iznosa uz dosuđenu kamatu osnovom članka 1111. ZOO-a i sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a. Prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. obzirom da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa obzirom da presuda nije pravomoćna nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok, pa je stoga i neosnovan prigovor zastare.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, te pazeći po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni onu na koju se tuženik žalbom poziva iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 5. Ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe. Naime, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time je to i nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

12. Činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu po sudu drugog stupnja utvrđeni neosnovanima.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih, razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To ne traži nužno da treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju ali mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i na razmjer između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti i da li je, imajući u vidu način sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora , proizlazi i da su navedene odredbe nepoštene i time ništetne, obzirom i da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe, te da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni o njegovom ne/prihvaćanju, što je i prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako to pravilno i zaključuje sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika za provođenjem dokaza radi utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

15. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, u smislu stajališta sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, ovaj sud je te žalbene navode tuženika ocijenio neosnovanim.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na pitanje dospjelosti novčane obveze, a time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd- 1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, žalba tuženika je ocijenjena neosnovanom u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari, pa je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a ista odbijena, a pobijana prvostupanjska presuda je potvrđena u stavcima I. i II. izreke.

18. Sud drugog stupnja je žalbene navode tuženika u kojima se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ocijenio osnovanima jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 1502,96 eura primjenom odredbe članka 37. ZPP-a koja govori o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora u tužbi koja obuhvaća više zahtjeva. Naime osnovano tuženik navodi da se u konkretnoj tužbi radi o deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva i posljedično zahtjevom na činidbu, odnosno isplatu, pa se u tom slučaju prema ustaljenoj sudskoj praksi vrijednost predmeta spora utvrđuje prema visini zatražene isplate u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju je to iznos od 175,73 eura, te je prema toj vrijednosti predmeta spora trebalo i računati visinu nagrade za zastupanje tužitelja po punomoćniku za utvrđene dvije procesne radnje i pripadajući iznos PDV-a. Zbog toga je drugostupanjski sud prihvaćajući u tom dijelu žalbu tuženika, odlučio preinačiti pobijano rješenje o troškovima sadržano u presudi, te je umjesto pogrešno dosuđenog iznosa troškova od 750,00 eura, tužitelju dosudio iznos od 125,00 eura, a preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan. Pri tome drugostupanjski sud je primijenio odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 155. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje Tarifa) , po kojoj je za utvrđenu vrijednost predmeta spora prema Tbr.7. točka 1. Tarife nagrada za zastupanje po odvjetniku 25 bodova za svaku procesnu radnju, odnosno ukupno za dvije radnje 50 bodova. Prema vrijednosti boda od 2 eura, trošak za zastupanje po punomoćniku je sa uključenim PDV-om iznos od 125,00 eura.

19. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije priznat sukladno članku 166. stavak 1 ZPP-a, u vezi s člankom 154. st. 5. ZPP-a, iz razloga što je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporednu tražbinu, odnosno na naknadu dijela troškova postupka.

20. Na osnovu svega iznesenog, sud drugog stupnja je odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević