Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž R-88/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica MM, dipl. pravnica, supruga tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 462/2023 od 12. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-462/2023 od 12. svibnja 2025. u dijelu pod stavkom I. izreke te u dijelu pod stavkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.
II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-462/2023 od 12. svibnja 2025. u dijelu pod stavkom II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova i sudi:
„Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj (za Ministarstvo obrane), OIB: 52634238587, naknaditi tuženiku ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj (za Ministarstvo obrane), OIB: 52634238587 ukupan iznos od 7.411,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama koja na ovaj iznos teku od 3. listopada 2019. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (E+3%), od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. 1. 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj (za Ministarstvo obrane), OIB: 52634238587 parnični trošak u iznosu od 1.150,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana 12. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlaže istu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i naknadi parnični trošak tuženiku, sve u smislu žalbenih navoda.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.
5. Predmet spora je potraživanje tužiteljice radi isplate iznosa od 7.411,34 EUR zbog stjecanja bez osnove (odnosno, na temelju pravne osnove koja je naknado otpala), a koji iznos je isplaćen tuženiku na temelju pravomoćne i ovršne presude koja je naknadno ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 152/15-2 od 15. studenoga 2016., a odnosila se na isplatu dodatka na plaću za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, za rad subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja 2008. do kraja rujna 2009.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tuženik zaposlenik tužiteljice, odnosno pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske,
- da je tuženik od 15. prosinca 2007. raspoređen u Ustrojbenu cjelinu Hrvatske kopnene vojske, gardijska motorizirana brigada, II. motorizirana bojna "Č" u činu narednika, na dužnosti O.D. zapovjednik desetine,
- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-35/11 od 27. svibnja 2013. tužitelju, ovdje tuženiku dosuđen iznos od 130.034,48 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te troškovi postupka u iznosu od 43.875,00 kn, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-201/13 od 28. kolovoza 2014. u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke), a preinačena u odluci o parničnom trošku na način da je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 26.687,50 kn, a u više zatraženom, za iznos od 17.187,50 kn, je odbijen zahtjev
- da je FINA temeljem gore navedenih presuda tužitelju, ovdje tuženiku isplatila iznos od 157.018,97 kn (glavni dug) i iznos od 88.052,13 kn (kamata), ukupno iznos od 245.071,10 kn dana 16. veljače 2015.,
- da je tužiteljica podnijela protiv drugostupanjske odluke pod br. Gžr-201/2013 od 28. kolovoza 2014. reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske,
- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-152/2015-2 od 15. studenoga 2016. ukinute obje presude i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-35/2011 od 27. svibnja 2013. i presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-201/2013 od 28. kolovoza 2014. u odluci o glavnoj stvari i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka za iznos od 26.687,50 kn i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-560/2020 od 14. lipnja 2021. naloženo tuženici, ovdje tužiteljici isplatiti tužitelju, ovdje tuženiku bruto iznos od 78.121,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke), dok je za više zatraženo, za iznos od 41.098,28 kn, tužitelj, ovdje tuženik odbijen u svom zahtjevu, a naloženo je tuženici, ovdje tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 29.987,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke),
- da je presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž R-979/2021 od 23. rujna 2021. potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu pod br. Pr-560/2020 od 14. lipnja 2021.,
- da je tuženik 10. lipnja 2022. protiv drugostupanjske presude br. Gž R-979/2021 od 23. rujna 2021. podnio Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštenje revizije, a koji prijedlog je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Revd-3275/2022-2 od 27. rujna 2022. odbačen kao nedopušten,
- da je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a na koji tuženik nije odgovorio
- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića nesumnjivo proizlazi da razlika iznosa naplaćenih po presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-35/2011 u odnosu na presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-560/2020 iznosi 7.411,34 EUR (4.160,66 EUR neto plaća + 3.250,68 EUR zatezna kamata na neto plaću), a prema kojemu je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev.
7. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednosti postignute koristi, i čl. 1115. ZOO koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prvostupanjski sud je utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz citiranih odredbi ZOO, te je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 7.411,34 EUR sa zateznim kamatama od 3. listopada 2019. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora od strane tužiteljice) do isplate.
