1

Poslovni broj: Gž-1579/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-1579/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića, kao predsjednika vijeća, te Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. D., OIB:…, iz V., zastupanog po punomoćniku F. I. Ć., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u O. d. G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7475/19-29 od 15. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

 

I. Uvažava se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7475/19-29 od 15. srpnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za švicarski franak (valutna klauzula) iz Ugovora o kreditu br. …, solemniziranog dana 27.01.2005. godine kod Javnog bilježnika u Z., M. B., posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između M. D., OIB:…, iz V., Š.I., V., kao korisnika kredita i R. A. d.d., OIB:…, Z., kao kreditora.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. …, solemniziranog dana 27.01.2005. godine kod Javnog bilježnika u Z., M. B., posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između M. D., OIB:, iz V., kao korisnika kredita i R. A. d.d., OIB:…, Z., kao kreditora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka i odredba o jednokratnoj ulaznoj naknadi u visini od 3,30% od iznosa kredita iz Ugovora o kreditu br. … solemniziranog dana 27.01.2005. godine kod Javnog bilježnika u Z., M. B., posl.br. OU-89/2005, sklopljenog između M. D., OIB:…, iz V., kao korisnika kredita i R. A. d.d., OIB:…, Z., kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB:…, da isplati tužitelju M. D., OIB:… iznos od 11.191,78 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od:

- 42,32 kn od 15. rujna 2007.,

- 41,70 kn od 16. listopada 2007.,

- 41,07 kn od 16. studenog 2007.,

- 40,44 kn od 20. prosinca 2007.,

- 39,80 kn od 16. siječnja 2008.,

- 39,15 kn od 16. veljače 2008.,

- 51,17 kn od 15. ožujka 2008.,

- 50,30 kn od 16. travnja 2008.,

- 49,42 kn od 15. svibnja 2008.,

- 48,53 kn od 17. lipnja 2008.,

- 47,63 kn od 17. srpnja 2008.,

- 46,82 kn od 15. kolovoza 2008.,

- 45,79 kn od 16. rujna 2008.,

- 48,34 kn od 16. listopada 2008.,

- 60,45 kn od 18. studenog 2008.,

- 66,04 kn od 16. prosinca 2008.,

- 80,22 kn od 20. siječnja 2009.,

- 79,00 kn od 18. veljače 2009.,

- 72,50 kn od 21. ožujka 2009.,

- 70,74 kn od 17. travnja 2009.,

- 68,95 kn od 19. svibnja 2009.,

- 67,14 kn od 17. lipnja 2009.,

- 65,32 kn od 17. srpnja 2009.,

- 63,47 kn od 15. kolovoza 2009.,

- 62,16 kn od 16. rujna 2009.,

- 66,60 kn od 16. listopada 2009.,

- 86,65 kn od 14. studenog 2009.,

- 82,06 kn od 15. prosinca 2009.,

- 109,27 kn od 15. siječnja 2010.,

- 104,12 kn od 16. veljače 2010.,

- 114,18 kn od 17. ožujka 2010.,

- 201,30 kn od 17. travnja 2010.,

- 183,35 kn od 15. svibnja 2010.,

- 238,15 kn od 19. lipnja 2010.,

- 219,22 kn od 21. srpnja 2010.,

- 188,78 kn od 21. rujna 2010.,

- 253,01 kn od 23. listopada 2010.,

- 334,75 kn od 20. studenog 2010.,

- 276,87 kn od 22. prosinca 2010.,

- 297,17 kn od 21. siječnja 2011.,

- 271,37 kn od 23. veljače 2011.,

- 275,98 kn od 22. ožujka 2011.,

- 385,56 kn od 24. svibnja 2011.,

- 396,22 kn od 22. lipnja 2011.,

- 487,77 kn od 28. srpnja 2011.,

- 440,75 kn od 22. rujna 2011.,

- 389,27 kn od 22. listopada 2011.,

- 383,75 kn od 22. studenog 2011.,

- 379,78 kn od 22. prosinca 2011.,

- 404,34 kn od 21. veljače 2012.,

- 425,75 kn od 28. ožujka 2012.,

- 2,53 kn od 29. svibnja 2012.,

- 2.804,76 kn od 03. veljače 2005.,

do isplate, a sve po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB:…, naknaditi tužitelju M. D., OIB:…, trošak parničnog postupka u iznosu od 10.550,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja da nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa troškom za sastav žalbe i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je predložio da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Traži trošak za sastav odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu  u granicama razloga određeno navedenih u žalbi nije utvrdio da su takve povrede počinjene niti je našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

6. Tužitelj je pozivom na članak 186.b ZPP-a stupnjevitom tužbom prvotno zatražio da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kreditu broj … od 27. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF te u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da će određeni tužbeni zahtjev u pogledu isplate sačiniti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

 

7. Podneskom od 4. siječnja 2021. (list 78-83) dopunjuje tužbeni zahtjev i traži da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednokratnoj ulaznoj naknadi u visini od 3,30 % od iznosa kredita iz Ugovora o kreditu te da će točnu visinu iznosa odrediti nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje ili izvedu drugi dokazi.

 

8. Nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i poreze i procjenu vrijednosti društva i nematerijalne imovine D. A. iz P. F. P. d.o.o. (dalje: financijsko vještačenje) podneskom od 12. kolovoza 2021. (list 176-178) tužitelj postavlja konačni tužbeni zahtjev na način da specificira tužbu i tužbeni zahtjev te traži da se utvrdi da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi u visini od 3,30 % od iznosa kredita iz Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju 11.191,78 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog preplaćenog iznosa.

 

8.1. Podneskom od 25. svibnja 2022. ispravlja tužbu i tužbeni zahtjev od 12. kolovoza 2021. zbog omaške u pisanju u dijelu tijeka zatezne kamate tako da na stranici 3. IV., odlomak ispod tablice 2. red ispod 1.1.2018. pa do 31.7.2015. ispravno ima stajati od 1.1.2008. do 31.7.2015.

 

9. Tvrdi da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, odnosno da su navedene ugovorne odredbe protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. Poziva se na članke 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03), pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12), presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), zatim na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt-249/14) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. te na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19.

 

10. Sud prvog stupnja je pozivom na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača na koje se poziva tužitelj na temelju članka 502.c ZPP-a utvrdio da je ništetna odredba predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i odredba koja se odnosi na ulaznu naknadu za trošak obrade kredita. Na temelju toga, utvrdivši na temelju provedenog financijskog vještačenja da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, jer je bez pravne osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo, usvojio je tužbeni zahtjev i primjenom članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) naložio tuženiku da na ime preplaćene razlike isplati ukupno 11.191,78 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

 

11. Tuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka tvrdeći da pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge niti o jednoj pretpostavki nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača i smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO-a. Međutim, prvostupanjska presuda valjano je obrazložena i može se ispitati, a sud prvog stupnja dao je jasne i na zakonu osnovane razloge za pravna shvaćanja i primjenu materijalnog prava koja prihvaća i ovaj sud.

 

11.1. Prije svega, neosnovano tuženik tvrdi da se ne radi o stupnjevitoj tužbi jer je tužitelj uz tužbu priložio sve isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je uz tužbu priložio dokaz da je prije podnošenja tužbe podnio tuženiku zahtjev za dostavu dokumentacije (list 50) i u tužbi istaknuo da će visinu tužbenog zahtjeva odrediti tek nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje i provedu drugi dokazi. U vezi toga, tužitelj je pojasnio da je dokumentacija nepotpuna jer je pretežito otplaćivao kredit putem trajnog naloga, a djelomično putem internetskog bankarstva supruge M. D. i da treba pribaviti Izvode s njegovog tekućeg računa kako bi financijski vještak mogao kontrolirati podatke dostavljene po tuženiku s podacima u pogledu obustava s tekućeg računa po kreditu. Na pripremnom ročištu (list 84) tužitelj je ponovno istaknuo da zbog nepotpune dokumentacije ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, posebice prije izračuna razlike između iznosa anuiteta koji je tužitelj faktički plaćao i koje je trebao plaćati po početnom tečaju CHF-a. Dakle, zbog nepotpune dokumentacije tužitelj je postavio neodređeni kondemnatorni zahtjev koji je specificirao tek nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 12. kolovoza 2021. (list 176-178) i proizlazi da je sud prvog stupnja odlučio o manifestacijskom zahtjevu u stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 3. ZPP-a.

 

11.2. Suprotno žalbenim navodima, iz prvostupanjske presude jasno je da je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe iz članka 1. i 2. iz Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i članak 3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ulaznu naknadu za trošak obrade kredita pa tuženik stoga neosnovano smatra da se ne može utvrditi koje ugovorne odredbe su ništene, a koji dio ostaje na snazi.

 

11.3. Neosnovani su i žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije mogao primijeniti članak 502.c ZPP-a, već isključivo članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji se primjenjuje na postupke radi naknade štete. Shvaćanje je i ovog suda da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe ništetne, odnosno da na temelju navedenog članka 502.c ZPP-a i u vrijeme tužbe važećeg članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.; dalje: ZZP/14) postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14. Naime, apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača pružena tim presudama nema kompenzacijski karakter i ne štiti svakog potencijalnog potrošača pa ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkih ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu koji se vodi zbog istovrsnog ugovora o kreditu kao u ovom slučaju. Prema tome, sud je vezan  za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se tužitelj  pozvao na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a pa je tuženik u smislu članka 323. ZOO-a i pozivom na odredbu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i u odluci Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.).

 

11.4. Isto tako, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u vezi ulazne naknade da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora i naknadi za koju u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita. Prema tome, predmetnim ugovorom nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu tužitelj plaća trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Uostalom da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Dakle, po ocjeni ovog suda radi se o neodređenoj i/ili neodredivoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi koja je kao takva ništetna.

 

11.5. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da samo dosuđeni više plaćeni iznosi nisu dosuđeni tužitelju u skladu sa zadatkom određenim vještaku te da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., a na koja se upućuje tuženik, proizlazi da neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba potpunu i djelotvornu zaštitu suglasno Direktivi 93/13 EEZ osiguravaju tri pravila o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, odnosno da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Naime, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva se na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. U ovom slučaju tužitelj je upravo zbog ništenosti predmetnih ugovornih odredbi platio više nego što je trebao i stoga stekao zakonsko pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu do isplate kredita kako je to utvrdio i sud prvog stupnja na temelju provedenog financijskog vještačenja, odnosno metodologije i izračuna visine preplate koju prihvaća i ovaj sud.

 

11.6. Konačno, neosnovani su i žalbeni navodi da je sud prvog stupnja neosnovano odbio prigovor zastare jer nije uzeo u obzir da je tužitelj tek podneskom od 12. kolovoza 2021. postavio određeni zahtjev, odnosno preinačio tužbu te da se tužbeni zahtjev odnosi i na isplatu s osnove naknade za odobrenje kredita koja nije bila predmet postupka kolektivne zaštite, a naplaćena je 2. veljače 2005. pa da je taj dio u zastari, kao i dio kojim je tužba preinačena u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i počela je ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena odluka Pž-6632/17 u vezi ništetne valutne klauzule i 13. lipnja 2014. kada je donesena presude Pž-7129/2013 u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope (pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). Slijedom toga, obzirom na to da je tužitelj podnio 11. lipnja 2019. stupnjevitu tužbu, opći zastarni rok od 5 godina iz članka  225. ZOO-a radi isplate preplaćenih iznosa s osnove predmetnih ništetnih odredbi nije istekao. Naime, zastara koja je u vezi ništetne valutne klauzule tekla od 14. lipnja 2018. kada je donesena odluka Pž-6632/17 i u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope od 13. lipnja 2014. kada je donesena presude Pž-7129/2013, prekinuta je kada je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, a ne kada je postavio određeni tužbeni zahtjev u stupnjevitoj tužbi jer u protivnom stupnjevita tužba iz članka 186.b. ZPP-a ne bi ispunila svrhu da tužitelj može tužbeni zahtjev postaviti nakon što dođe do potrebnih podataka kojima u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao, a zastara zbog isplate s osnova ulazne naknade još nije niti počela teći jer je sud ovom presudom utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o obvezi plaćanja jednostrane ulazne naknade, zbog čega će zastara početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

 

12. Međutim, tuženik osnovano u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije mogao primijeniti utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu u vezi nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi bez saslušanja tužitelja i predloženih djelatnika tuženika na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o ugovoru o kreditu.

 

12.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Po tome ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, kako je to zaključio sud prvog stupnja, već je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno u ovom slučaju da su predmetne ugovorne odredbe bile jasne, razumljive i lako uočljive te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koju je je imao u vidu sud u kolektivnom sporu. Dakle, budući da u pojedinačnim parnicama ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

 

12.2. Slijedom toga, sud prvog stupnja trebao je tuženiku omogućiti izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka na okolnost da je tužitelja informirao prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno, uslijed ovako pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja, činjenično stanje je zbog odbijanih navedenih dokaznih prijedloga ostalo nepotpuno utvrđeno i usvajanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je u tom dijelu za sada pogrešno primijenjeno.

 

13. Iz tih razloga žalba je uvažena i na temelju članka 370. ZPP-a ukinuta je prvostupanjska presuda kako bi sud prvog stupnja radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja održao novu glavnu raspravu.

 

14. U ponovnom postupku potrebno je provesti predložene personalne dokaze i saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika i utvrditi jesu li sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. U tom pravcu, potrebno je saslušati tužitelja i djelatnika tuženika o tome da li je tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju Ugovora o kreditu pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja glavnice vezane uz valutu CHF, promjenjive kamatne stope na temelju Odluke tuženika i ulazne naknade. Kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, sud prvog stupnja voditi će računa o tome radi li se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika i da li se prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Nakon što sud prvog stupnja utvrdi relevantne okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ponovno će ocijeniti i sve već tijekom postupka izvedene dokaze i donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

15. Budući da je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, ukinuta je i odluku o parničnom trošku te je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Koprivnica, 5. listopada 2023.