REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-747/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Banka Kovanica d.d. Varaždin, Petra Preradovića 29 OIB:33039197637, zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici iz Zagreba, zbog utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-156/2022-24 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-156/2022-24 od 26. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029000609 od dana 04.10.2006., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% (slovima: TRICIJELIHPEDESET posto) na iznos odobrenog kredita.

I.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 478,80 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04.10.2006. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 10. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029000609 od dana 04.10.2006., a koji glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita, Korisnik odnosno drugi sudionik pravnog posla dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U slučaju da je otplaćeno manje od 30 % ukupnog duga naknada iznosi 9 % od cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja. U slučaju da je otplaćeno od 30 % do 70 % ukupnog duga, naknada iznosi 6 % cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja. U slučaju da je otplaćeno više od 70 % ukupnog duga, naknada iznosi 3 % cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja.

II.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 82,69 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21.01.2010., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 31029000932 od dana 21.01.2010., a koji glasi: „Prije isplate kredita od iznosa kredita odbija se iznos jednokratne naknade u visini 2.20 % (dvacijelih dvadesetposto) na ukupni iznos kredita“.

III.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 331,99 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21.01.2010., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000002124 od dana 04.06.2012., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 3.00 % (slovima: tri posto) iznosa kredita.

IV.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovida 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 122,66 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04.06.2012., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

V. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029002563 od dana 11.03.2011., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 3.00 % (slovima: TRICIJELIHPOSTO) od iznosa kredita.

V.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 59,92 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 11.03.2011., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VI. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000004613 od dana 28.06.2013., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 2.00 % (slovima: dva posto) iznosa kredita.

VI.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 59,41 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 28.06.2013., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VII. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029001058 od dana 22.02.2006. , a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% (slovima: TRI CIJELIH PEDESET POSTO) na iznos odobrenog kredita.

VII.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 235,58 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 22.02.2006., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.406,18 €, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) smatrajući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama ugovornog odnosa i da to odgovara njezinoj pravoj volji. U žalbi se ponavlja isticanje tuženika kojim se osporava tužiteljici status potrošača, odnosno isti drži nedokazanim jer je prvostupanjski sud odbio pribaviti podatke iz registra obrtnika za tužiteljicu, a u žalbi se ponavlja i prigovor zastare tražbine tužiteljice koju ista ostvaruje podnesenim tužbenim zahtjevom.

2.1. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik ističe da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene zakonskih odredaba o zaštiti potrošača budući da je pogrešno utvrđenje da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja, pa da se time postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama i da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama pa da sud nije imao mogućnosti ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključno ističe da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa zakonskim odredbama, te da s obzirom da odluke u slučaju „Franak“ ne djeluju erga omnes, pogotovo što tuženik ni nije bio stranka u kolektivnom sporu, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati da je jasno da su navedeni propusti prvostupanjskog suda rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati. Osporava troškove parničnog postupka.

2.2. Predlaže da drugostupanjski sud prije svega preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljici naknadu troškova parničnog postupka, kao i trošak žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su unatoč određenim manjkavostima ipak navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Posebno se ističe da po tuženiku istaknuta bitna postupovna povreda zakona ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. stavak 3. ZPP-a, koju tuženik povezuje sa povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, s obzirom na smanjenje novčanog iznosa u odnosu na iznos koji je tužiteljica prvobitno potraživala, nije počinjena, jer tuženik neosnovano ističe da se tu radi o preinaci tužbe kojoj se on protivio. Naime, prema odredbi članka 191. stavak 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj samo smanjio tužbeni zahtjev kao u konkretnom slučaju.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom dijela odredbi više ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbe ugovora o kreditu prema kojima korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor i uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da se naloži tuženiku da na ime tih plaćenih naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužiteljici iznose od 478,80 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2006. do isplate, a na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 82,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2010. do isplate, iznosa od 331,99 eura sa zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2010. do isplate, iznosa od 122,66 eura sa zateznom kamatom od 4. lipnja 2012. pa do isplate, iznosa od 59,92 eura sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2011. do isplate, iznosa od 59,41 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2013. i iznosa od 235,58 eura sa zateznom kamatom od 22. veljače 2006. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili više ugovora o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisnici kredita, više, ukupno šest, nenamjenskih kredita, te da su ugovornim odredbama ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva u različitim iznosima u postotku od iznosa kredita, te i naknada za prijevremeno zatvaranja kredita u iznosu utvrđenom aktima banke. Nije sporno da je tužiteljica platila predmetne naknade i nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na navedene naknade ništetne i ima li tužiteljica pravo na isplatu zatraženih iznosa s obzirom da joj je osporen status potrošača i da je istaknut prigovor zastare.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice, te na temelju dostavljene dokazne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnim stipulacijama tipskog ugovora kreditora, da tužiteljica s tuženikom u svezi odredbi ugovora nije mogla pregovarati, jer je ugovor bio unaprijed pripremljen do banke i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora i nije pregovaralo te da je tužiteljica samo pod uvjetima banke mogla dobiti kredit, da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da u odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita nije vidljiva niti visina, a niti elementi na temelju kojih će se odrediti visina te naknade, dok je u odnosu na naknadu za obradu kredita vidljivo da je transparentna, što ujedno ne znači i da je ta odredba poštena s obzirom da nisu razrađeni kriteriji što je ovom naknadom plaćeno te da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi, pa da se stoga tu radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07; dalje ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i ništetnim odredbama u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/07. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i dosuđuje tužiteljici parnične troškove.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbama zakona o zaštiti potrošača, koji su vrijedili u vrijeme sklapanja sporih ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj spornih odredbi, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a, dokazao da se o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo s tužiteljicom, pri čemu sud drugog stupnja prihvaća takove činjenične zaključke prvostupanjskog suda i analizu iskaza u postupku saslušane svjedokinje UĆ, zaposlenice tuženika, pa su, na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a (03), sporne odredbe zaključenih ugovora ništetne.

10. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa predmetnom naknadom očigledno nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članku 96. stavka 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu i o njihovoj visini, već samo da su stranke informirane o obvezi plaćanja tih naknada, kako to i proizlazi iz iskaza zaposlenice tuženika koja je saslušana kao svjedok.

10.1. S obzirom da je u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP/07 na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini tih naknada, valja reći da se smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženik, dakle mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu, koje sadrže odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke i da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne predmetne odredbe ugovora o kreditu, pri čemu ni u tim ugovorima nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovim naknadama. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da odredbe nisu jasne iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužiteljici što navedenom naknadom podmiruje, tim više što su naknade u konačnici određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno od preostalog iznosa za zatvaranje kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određenih naknada tužiteljica financijski oštećena, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da su sporne odredba nepoštene, a time i ništetne, pa žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu nisu osnovani, uključujući i žalbene navode da prvostupanjski sud temelji svoje odlučivanje na rezultatima presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer taj navod nije točan, s obzirom da sud u obrazloženju ističe samo da se tužiteljica u svojoj tužbi pozivala na efekte presude donesene po tužbi udruge " Potrošač" protiv sedam banaka .

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavljaju plaćeni iznosi u postotku od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi. Sud drugog stupnja nadalje i žalbeno isticanje tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio u postupku osporenu činjenicu statusa potrošača tužiteljice, nalazi neosnovanim. Naime, prvostupanjski sud je iz iskaza tužiteljice koja je navela da u vrijeme zaključivanja ugovora u kreditu koji su predmet spora nije imala obrt ili trgovačko društvo u svom vlasništvu, odnosno da kredite nije podizala u neke poslovne svrhe, a što je vidljivo i iz činjenice da je tužiteljica zaključivala ugovore kao fizička osoba, očigledno zaključio da je tužiteljica bila u statusu potrošača, jer ju kod odlučivanja i obrazlaganja presude smatra potrošačem, iako u razlozima presude to nigdje nije izričito navedeno. Drugostupanjski sud je unatoč tome zaključio da je žalba tuženika u tom pravcu neosnovana jer je kod osporavanja statusa potrošača, na tuženiku bio teret dokaza da dokaže da tužiteljica nije potrošač, a što tuženik nije dokazao, s obzirom i da je iz samih odredbi ugovora bilo vidljivo da se krediti odobravaju kao nenamjenski krediti, pretežno radi zatvaranja ranijih kreditnih obveza. Pri tome tuženik neosnovano ističe da je sud odbio izvesti njegov predloženi dokaz pribave po službenoj dužnosti podataka iz obrtnog registra o statusu tužiteljice, jer su podaci iz tog registra javno dostupni i po pravilu o teretu dokazivanja, sam tuženik je te podatke trebao pribaviti. Osim toga neosnovano tuženik upire i na okolnost što je sud prvog stupnja zabranio postavljenje i odgovor na veći broj njegovih pitanja tužiteljici, jer po mišljenju suda drugog stupnja prvostupanjski sud je pri tome primijenio svoja ovlaštenja o upravljanju postupkom iz odredbe članka 302. stavak 3. ZPP-a, pravilno zaključivši da ta pitanja tuženika nisu bila od važnosti za utvrđivanje spornih činjenica. Zbog navedenog žalba tuženika nije utvrđena osnovanom ni u tom dijelu osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni ranije istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. Dakle, s obzirom na sve izneseno sud drugog stupnja je prihvatio kao pravilne zaključke i stajališta prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice te da su temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 nepoštene, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 ništetne i da je na temelju tih ništetnih odredaba tužiteljica isplatila tuženici novčane iznose navedene u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Zbog navedenog žalba tuženika ni u okviru ovog zakonskog žalbenog razloga nije utvrđena osnovanom, što uključuje neosnovanost i u žalbi ponovljenog prigovora zastare tražbine tužiteljice. Iako se u sadržaju žalbe točno navodi da je prvostupanjski sud u obrazloženju samo citirao zakonske odredbe o zastari, bez preciznog iznošenja razloga neosnovanosti tog prigovora tuženika, budući se radi o materijalno pravnom prigovoru, a odluka o njegovoj neosnovanosti je pravilno donesena, drugostupanjski sud je odlučio odbiti žalbu tuženika i u tom dijelu. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, pravilno je odlučeno da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice, jer je donošenjem ove presude tek počeo teći zastarni rok od pet godina za ostvarenje iste.

14. Po mišljenju suda drugog stupnja pravilno je odlučeno i o troškovima postupka kada je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove zastupanja po punomoćniku, pri čemu su na temelju i članka 155. ZPP-a tužiteljici dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao i trošak koji se odnosi na plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu. Prilikom obrazlaganja te odluke sud se pozvao na pogrešnu zakonsku odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a koja se primjenjuje kada su stranke u sporu samo djelomično uspjele sa svojim zahtjevima, iako je u nastavku pravilno za konkretni slučaj obrazložena primjena odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, koja propisuje da jedna stranka nadoknadi protivnoj stranci sve troškove, iako ista nije uspjela u sporu u cijelosti, odnosno ako ista nije uspjela sa svojim zahtjevom u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg dijela nisu u postupku nastali posebni troškovi, pogotovo kada se uzme u obzir da se radi samo o dijelu visine tužbenog zahtjeva, dok je uspjeh tužiteljice u pogledu osnove tužbenog zahtjeva potpun.

15. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, tuženiku nisu dosuđeni zatraženi troškovi žalbenog postupka, jer isti sa svojom žalbom u postupku nije uspio.

16. Zbog svih naprijed navedenih razloga, sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević