Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1231/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao vlasnice obrta [obrt], [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Čipčić-Bragadin-Mesić i suradnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, OIB: 91547293790, iz Zagreba, Savska cesta 64, zastupanog po punomoćnici ĆK, mag. iur., zaposlenici tuženika, radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4987/2024-8 od 10. srpnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4987/2024-8 od 10. srpnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos temeljem bjanko zadužnice broj OV-1857/17 od 13. travnja 2017.g. potvrđene kod javnog bilježnika Branko Ranogajec iz Zagreba u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom pokrenuta po ovrhovoditelju Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, PS Zagreb, Kralja Zvonimira 15, OIB: 91547293790 protiv ovršenika [obrt], [adresa], vl. EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
II. Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za zapošljavanje, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zageb, isplatiti tužitelju EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl. obrta [obrt], [adresa], iznos od 433,11 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 22. kolovoza 2024. pa do isplate, te iznos od 19,91 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 22. lipnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 21. srpnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku pokrenutom po zahtjevu tuženika pred FINA-om temeljem zadužnice za iznos od 433,11 eura te zahtjev za povrat navedenog iznosa i troškova izravne naplate.
5.1. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tuženik 19. lipnja 2024. podnio zahtjev za izravnu naplatu FINA-i na temelju bjanko zadužnice broj Ov-1857/17 od 30. travnja 2017., potvrđene kod javnog bilježnika, a radi naplate potraživanja u iznosu od 433,11 eura,
- da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o dodjeli državne potpore za sufinanciranje zapošljavanja bivših polaznika stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (dalje: Ugovor) od 2017. godine,
- da je prijedlog tužiteljice za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa temeljem bjanko zadužnice broj Ov-1857/17 od 13. travnja 2018. zaprimljen kod prvostupanjskog suda pod brojem Ovr-2573/2024 te je svojim rješenjem od 17. srpnja 2024. ovršni sud uputio tužiteljicu kao ovršenicu pokrenuti parnicu zbog postojanja razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020. i 114/2022.; dalje: OZ), odnosno zbog prigovora zastare,
- da je tuženik tužiteljici 22. studenog 2019. uputio dopis kojim ju obavještava o raskidu Ugovora o dodjeli državne potpore za sufinanciranje zapošljavanja bivših polaznika stručnog osposobljavanja za ŽK, koji da je raskinut temeljem članka 3. predmetnog Ugovora zbog čega se od iste traži povrat isplaćenih sredstava iz članka 2. navedenog Ugovora u iznosu od 9.855,68 kuna, računajući od dana kršenja obveze do zadnjeg šestomjesečnog sufinanciranog razdoblja, uvećan za zateznu kamatu temeljem članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) koja na dan 25. listopada 2019. iznosi 2.139,37 kuna,
- da je ista takva obavijest tužiteljici poslana i 25. listopada 2019. te ponovo 10. siječnja 2024.,
- da je u obavijesti o raskidu Ugovora od 10. siječnja 2024. navedeno kako se od tužiteljice traži povrat iznosa od 1.308,07 eura (što odgovara iznosu od 9.855,68 kuna prema službenom tečaju kune za euro) te iznos od 283,94 eura (što odgovara iznosu od 2.139,37 kuna), a što predstavlja zakonsku zateznu kamatu obračunatu na glavnicu na dan 25. listopada 2019.
- da je tužiteljica 7. veljače 2024. uplatila iznos od 1.592,01 euro, dakle iznose koji su od nje zatraženi prema posljednjoj obavijesti od 10. siječnja 2024.
5.2. Tvrdnja je tužiteljice da je aktiviranjem bjanko zadužnice od nje zatraženo plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 1.308,07 eura za vremenski period od 25. listopada 2019., a za naplatu kojeg iznosa je nastupila zastara sukladno članku 233. stavak 1. i 2. ZOO-a u svezi s člankom 226. stavak 1. ZOO-a.
5.3. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je došlo do zastare naplate zakonskih zateznih kamata za naplatu kojih zastara iznosi tri godine, kako je to propisano člankom 233. stavak 1. i 2. ZOO-a, pri čemu navodi kako je u članku 3. Ugovora navedeno da zatezna kamata dospijeva na naplatu od dana kršenja obveze do isteka sufinanciranog šestomjesečnog razdoblja, pa kako je Ugovor sklopljen za sufinancirano razdoblje do 11. travnja 2018., to da je obveza tužiteljice da vrati iznos sredstava dospjela još 2018. od kada je tuženik mogao zahtijevati naplatu tražbine u smislu članka 215. stavak 1. ZOO-a. Zbog toga da je protekao trogodišnji zastarni rok prije pokretanja postupka izravne naplate 19. lipnja 2024.
5.4. Odbijen je prigovor tuženika da je došlo do prekida zastare kada je tužiteljica platila dio duga jer da u smislu članka 240. ZOO-a djelomično podmirenje duga ne predstavlja priznanje duga u cijelosti. Priznanje duga da mora biti izričito i određeno i mora se odnositi samo na iznos koji je plaćen. Kako je plaćanje duga izvršeno 7. veljače 2024., da nije moglo doći do prekida zastare jer je do tada već istekao trogodišnji zastarni rok glede kamata.
5.5. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio nedopuštenom pljenidbu i prijenos temeljem bjanko zadužnice te primjenom članka 56. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 210. stavak 4. OZ-a naložio tuženiku da tužiteljici plati iznos od 433,11 eura koji je naplaćen u postupku izravne naplate i trošak ovrhe od 19,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva, a temeljem članka 1111. ZOO-a.