8. Tuženik se u žalbi neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP zbog povrede odredbe članka 193. ZPP time što posebnim rješenjem nije utvrdio da je tužiteljica djelomično povukla tužbu jer je sadržajno prihvatio takvo djelomično povlačenje odlučujući o osnovanosti konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva. Osim toga tuženik se tom povlačenju nije protivio (podnesak od 11. veljače 2025.).
10. U bitnome su utvrđene okolnosti osnova za zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je ukidanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-35/2011 od 27. svibnja 2013. i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje otpala (stavljena izvan snage) osnova na temelju koje je tuženik putem FINE naplatio novčana potraživanja od Republike Hrvatske, a time i nastala obveza tuženika u smislu odredbe čl. 1111. stavka 3. ZOO na vraćanje onog što je primio po toj osnovi, pri čemu treba imati u vidu da se pravilnost uređenja u pravomoćnoj sudskoj odluci može dovesti u pitanje samo putem izvanrednih pravnih lijekova i da se ukidanjem pravomoćne presude s ciljem ispravljanja pogrešne primjene materijalnog prava uspostavlja pravična ravnoteža suprotnih interesa pravomoćnosti i pravde te da su u ponovljenom suđenju pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženiku kao tužitelju dosuđeni znatno manji iznosi na ime dodataka na plaće od onih koji su suđeni ukinutom presudom.
11. Na žalbene navode tuženika kojima osporava visinu tražbine tužiteljice treba reći da je sud prvog stupnja proveo je financijsko vještačenje te je vještak za financije utvrdio da je razlika iznosa naplaćenih po presudi ovog suda pod br. Pr-35/2011 u odnosu na presudu ovog suda pod br. Pr-560/2020 u iznosu od 7.411,34 eura (4.160,66 eura neto plaća + 3.250,68 eura zatezna kamata na neto plaću), a iz spisa predmeta kao i obrazloženja pobijane presude razvidno je kako očitovanjem na primjedbe tuženika o načinu obračuna zatezne kamate, koje ponavlja i žalbi, vještak za financije u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja valjano otklonio.
12. Naime, tuženik ističe kako vještak nije prikazao ni obračunavao potraživanja po presudi Pr-560/2020, obzirom da zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose teku do današnjeg dana, zbog čega prigovara nalazu i mišljenju vještaka. Smatra kako obračun kamata do 16. veljače 2015. (dan pljenidbe) nije ispravan. Također navodi da u nalazu i mišljenju vještaka nije navedeno od kojeg datuma i po kojim kamatnim stopama teku zatezne kamate za pojedine mjesece. Stalni sudski vještak je u svom očitovanju naveo da je obračun napravio po tužbenom zahtjevu u kojem se traži obračun zatezne kamate do 16. veljače 2015. odnosno do dana pljenidbe. Navedeni je datum logičan, jer se u dvije presude radi o istom novčanom potraživanju različitog iznosa. Viši je iznos po presudi Općinskog suda u Splitu Pr-35/11 od 27. svibnja 2013. je naplaćen tog dana, a po presudi Općinskog suda u Splitu Pr-560/20 od 14. lipnja 2021. je tuženiku pripao manji iznos, što znači da bi ga na dan pljenidbe 16. veljače 2015. pripao i niži iznos zatezne kamate. Svrha izračuna do 16. veljače 2015. je dobivanje razlike naplaćenog iznosa glavnice i kamate u odnosu na pripadajuće iznose. Stalni sudski vještak je u svom nalazu razdvojio bruto plaću na neto plaću i doprinose, a evidentno je kako tužiteljica potražuje razliku neto plaće i razliku zatezne kamate na neto plaću. Pojasnio je kako su datumi početka obračuna 15-i u mjesecu za prethodni mjesec dospijeća obveze, a kamatna stopa zakonska zatezna kamata kakva je primijenjena i prilikom pljenidbe.
13. Izneseni prigovori na nalaz i mišljenje vještaka ne mogu se prihvatiti jer je vještačenje provedeno u skladu s odredbama čl. 258. do 260. ZPP te jer je vještak tijekom prvostupanjskog postupka očitovanjem na navode tuženika otklonio sve prigovore, a nakon čega tuženik nije iznosio druge prigovore, već iste prigovore ponavlja u bitnome sad u žalbi, pa je utoliko prvostupanjski sud osnovano tom nalazu i mišljenju poklonio vjeru kao stručnom i pravilno prihvatio provedeni dokaz u svrhu utvrđenja tražbine po tužbenom zahtjevu.
14. U žalbi tuženik ističe prigovor utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske (zahtjev br. 679/11, presuda od 2. travnja 2015.,), a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrat onog što je tuženica naplatila po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva.
15. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženik, u kojoj je utvrđena povreda toga načela, Europski sud za ljudska prava je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proističe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999. i 88/2001.), što u ovome predmetu nije slučaj, jer se radi o reviziji, koju može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju ne radi se o grešci države, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske) već je u svojoj odluci naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice (budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrdili opseg prekovremenog rada uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja).
16. Nadalje, tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da vraćanje iznosa kojeg je naplatio od tužiteljice predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva jer je pravomoćno utvrđena i ovršno naplaćena plaća postala njegovo vlasništvo, te da je imao legitimna očekivanja da će to vlasništvo moći mirno uživati. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.
17. Naime, u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na legitimna očekivanja potrebno je navesti da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006., 2/2010., 13/2017. - dalje: Konvencija) kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (tako i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5926/2022 od 20. rujna 2023., toč. 13.1; U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. toč. 53. - 53.3. i U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020.).
18. U konkretnom slučaju, predmet spora u predmetu koji se vodio između tuženika i tužiteljice je bio radni spor u kojem je bilo dopušteno izjavljivanje revizije. Iz obrazloženja revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 152/2015-2 od 15. studenoga 2016. proizlazi da se ista temelji na pravnom shvaćanju koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenog 2009. Imajući u vidu da su pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojima se temelji ukidna odluka zauzeta prije donošenja, ne samo revizijske odluke broj Revr-152/2015-2 od 15. studenoga 2016., već i prvostupanjske odluke, ne može se prihvatiti stajalište tuženika da je stekao legitimna očekivanja da će moći zadržati iznos naplaćen u postupku izravne naplate na temelju u tom trenutku pravomoćne presude, te da će u slučaju ukidanja odluke u revizijskom postupku moći zadržati naplaćeni iznos. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud prvog stupnja zbog postojanja njegovih legitimnih očekivanja i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva tužbeni zahtjev tužiteljice trebao u cijelosti odbiti.
19. Stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u predmetu Čakarević protiv Hrvatske (zahtjev br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.), odnosi se na pravo zadržavanja novčane naknade za nezaposlene osobe koja je korisnici isplaćivana pogreškom upravnih tijela, i kao takvo nije primjenjivo u ovom predmetu.
20. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na glavnu stvar u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.
21. U odnosu na odluku o troškovima postupka prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 80/2022 od 5. rujna 2023. u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva. Iz utvrđenih okolnosti slučaja u ovom predmetu proizlazi kako bi visina troškova postupka obračunatih prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva (32.526,52 EUR) bila veća od visine troškova obračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (7.411,34 EUR), a nakon provedenog financijskog vještačenja u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa). Stoga proizlazi kako tuženiku u konkretnom slučaju pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen, te je tom dijelu žalba tuženika ocijenjena osnovanom.
22. Tako je tužitelju, a uzimajući u obzir vrijednost povučenog dijela tužbenog zahtjeva (25.526,54 EUR), valjalo priznati trošak zastupanja na ročištu 7. veljače 2024. u iznosu od 100 EUR (Tbr. 9.5 i 54. Tarife), 15. travnja 2024. u iznosu od 100 EUR (Tbr. 9.5. i 54. Tarife), 20. svibnja 2024. u iznosu od 500 EUR (Tbr. 9.1. i 54. Tarife) i 12. lipnja 2024. u iznosu od 500 EUR (Tbr. 9.1. i 54. Tarife), što uz PDV (25%), iznosi ukupno 1.500,00 EUR.
U Varaždinu 12. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec
