Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1307/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Horvat, odvjetnici u Garešnici, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj P-231/2024-56 od 11. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj P-231/2024-56 od 11. srpnja 2025.:

- u točci I. izreke u dijelu kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje su tekle:

na iznos od 0,01 EUR od 1.11.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.1.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.2.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.5.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.6.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.7.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.8.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.10.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.11.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.12.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.1.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.3.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.4.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.5.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.6.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.8.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.9.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.10.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.12.2007. do 30.9.2015.

na iznos od 14,07 EUR od 1.2.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 14,04 EUR od 1.3.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 14,02 EUR od 1.4.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 14,00 EUR od 1.5.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,97 EUR od 1.6.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,96 EUR od 1.7.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,92 EUR od 1.8.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,91 EUR od 1.9.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,88 EUR od 1.10.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,86 EUR od 1.11.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,83 EUR od 1.12.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,81 EUR od 1.1.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 13,78 EUR od 1.2.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 13,76 EUR od 1.3.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 13,73 EUR od 1.4.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,25 EUR od 1.5.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,20 EUR od 1.6.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,17 EUR od 1.7.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,12 EUR od 1.8.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,08 EUR od 1.9.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 22,04 EUR od 1.10.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 21,99 EUR od 1.11.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 21,95 EUR od 1.12.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 21,91 EUR od 1.1.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,86 EUR od 1.2.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,82 EUR od 1.3.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,77 EUR od 1.4.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,72 EUR od 1.5.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,68 EUR od 1.6.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,63 EUR od 1.7.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,58 EUR od 1.8.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,54 EUR od 1.9.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,49 EUR od 1.10.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 15,70 EUR od 1.11.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 15,66 EUR od 1.12.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 15,63 EUR od 1.1.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 15,58 EUR od 1.2.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 15,55 EUR od 1.3.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 15,51 EUR od 1.4.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 15,47 EUR od 1.5.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 8,72 EUR od 1.6.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 8,71 EUR od 1.7.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 8,67 EUR od 1.8.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 8,65 EUR od 1.9.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 8,63 EUR od 1.10.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 0,94 EUR od 1.11.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 0,94 EUR od 1.12.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 0,93 EUR od 1.1.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,93 EUR od 1.2.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,93 EUR od 1.3.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,92 EUR od 1.4.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,92 EUR od 1.5.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,91 EUR od 1.6.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,91 EUR od 1.7.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,91 EUR od 1.8.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,90 EUR od 1.9.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,90 EUR od 1.10.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,89 EUR od 1.11.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,89 EUR od 1.12.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 0,89 EUR od 1.1.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,88 EUR od 1.2.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,88 EUR od 1.3.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,87 EUR od 1.4.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,86 EUR od 1.5.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,86 EUR od 1.6.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,86 EUR od 1.7.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,85 EUR od 1.8.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,85 EUR od 1.9.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,85 EUR od 1.10.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,84 EUR od 1.11.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,84 EUR od 1.12.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 0,83 EUR od 1.1.2014. do 30.9.2015.

- u točci II. izreke u dijelu kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje su tekle:

na iznos od 0,03 EUR od 1.8.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 3,07 EUR od 1.9.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 2,94 EUR od 12.9.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 0,01 EUR od 1.10.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 4,80 EUR od 10.10.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 0,02 EUR od 1.11.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 4,45 EUR od 16.11.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 4,15 EUR od 1.12.2005. do 30.9.2015.

na iznos od 4,33 EUR od 1.1.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 2,72 EUR od 1.2.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 0,10 EUR od 1.9.2006. do 30.9.2015.

na iznos od 11,19 EUR od 1.11.2008. do 30.9.2015.

na iznos od 13,67 EUR od 1.1.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 14,68 EUR od 1.2.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 15,70 EUR od 1.3.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 12,66 EUR od 1.4.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 12,76 EUR od 1.5.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 9,35 EUR od 1.6.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 5,36 EUR od 1.7.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 7,00 EUR od 1.8.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 9,89 EUR od 1.9.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 7,08 EUR od 1.10.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 6,80 EUR od 1.11.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 10,15 EUR od 1.12.2009. do 30.9.2015.

na iznos od 12,84 EUR od 1.1.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 16,35 EUR od 1.2.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 15,50 EUR od 1.3.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,54 EUR od 1.4.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 20,23 EUR od 1.5.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 21,66 EUR od 1.6.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 37,74 EUR od 1.7.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 34,18 EUR od 1.8.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 47,26 EUR od 1.9.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 40,77 EUR od 1.10.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 34,61 EUR od 1.11.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 51,07 EUR od 1.12.2010. do 30.9.2015.

na iznos od 59,46 EUR od 1.1.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 53,18 EUR od 1.2.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 55,11 EUR od 1.3.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 49,85 EUR od 1.4.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 50,44 EUR od 1.5.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 65,86 EUR od 1.6.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 68,56 EUR od 1.7.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 87,20 EUR od 1.8.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 84,56 EUR od 1.9.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 69,93 EUR od 1.10.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 68,09 EUR od 1.11.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 67,09 EUR od 1.12.2011. do 30.9.2015.

na iznos od 70,79 EUR od 1.1.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 74,93 EUR od 1.2.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 75,03 EUR od 1.3.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 72,44 EUR od 1.4.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 73,29 EUR od 1.5.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 74,88 EUR od 1.6.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 73,37 EUR od 1.7.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 73,48 EUR od 1.8.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 72,03 EUR od 1.9.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 69,15 EUR od 1.10.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 72,46 EUR od 1.11.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 73,41 EUR od 1.12.2012. do 30.9.2015.

na iznos od 73,48 EUR od 1.1.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 68,68 EUR od 1.2.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 71,77 EUR od 1.3.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 72,61 EUR od 1.4.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 70,76 EUR od 1.5.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 65,55 EUR od 1.6.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 63,50 EUR od 1.7.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 65,64 EUR od 1.8.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 67,82 EUR od 1.9.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 71,85 EUR od 1.10.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 69,90 EUR od 1.11.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 70,96 EUR od 1.12.2013. do 30.9.2015.

na iznos od 71,68 EUR od 1.1.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 68,96 EUR od 1.2.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 70,12 EUR od 1.3.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 69,30 EUR od 1.4.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 67,83 EUR od 1.5.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 67,10 EUR od 1.6.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 67,73 EUR od 1.7.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 69,49 EUR od 1.8.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 71,74 EUR od 1.9.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 72,11 EUR od 1.10.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 72,89 EUR od 1.11.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 74,21 EUR od 1.12.2014. do 30.9.2015.

na iznos od 73,44 EUR od 1.1.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 100,56 EUR od 1.2.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 97,02 EUR od 1.3.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 99,57 EUR od 1.4.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 97,50 EUR od 1.5.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 100,09 EUR od 1.6.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 98,19 EUR od 1.7.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 95,69 EUR od 1.8.2015. do 30.9.2015.

na iznos od 90,77 EUR od 1.9.2015. do 30.9.2015. i

- u točci IV. izreke

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj P-231/2024-56 od 11. srpnja 2025.:

- u točci I. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 778,99 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na pojedine iznose navedene u toj točci izreke teku od 1. listopada 2015. do isplate,

- u točci II. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 4.699,76 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na pojedine iznose navedene u toj točci izreke teku od 1. listopada 2015. do isplate i

- u točci III. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 2.463,51 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se točka V. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj P-231/2024-56 od 11. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i rješava da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 778,99 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno tom točkom izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 4.699,76 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno tom točkom izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.463,51 sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. Točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika od 2.239,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama istaknuto radi prebijanja. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.187,50 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. toga Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora su kondikcijski zahtjevi za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 5102537455 od 22. srpnja 2005. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., i 52/2016., dalje ZPK), 8. veljače 2016. zaključile aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102537455 (dalje: ankes ugovora).

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedoka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 22. srpnja 2005. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu broj 5102537455 radi kupnje nekretnine s ugovorenim iznosom kredita od 54.000,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata mijenjati u skladu s odlukom o kamatama banke,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 4,50 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 22. srpnja 2005. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Erste&Steiermärkische Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora trećetužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuiteti u CHF naplaćeni do 30. rujna 2015. pomnože razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 35.410,26 kn /4.699,76 EUR[1] /

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,05%, 5,40%, 5,15% i 4,85%) do 30. rujna 2015. i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%) iskazane u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 5.868,94 kn /778,99 EUR/

- da su stranke 8. veljače 2016. sklopile aneks ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je ankes ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 91,89 EUR te da se ta preplata koristi za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR

- da razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi 2.557,49 EUR

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. lipnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu od 22. srpnja 2005. prethodno utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju 7.942,26 EUR pri čemu se iznos od 778,99 EUR odnosi na glavne iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, iznos od 4.699,76 EUR na glavne iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, a iznos od 2.463,51 EUR na razliku u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije umanjenu za preplatu priznatu u konverziji. Iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi naloženo je tuženiku vratiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate, dok su na razliku u nedospjelim glavnicama kredita tužitelju dosuđene zatezne kamate 30. listopada 2015. do isplate. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da tužitelj sklopljenim ankesom ugovoru o kreditu nije u potpunosti obeštećena za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8.1. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Tako nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a) i razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu nejasni ili proturječni pa prvostupanjska presuda koja sadrži razloge o svim bitnim aspektima činjenične i pravne argumentacije tuženika odlučne za predmet spra, nema nedostataka na koje se tuženik poziva – jasna je, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega.

9.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenica da je sud prvog stupnja na temelju pravilne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača, utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene, iste u skladu s člankom 87. stavkom 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) prethodno utvrdio ništetnim, nema značaj proturječnosti koji sudu prvog stupnja predbacuje žalitelj. To stoga što utvrđenje nepoštenost ugovorne odredbe u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezuje sud u postupku pojedinačne zaštite potrošača pa je primjena članka 87. stavka 1. ZZP/2003 prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništetna rezultat pravilne primjene materijalnog prava na utvrđene činjenice, a ne proturječnost iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kako u žalbi tvrdi tuženik.

10. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

11. Za odgovoriti je tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da je tužitelj sam izabrao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

11.1. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

12. Zahtjev (materijalne) transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

14. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točkama I. i II. izreke pobijane presude glavne kondikcijske zahtjeve za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope (778,99 EUR) i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (4.699,76 EUR) sadržanih u ugovoru o kreditu broj 5102537455 od 22. srpnja 2005. i to kao pravnu posljedica njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo kada je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.557,49 EUR na ime razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije (umanjene za preplatu utvrđenu u konverziji).

15. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

16. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 22. srpnja 2005. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

16.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

17. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

17.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 22. srpnja 2005. nakon zaključenog dodatka ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

17.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

18. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

18.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

19. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005., na temelju među strankama sklopljenog valjanog aneksa tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom aneksu, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovoru o kreditu.

19.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

19.3. Naposljetku, aneks ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni aneks ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita i o visini kamatne stope ugovorenih aneksom (jer su promjene kamatne stope i tečaja već realizirani) i koji se retroaktivno primjenjuju na njezin ugovorni odnos.

20. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,05%, 5,40%, 5,15% i 4,85%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od ukupno 5.478,75 EUR, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

20.1. Tuženik je na temelju sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom (5.478,75 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

21. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 22. srpnja 2005. jer su i uplate koje čine te razlike (ukupno 5.478,75 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

22. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka aneksa ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim aneksom ugovora o kreditu. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 5.478,75 EUR.

23. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

24. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

24.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., U, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

24.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

24.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 22. srpnja 2005., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

24.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

25. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

25.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

26. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama iz točke I. i II. izreke pobijane presude, u dijelovima koji se odnose na glavne iznose od 778,99 EUR i 4.699,76 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tim je dijelovima preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na te dijelove pobijane odluke.

27. Iako je tuženik na temelju sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koji su iznosi doista na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

27.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim aneksom tom ugovoru.

27.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema aneksu sklopljenim prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana koji je prvostupanjski sud utvrdio kao dan plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

27.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

28. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. srpnja 2005. tekle od dana kada su ti iznosi plaćeni tuženiku do dana 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala.

29. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

29.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 3. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

30. Stoga je u tom dijelu na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično su potvrđene točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju (nakon što je 30. rujna 2015. prestala obveza vraćanja glavnih iznosa dotad plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

31. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

pogrešno je sud prvog stupnja primijenio te propise kada je naložio tuženiku da tako utvrđenu razliku glavnice vrati tužitelju. Pritom je neodlučna činjenica da je tužitelj tu razliku glavnice umanjio za preplatu obračunatu u konverziji. To stoga što je prisilnim propisom iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje prve, jasno određeno za što se preplata odnosi pa nije bilo mjesta tome da je tužitelj, suprotno tom kogentnom propisu, koristi za drugu svrhu. Zbog toga je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u točci III: izreke preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 2.463,51 EUR na ime razlike nedospjele glavnice kredita po obračunu konverzije sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama odbijen.

32. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su na temelju članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/2003, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, ništetne. Tužitelju prema pravnom shvaćanju ovog suda pripada novčano potraživanje na ime zakonskih zateznih kamatama koja se na iznose plaćene na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi tekle od dana kada su plaćeni do 30. rujna 2015. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, sud prvog stupnja je primijenio te odredbe kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika na ime tzv. negativne tečajnih razlika i negativnih razlika u promjeni kamatne stope, istaknuto radi prijeboja.

32.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope proizlazi iz njihove nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO-a). Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 2- ZPP-a odbijena žalba tuženik i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude kojom je utvrđeno da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja.

33. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio sa sporednim zahtjevima za kamatu na kondikcije zahtjeve i u odnosu na tuženikov prigovor istaknut radi prijeboja, dok u odnosu na glavne kondikcijske zahtjeve i dijelom na sporedne zahtjeve za kamatu nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima pa svaka treba snositi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP- a). Stoga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci V. izreke prvostupanjske presude te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen. Iz istoga je razloga odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec