Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-49/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Kate Brajković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja LT, OIB [osobni identifikacijski broj], 204. vukovarske brigade 75 A, zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Leko i partneri Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vukovaru, broj P- 288/2019-34 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o

I Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru, broj P-288/2019-34 od 20. studenog 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju LT iz [adresa], 204. vukovarske brigade 75 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.001,55 eura (slovima:tritisućeijedaneuroipedesetpetcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.; od 1. siječnja 2023. do 20. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

a rješenjem

"I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kako je to tuženik učinio u podnesku od 12. srpnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju LT iz [adresa], 204. vukovarske brigade 75 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.125,00 eura (slovima:dvijetisućestodvadesetipeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 383,26 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naložiti platiti parnične troškove žalitelju, uključujući i troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, a koje je tuženik stekao na osnovu ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010610838 od 5. srpnja 2005. (Dalje: Ugovor), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojim je tužitelju odobren kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 CHF. Tužitelj zahtjev temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, pa zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju te ništetne odredbe ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, a koji zahtjev se temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o kreditu 5. srpnja 2006., te da je kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 30.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, uz ugovorenu redovnu godišnju kamatnu stopu od 4,20 % u vrijeme sklapanja Ugovora, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

7. Nije sporno da su stranke 28. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu s učinkom od 30 rujna 2015. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).

8. Sporno je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj i koji je bio u trenutku sklapanja ugovora te je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu valutne klauzule. Odnosno je li u skladu s odredbama ZPK-a, otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da su stranke zaključile dodatak ugovora o kreditu.

10. Prvostupanjski sud utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kada je zaključan i Ugovor, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 13/09 i 56/13 -dalje ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14).

11. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak sud smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ima učinak pravno relevantne činjenice u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem je zaključen i predmetni ugovor o kreditu.

12. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenih postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojim je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

13. Pravo tužitelja da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP/14 prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. O prigovoru zastare sud je odlučio zaključivši da zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost. U ovom konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa iz osnova valutne klauzule počela je teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018. Zastara za povrat preplaćenih iznosa za promjenjivu kamatnu stopu počela je teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja.

15. Visinu novčanih zahtjeva sud je utvrdio financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, te je dosudio tužiteljici iznos od 3.001,55 EUR-a sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., pa do dana plaćanja, prihvativši tužbeni zahtjev primjenom članka 1111. ZOO tj. primjenom instituta stjecanja bez osnove. Visina dosuđenog iznosa predstavlja iznos stečenog bez osnove zbog promjene tečaja CHF, od čega je oduzet iznos preplate od 1.125,18 Eur utvrđena dodatkom Ugovora (povrat po izvršenoj konverziji).

16. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU) izraženog u predmetima C-118/17 prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Dakle, utvrdivši da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, da aneksom ugovora tužitelj nije obeštećen prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje utužene svote.

18. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a niti bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano ukazuje tuženik.

19. Protivno žaliteljevom shvaćanju ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije, što je prvostupanjski sud kako je to navedeno u točki 14. 1. ove drugostupanjske presude pravilno i uradio uzevši u obzir efekt provedene konverzije.

20. Utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne. Člankom 323. stavak 1. i 324. ZOO-a regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

21. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO- a.)

22. Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota na ime valutne klauzule i kamatne stope zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu.

23. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je li pravo tužitelja na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od preplate.

24. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

25. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja (točka 30 i 31).

26. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

27. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

28. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

29. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača

- "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

30. Pravo tužitelja na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

31. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

32. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Aneksa ugovora bjelodano je da nije ispunjen jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije znao čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogla znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženik ne tvrdi da ju je informirao o relevantnim činjenicama.

33. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu L protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo "da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. U odnosu na pobijano rješenje valja navesti da je sud pravilno dopustio preinaku temeljem odredbi članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a, pozivanjem na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Su IV – 162/2021.

35. Kako se odluka o troškovima pobija samo paušalno i kao posljedica pogrešne odluke o glavnoj stvari, valja reći da je i odluka o troškovima zakonita, utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

36. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, ne pripada mu trošak sastava iste, temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

37. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić