REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-997/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Mateje Marjanović, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Davorin Ivančić, odvjetnik u Zagrebu, Trnsko 44A, protiv tuženika Hrvatske ljekarničke komore, u Zagrebu, Martićeva ulica 27, OIB: 49353978858, radi lakše povrede dužnosti i ugleda ljekarništva, 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se odluka Republike Hrvatske, Hrvatske ljekarničke komore, Stegovnog suda II stupnja, KLASA: 025-03/23-07/02, URBROJ: 330-08/2-23-13, od 5. svibnja 2023.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijepisa ove presude i povrata spisa javnopravnog tijela, donese novo rješenje po žalbi tužiteljice.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj ljekarničkoj komori, u Zagrebu, Martićeva ulica 27, OIB: 49353978858, da, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, iste naknadi tužitelju u iznosu od 5.000,00 Eura (slovima: pettisuća eura).

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Točkom II izreke Odluke Republike Hrvatske, Hrvatske ljekarničke komore, Stegovnog suda I stupnja, KLASA: 025-03/23-07/02, URBROJ: 330-08/2-23- 8 od 27. veljače 2023., (u daljnjem tekstu Prvostupanjska odluka) tužitelj je oglašen odgovornim što je 13. srpnja 2021., svoju CEZIH karticu ustupio drugoj osobi na korištenje, čime je počinio lakšu povredu dužnosti i ugleda ljekarništva iz članka 33. Pravilnika o radu i kaznenim mjerama Stegovnog suda Hrvatske liječničke komore, slijedom čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 132,73 Eura, kao i obveza plaćanja troškova stegovnog postupka u iznosu od 1.937,75 Eura.

2. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Prvostupanjske odluke, uz obrazloženje tuženika kako je u postupku koji je prethodio Prvostupanjskoj odluci pravilno utvrđeno da je tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret, kao i da je Pravilnik, a koji je pravni temelj određenju stegovne mjere, u trenutku navodnog počinjenja stegovnog djela publiciran na zakonit način.

3. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog rješenja tužitelj u bitnom navodi kako tuženik zaključak da je počinjena predmetna lakša povreda službene dužnosti izvodi iz činjenice da on tog dana nije bila prisutan u ljekarni, ne navodeći pri tome ostale relevantne elemente koji bi konkretizirali činjenični opis stegovnog djela, primjerice kojoj je osobi, imenom i prezimenom, ustupila svoju CEZIH karticu, ali i da li je takvo njegovo djelovanje usklađeno s načinom rada i poslovanja ljekarni i magistara farmacije koji su u tim ljekarnama zaposleni. S tim u vezi dodaje da svaki magistar farmacije ima „svoj“ kompjutor u kojem je umetnuta njegova CEZIH kartica te da je samo toj osobi poznata šifra za ulaz u sustav putem te kartice, iz kojeg razloga zaposlenici ljekarni ne odnose „svoje“ CEZIH kartice po završetku radnog vremena, već ih ostavljaju u ljekarni. Dodaje da na taj način kompjutor, odnosno blagajnu mogu koristiti i farmaceutski tehničari kada izdaju medicinske proizvode kojima ljekarna raspolaže, a za čije izdavanje ne treba prijava na sustav i nije ovisna o prisutnosti kartice u kompjutoru, dok je za izdavanje lijeka na recept, a koje izdavanje je dopušteno samo magistrima farmacije potrebno spajanje u sustav HHZO putem CEZIH kartice upisivanjem osobne šifre kartice. Budući da svaki magistar ima svoju šifru, zaključuje da nije moguće korištenje kartice od strane druge neovlaštene osobe te time što je u kompjutoru zatečena njegova CEZIH kartica, a ne i on sam, ne znači samo po sebi da bi on svoju karticu dao na korištenje drugoj osobi, kao ni da je bilo kojoj drugoj osobi dao podatke o šifri kojom se kartica može aktivirati u CEZIH sustavu. S tim u vezi tvrdi da u vrijeme njegove odsutnosti s radnog mjesta, pa tako i kritične prilike, svoju službenu karticu nije nikom dao na korištenje, kao ni da bi nekome dao svoju CEZIH šifru, iz kojeg razloga smatra nepostojećom nezakonito postupanje koje mu se stavlja na teret. Pozivajući se na određenja Zakona o ljekarništvu, odnosno na odredbe Pravilnika o radu, smatra kako tuženik u postupku po žalbi nije odgovorio na njegove žalbene navode čime smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Tvrdi kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju prigovarao zakonitosti nadzora provedenog primjenom Pravilnika o stručnom nadzoru u ljekarništvu koje je donijelo Vijeće HLJK-a na sjednici 21. veljače 2020. i uz „prethodnu“ suglasnost ministra od 11. ožujka 2020., a koji opći propis prije provođenja nadzora nije bio objavljen niti u Narodnim novinama, a niti na mrežnoj stranici Komore. Prigovara kako je tuženik putem IT stručnjaka 30. srpnja 2021. (kada je pristup toj stranici bio onemogućen) intervenirao u sadržaj svoje mrežne stanice na način da je dodan naziv do tada nedostajućeg Pravilnika iza rednog broja 12. (bez navođenja rednog broja 13.). Bez obzira na ovu okolnost dodaje kako je prigovorio i načinu provođenja stegovnog postupka vezano za način zakazivanja ročišta i način sastavljanja zapisnika o održanim ročištima te s tim u vezi da je stegovni sud povrijedio odredbe članka 81. i 82. Pravilnika o radu, obzirom na zakazivanje ročišta u terminima izvan uredovnog radnog vremena i terminima koji su za njega otežavajući kao i na okolnost da mu zapisnici nisu niti dani nakon završetka rasprave, već naknadno. Mišljenja je da mu je na ovaj način uskraćeno pravo na stavljanje prigovora na sadržaj zapisnika te da je tuženiku omogućena naknadna intervencija u tekst zapisnika. Tvrdi da je i sam stegovni sud priznao da mu nisu bili osigurani uvjeti za zakonit i normalan rad i provođenje stegovnog postupka na način kako je to izrijekom propisano odredbama članka 81. i članka 82. Pravilnika na radu, čime je povrijeđeno načelo jednakosti oružja. Ukazuje i na odredbu članka 43. Zakona o ljekarništvu prema kojoj se u disciplinskom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe kaznenog zakonodavstva, a kojim Zakonom nije propisana mogućnost plaćanja naknade za vođenje stegovnog postupka, već samo izricanje kazne za lakše i teže povrede. Tvrdi kako Odluka o troškovima stegovnog postupka i troškovima upravljanja stegovnog suda Hrvatske liječničke komore KLASA: 023- 08/16-02/07 URBROJ: 330-02-16-03 od 11. lipnja 2016., temeljem koje su mu obračunati troškovi postupka, nije usklađena sa Zakonom o ljekarništvu, kao ni Pravilnikom o naknadi troškova u kaznenom postupku, čime mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na pošteno suđenje. Ističe kako izrečeni troškovi stegovnog postupka znatno premašuju samu kaznu, a što smatra protivnim smislu stegovnog postupka. U prilog svojim tvrdnjama o nerazumno visokim iznosima na ime troškova postupka poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava (Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske), koju praksu je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka U- III-2143/21). Predlaže sudu da poništi osporenu i Prvostupanjsku odluku, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u bitnom navodi da ne postoje pretpostavke za vođenje ovog upravnog spora, jer osporene odluke nemaju obilježje upravnog akta, iz kojeg razloga predlaže da Sud prvenstveno odbaci tužbu. Podredno i u odnosu na meritum ove upravne stvari navodi kako je postupak koji je prethodio osporenom rješenju proveden sukladno zakonu i važećim podzakonskim i općima aktima te na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je u postupku utvrđeno da je tužitelj svoju CEZIH karticu ustupio drugoj osobi, a što je rezultat provedenog izvanrednog stručnog nadzora povodom kojeg je sastavljen zapisnik. Ukazuje da na sam sadržaj zapisnika, a koji je sačinjen u stegovnom postupku nije bilo nikakvih primjedbi, niti je tijekom stegovnog postupka osporena njegova istinitost i dokazna snaga kao javne isprave. Ukazuje da primjedbe o načinu na koji je utvrđena odgovornost za povredu, kao i načinu rada i poslovanja ljekarni, tužitelj po prvi put iznosi tek u tužbi. Bez obzira na navedeno, mišljenja je kako se neosnovano navodi da je Pravilnik morao biti objavljen u Narodnim novinama, jer takva obveza da se i sukladno članku 90. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske postoji samo u odnosu na zakone i propise koje donose državna tijela, dok prema stavku 2. istog članka propisi tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti objavljeni na dostupan način. S tim u vezi navodi da je Pravilnik objavljen na mrežnim stranicama Hrvatske ljekarničke komore te u Središnjem katalogu službenih dokumenata Republike Hrvatske u skladu s Pravilnikom o Središnjem katalogu službenih dokumenta Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 124/15), iz kojeg razloga stavovi sadržani u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-II- 1660/2022, nisu primjenjivi. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da se zapisnici o održanim raspravama nisu odmah uručivali strankama već elektroničkim putem, ali pri tome ponavlja da niti na jedan zapisnik, odnosno na njegov sadržaj, nije bilo primjedbi. Dodaje i kako tužitelj tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju nije prigovarao vremenu održavanja rasprava, kao ni da bi time bio onemogućen u korištenju nekog njegovog prava. U odnosu na troškove stegovnog postupka smatra da su isti pravilno odmjereni prema Odluci o troškovima stegovnog postupka i troškovima upravljanja stegovnim sudom Hrvatske ljekarničke komore. Tvrdi kako se tužiteljica pogrešno poziva na primjenu Pravilnika o naknadi troškova u kaznenom postupku, jer se ti postupci vode pred državnim tijelima čiji su zaposlenici pravosudni dužnosnici, državni službenici i namještenici, dok da je za vođenje stegovnog postupka potrebno angažirati najmanje osam osoba koji nisu zaposlenici Komore. Slijedom navedenog predlaže Sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporenu odluku.

5. Sud je 9. listopada 2024., 18. prosinca 2024. 15. siječnja 2025. i 5. studenoga 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti osporene Odluke Sud je u istu izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prvotno i u odnosu na dopuštenost ove tužbe, Sud nalazi kako neovisno o tome što u odnosu na lakše stegovne povrede posebnim propisom nije propisano pokretanje upravnog spora, tužitelju mora biti omogućena sudska zaštita njegovih prava i pravnih interesa protiv svih onih odluka javnopravnih tijela kojima mu se ta prava ograničavaju pa i izricanjem stegovnih kazni. Takvo tumačenje u skladu je sa stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u nizu njegovih odluka, primjerice u odluci U-III-4242/2020 od 17. veljače 2022., odnosno U-III- 2100/2014 od 19. svibnja 2020., sukladno kojima je zauzet stav da mora postojati sudska zaštita protiv postupanja javnopravnih tijela u svezi s njihovim pojedinačnim aktom kojima se dira u prava i/ili pravne interese, bez obzira jesu li oni upravnog ili nekog drugog karaktera. Dakle, odluke kojom se tužiteljici utvrđuje stegovna odgovornost, čime joj posljedično i nastaju materijalni troškovi, ne mogu ostati izvan dosega odgovarajuće sudske zaštite, zbog čega sud smatra da su ispunjene pretpostavke za vođenje spora. Prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka U-III-7380/2024 od 9. svibnja 2024.) u ovakvom slučaju treba poći od činjenice da je nad radom tužiteljice izvršen nadzor od strane pravne osobe s javnim ovlastima. Kao rezultat provedenog nadzora podnositeljici je pojedinačnim aktom utvrđena novčana kazna i troškovi postupka, a što u ukupnosti dovodi do zaključka da se ovdje radi o upravnom aktu čija se zakonitost može ocjenjivati u ovom sporu.

9. U ovom predmetu sporno je, je li kod donošenja osporenih odluka o stegovnoj odgovornosti tužiteljice došlo do povreda navedenih u osporenom rješenju, posebno vezano za primjenu Pravilnika prema kojem je vođen postupak i utvrđena odgovornost, budući između stranaka spora postoji suprotstavljen stav vezan uz pravilnost objave ovog općeg propisa. Pitanje objave zakona i drugih propisa uređeno je člankom 90. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) prema kojem se prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju u »Narodnim novinama«, službenom listu Republike Hrvatske (stavak 1.), dok propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u skladu sa zakonom (članak 90. stavak 2.). Kako je Hrvatska ljekarnička komora po svojoj definiciji samostalna i neovisna strukovna organizacija sa svojstvom pravne osobe i javnim ovlastim, prema stajalištu Suda, ona se smatra tijelom koje ima javne ovlasti i na koju se odnosi odredba članka 90. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Stoga i imajući na umu kako se u konkretnom slučaju radi o Pravilniku o stručnom nadzoru u ljekarništvu kojeg je Vijeće tuženika donijelo na svojoj sjednici održanoj 22. srpnja 2021., Sud zaključuje da je isti morao biti objavljen na dostupan način. Uvidom u javno dostupan Središnji katalog službenih dokumenta Republike Hrvatske utvrđeno je da isti stupa na snagu osmog dana od dana objave na mrežnoj stranici Hrvatske ljekarničke komore (čanak 25.). Osim paušalnih navoda da je Pravilnik prvotno bio, a potom omaškom ispušten s mrežne stranice, tuženik ne dostavlja nikakav dokaz da je Pravilnik na predviđeni način bio objavljen. Stoga, ovaj Sud, za sada ne može nesporno utvrditi kada je Pravilnik objavljen na dostupan način, a čime za sada ne može otkloniti prigovore tužiteljice u navedenom smislu.

10. Nadalje, valja navesti kako je dostupnost službenih dokumenta uređena Pravilnikom o središnjem katalogu službenih dokumenata Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 124/15) i njime je utvrđena obveza svih tijela da dostavljanjem općih akata osiguraju krajnjim korisnicima trajnu dostupnost službenih dokumenata radi informiranja (članak 8.). To što je određeni dokument objavljen u Središnjem katalogu, ne znači nužno da je isti na propisan način stupio na snagu. Tuženik, dakle, tijekom postupka, kao ni ovog spora, nije dostavio dokaz da je Pravilnik o stručnom nadzoru u ljekarništvu objavljen na propisani način, za koju objavu je vezano njegovo stupanje na snagu.

11. Kao drugo sporno pitanje u ovom predmetu uspostavlja se utvrđenje okolnosti je li tužiteljica počinila lakšu povredu dužnosti i ugleda ljekarništva koja joj se stavlja na teret.

12. Sukladno osporenim odlukama proizlazi da je prilikom izvanrednog stručnog nadzora u ljekarničkoj jedinici KAŠTEL FARM u Benkovcu, Trg kardinala Alojzija Stepinca 9, utvrđeno je da se u sustavu radi izdavanja lijekova i medicinskih proizvoda koristi CEZIH kartica tužitelja, koji nije zatečen u ljekarni. Iz nesporno navedenog činjeničnog opisa tuženik zaključuje da je tužitelj ustupio svoju CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje, čime je počinila lakšu povredu dužnosti i ugleda ljekarništva iz članka 33. Pravilnika o radu i kaznenim mjerama Stegovnog suda Hrvatske ljekarničke komore, a kojom je propisano da magistar farmacije čini povredu ako ustupi svoje Odobrenje za samostalan rad ili CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje odnosno ako koristi Odobrenje za samostalan rad ili CEZIH karticu druge osobe.

13. Temeljem stanja spisa tuženik je zauzeo stav da postoji stegovna odgovornost tužitelja jer je u Centralnom zdravstvenom informacijskom sustavu bila prijavljena njegova CEZIH kartica na koju se izdaju lijekovi, dok se on u vrijeme nadzora u ljekarni nije ni nalazio. Navedeno utvrđenje tuženik, odnosno njegovo prvostupanjsko tijelo uzimaju dostatnim za zaključak da je tužiteljica ustupila svoju CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje i time počinila lakšu povredu dužnosti i ugleda ljekarništvu iz članka 33. Pravilnika, dakle, "…ostvarila objektivna obilježja…i postupala s izravnom namjerom, jer je sa znanjem i htijenjem ustupila svoju CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje."

14. Tužitelj smatra da utvrđeno činjenično stanje nije dostatno za zaključak da je on „nekom ustupio“ CEZIH karticu, a iz čega smatra da ne postoje obilježja stegovnog djela, jer nije opisano na koji način bi on to učinio. Suprotno navedenom tuženik je stava kako je već iz okolnosti da je tužiteljeva kartica pronađena u ljekarničkom računalu, dok on na radnom mjestu nije zatečen, dostatna za utvrđenje obilježja stegovnog djela.

15. Razmatrajući suprotstavljene stavove, ovaj Sud nalazi da se činjenični opis djela iscrpljuje u navodima da tužitelj u trenutku nadzora nije nalazio u ljekarni i da je stoga stupio svoju CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje. S tim u vezi Sud ističe da svako kažnjivo djelo pa tako i konkretna povreda dužnosti ima svoja obilježja, između ostalog, i radnju kojom je djelo počinjeno. To u naravi znači da je tuženik bio dužan opisati način na koji je tužiteljica postupajući s izravnom namjerom ustupila svoju CEZIH karticu drugoj osobi na korištenje, iz čega proizlazi zaključak da tuženik nije dostatno utvrdio da je povreda dužnosti i ugleda počinjena s najvišim stupnjem krivnje, a kako je to navedeno u izreci prvostupanjske odluke. Na ovom mjestu Sud napominje da bi postupanje s izravnom namjerom podrazumijevalo aktivne i protupravne radnje u kojima bi se davalo izričito dopuštenje za korištenja CEZIH kartice (uz pristupne šifre), a koje postupanje je svaki ovlašteni tužitelj u činjeničnom opisu dužan jasno navesti. Bez obzira što se ovdje radi o lakšoj povredi dužnosti i ugleda ljekarništva, dužnost je stegovnog tijela da u postupku utvrdi sve elemente koji ulaze u opis konkretnog stegovnog djela, dakle, stupanj krivnje, opis radnje i način na koji je djelo počinjeno, što je u konkretnom slučaju izostalo. Sud navodi i kako su sva navedena utvrđenja u cijelosti sukladna utvrđenjima Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, sadržanim u odluci tog suda, Poslovni broj Usž – 2755/24, od 15. svibnja 2025. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

16. Stoga će u nastavnom postupanju prvostupanjsko tijelo novom odlukom odlučiti o postojanju stegovnog djela pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba ovog suda u skladu s člankom 119. stavka 4. i člankom 151. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

17. Trebalo je stoga, temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, poništiti osporeno rješenje te odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

18. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovim troškovnikom od 5. studenoga 2025. (list 599 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelj je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnio zahtjev za sastav tužbe od 5. veljače 2024., za sastav podneska od 2. travnja 2024., 14. siječnja 2025. i 8. listopada 2025. u iznosu od po 500 bodova te na temelju tbr. 27. točka 2. Tarife, podnio zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročišta održana 9. listopada 2024., 18. prosinca 2024., 15. siječnja 2025. i 5. studenoga 2025., u iznosu od po 500 bodova, a što ukupno uz uvećanje pripadajućim iznosom poreza na dodanu vrijednost iznosi 10.750,00 Eura.

19. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

20. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

21. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika, Sud zaključuje kako je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

22. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava tužbe, kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužitelja povoljno okončan, odnosno i naknadu troškova pristupa na ročište 18. prosinca 2024., 15. siječnja 2025. i 5. studenoga 2025., sve po pozivu Suda. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove odluke.

23. Suprotno ovom Sud navodi kako podnesci tužitelja ne sadrže drukčije razloge, ni pravnu argumentaciju, od one koja je već ponuđena u tužbi, slijedom čega Sud zauzima stav da oni na niti jedan način nisu utjecali na odluku u ovom upravnom sporu. Isto tako Sud navodi kako je ročište zakazano za 9. listopada 2024., odgođeno temeljem suglasnih navoda stranaka spora radi pokušaja mirenja u istom. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove odluke.

U Zagrebu 12. studenoga 2025.

Sudac:

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Sukladno članku 66a. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima protiv ove presude žalba nije dopuštena.

DNA:

1. Odvjetnik Davorin Ivančić, Zagreb, Trnsko 44A,

2. Hrvatska ljekarnička komora, Zagreb, Martićeva ulica 27, uz spis

3. U spis