5.6. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina troška utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).
6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da je nerazumljiva i proturječna sama sebi. Ovo stoga što je u točki 6. obrazloženja prvostupanjske presude navedeno da je među strankama nesporno da je uplatom iznosa od 1.592,01 eura tužiteljica podmirila glavnicu i zatezne kamate, iako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je uplatom iznosa od 1.592,01 eura tužiteljica podmirila kamatu i dio glavnice, zbog čega je u postupku izravne naplate tuženik od tužiteljice zatražio isplatu dijela neplaćene glavnice u iznosu od 433,11 eura. Stoga da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u postupku izravne naplate tužiteljici sustegnut iznos od 433,11 eura na ime zateznih kamata. Tuženik se pozvao i na članak 172. ZOO-a prema kojemu kada dužnik pored glavnice duguje i kamate, prvo se podmiruju kamate pa tek onda glavnica.
6.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu na koju se poziva tuženik jer nije dao jasne razloge vezane uz tvrdnje tuženika da je uplaćenim iznosom prvo zatvorio kamatu, a nakon toga glavnicu te da je aktiviranjem bjanko zadužnice zatražena naplata dijela neotplaćene glavnice.
6.2. Nisu učinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6.3. Prvostupanjski sud nije odgovorio na prigovor tuženika da je konkretnim plaćanjem iznosa od 1.592,01 eura tuženik izvršio zatvaranje duga tužiteljice primjenom članka 172. ZOO-a. Nije jasno odakle prvostupanjskom sudu zaključak da naplaćeni iznos na temelju bjanko zadužnice od 433,11 eura predstavlja zateznu kamatu i da je to nesporna činjenica između stranaka, obzirom da je upravo to sporna činjenica jer je u odgovoru na tužbu tuženik između ostalog naveo da „Uplatom od dana 07.02.2024. godine u iznosu od 1.592,01 eura tužitelj je podmirio kamatu te dio glavnice“. Isto tako, prvostupanjski sud se poziva na članak 3. Ugovora iako u spisu ne postoji navedeni Ugovor, odnosno iako se na njega tužiteljica poziva u tužbi, isti nije priložen uz tužbu. Uvidom u eSpis utvrđeno je da je uz tužbu priložen navedeni Ugovor kao prilog 1 do 4, ali da isti nije bilo moguće ispisati, pa se zaključuje da je to razlog zbog čega se isti ne nalazi u fizičkom spisu, a niti ga je moguće otvoriti u eSpisu. Međutim, prvostupanjski sud navodi, kada pobrojava dokaze koje je proveo, i da je izvršio uvid u Ugovor, što bi ukazivalo da mu je bio dostupan, ali nije dostupan ovom sudu, a niti se, kao što je već rečeno, nalazi u spisu da bi se mogla provjeriti utvrđenja prvostupanjskog suda koja su navedena u točki 10. obrazloženja.
6.4. Nadalje, nesporno je da je tužiteljica uplatila 7. veljače 2024. iznos od 1.592,01 eura i to prema obavijesti tuženika od 10. siječnja 2024. To znači da je zatezna kamata na glavnicu tekla od njezinog dospijeća (za sada nije poznat datum dospijeća) pa sve do njezinog plaćanja 7. veljače 2024.
6.5. Tuženik je zahtjev za izravnu naplatu dostavio FINA-i 19. lipnja 2024., a kako kamata predstavlja povremene tražbine koje dospijevaju ubuduće sve dok se ne plati glavnica, to za jedan dio zakonske zatezne kamate zastara nije nastupila. Ovo upravo stoga što je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da zakonska zatezna kamata nije tekla u određenom vremenskom periodu, iako u odnosu na to nema posebnog obrazloženja osim zaključka da je „tuženik mogao zahtijevati naplatu tražbine u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a“ pa da je protekao trogodišnji zastarni rok prije pokretanja postupka izravne naplate.
6.6. Kao što je rečeno, zastarni rok za zateznu kamatu na glavnicu prestao je teći onog trenutka kada je glavnica plaćena, a to je bilo tek 7. veljače 2024., na što ukazuje i tuženik u svojoj žalbi.
6.7. Dakle, kako je sporno između stranaka što predstavlja iznos od 433,11 eura, odnosno je li to zakonska zatezna kamata na iznos glavnice i za koji vremenski period, ili je to dio glavnice jer je tuženik primijenio odredbu članka 172. ZOO-a, a što prvostupanjski sud nije ocijenio, a bitno je za ocjenu roka zastare, te kako ovom sudu nije dostupan sav raspravni materijal na koji se prvostupanjski sud poziva u presudi, to je ovaj sud ukinuo pobijanu odluku te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o naknadi parničnog troška.
7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu na način da će u spis priložiti Ugovor koji je raskinut i iz kojeg je proizišla obveza tužiteljice prema tuženiku, ocijenit će prigovor tuženika da je navedeni iznos uračunao sukladno članku 172. ZOO-a, utvrdit će kada je točno dospjela obveza tužiteljice prema tuženiku na temelju raskinutog Ugovora, nakon čega će ponovo odlučiti o zastari, vodeći računa i o tome da su zakonske zatezne kamate tekle na glavnicu sve do 7. veljače 2024.
7.1. Nakon toga će donijeti novu odluku o glavnoj stvari, kao i odluku o naknadi parničnog troška.
Koprivnica, 12. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković