Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1054/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KG iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4128/2024-10 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4128/2024-10 od 29. svibnja 2025. pod toč. I. i II. izreke te u dijelu toč. III. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.106,18 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4128/2024-10 od 29. svibnja 2025. pod toč. III. izreke u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici KG daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici KG trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 eura, dok se u preostalom iznosu od 63,47 eura odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 365,59 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-4146675 od 29. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici 406,39 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. lipnja 2007. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a iz svih žalbenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu u ukupnom iznosu 365,59 eura.

3. Protiv toč. III. izreke pobijanog rješenja, a u dijelu u kojem joj nije priznat daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura, žalbu je podnijela tužiteljica, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti odluku o parničnim troškovima u pobijanom dijelu i dosuditi joj navedeni trošak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 94,72 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-4146675 od 29. svibnja 2007. koji su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka, a kojim je člankom ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita. Također, predmet postupka je i zahtjev za isplatu naplaćene naknade u iznosu od 406,39 eura sa zateznim kamatama.

7. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužiteljice, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita označi nepoštenom u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP).

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok tuženik nije dokazao da ugovorena naknada za obradu stambenog kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužiteljice kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da joj je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio predočen gotov formiran ugovor o kojem nije mogla pojedinačno pregovarati, niti o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi, te da joj djelatnici tuženika nisu objasnili niti spomenuli naknadu za obradu kredita te nije postojala mogućnost da istu ne plati. S obzirom na to da iz isprave o sklopljenom Ugovoru o kreditu evidentno proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja.

10. Nastavno na prethodno navedeno, prema čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. ZZP takva odredba ništava.

11. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguću povredu načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Odredbe čl. 1065. do čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

16. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP i kao da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njezine visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu 406,39 eura, koji iznos tuženik nije osporio.

18. Promašen je tuženikov prigovor da tužiteljica nije mogla isticati ništetnost predmetnih ugovornih odredbi iz razloga koji je predviđen odredbom čl. 326. st. 2. ZOO. To stoga što je temeljna pretpostavka za primjenu navedene odredbe, kojom je regulirano pitanje konvalidacije ništetnog ugovora, to da je uzrok ništavosti naknadno nestao, a o čemu u konkretnom slučaju nema govora, pa pitanje je li zabrana bila manjeg značenja (sve i da doista zabrana jest takvog karaktera) niti nije od utjecaja na pitanje valjanosti predmetnih ugovornih odredbi.

19. Nije u pravu tuženik ni kada navodi da predmetna tražbina tužiteljice na povrat 406,39 eura nije bila dospjela do utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i da je stoga zahtjev za isplatu tog iznosa preuranjeno istaknut. Naime, pitanje početka tijeka zastare nije od utjecaja na pitanje trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine, jer je tužiteljica imala pravo zahtijevati od tuženika povrat iznosa koji joj je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i prije donošenja deklaratorne sudske odluke o ništetnosti te odredbe.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana kad je tužiteljica predmetnu naknadu isplatila tuženiku, a što je u skladu s čl. 1115. ZOO.

21. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 9. srpnja 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

22. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to je tuženik dužan tužiteljici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

24. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da su nepravilno tužiteljici dosuđeni troškovi na ime sudskih pristojbi u iznosima koji prelaze polovicu tih iznosa, jer da je tužiteljica propustila uplatiti pristojbe u roku od tri dana od podnošenja tužbe u elektroničkom obliku, odnosno od elektroničke dostave presude, sve u skladu s čl. 7. st. 1. i 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18). Suprotno tome, tužiteljica u skladu s tim odredbama nije bila dužna platiti pristojbu u roku od tri dana od podnošenja odnosno dostave pismena u elektroničkom obliku, već bi tek u slučaju da je u tome roku platila pristojbu, pristojba iznosila polovicu propisanog iznosa pristojbe. Budući da je tužiteljica pristojbu platila nakon proteka tog roka, bila je dužna podmiriti puni iznos pristojbe na presudu te je stoga pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku naknaditi tužiteljici troškove sudskih pristojbi u tom punom iznosu.

25. S druge strane, osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužiteljici nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, na tom ročištu, osim što objavljuje sadržaj presude, sud u skladu s čl. 336. st. 1. ZPP ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude pa je stoga pravo na naknadu tog troška izravno povezano s pravom na pristup sudu, a koje je pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

25.1. Stoga je tužiteljici trebalo priznati i navedeni trošak i to, uvažavajući vrijednost predmeta spora, u visini od 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), a što prema Tbr. 54. Tarife iznosi 100,00 eura, a čemu je trebalo pribrojiti traženi iznos PDV-a od 25%, a što sveukupno iznosi 125,00 eura, koliko je tužiteljica i zatražila.

26. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova u preostalom dijelu nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista dalje nije osporena žalbenim navodima.

27. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu koji pobija tuženik te pod toč. II. izreke (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), odnosno trebalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti pobijano rješenje o parničnim troškovima sadržano u toč. III. izreke pobijane presude, a u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat daljnji trošak od 125,00 eura te naložiti tuženiku da taj trošak nadoknadi tužiteljici (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

28. Odluka pod toč. III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP i čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP.

28.1. Za sastav žalbe tužiteljici, a imajući na umu vrijednost predmeta žalbenog postupka (125,00 eura), po Tbr. 10. toč. 4. Tarife pripada nagrada od 25,00 eura, a što uvećano za traženi iznos PDV-a iznosi ukupno 31,25 eura, dok je u preostalom dijelu njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu 46,88 eura neosnovan. Glede troška sudske pristojbe na žalbu, budući da tužiteljica nije dostavila potvrdu o uplati sudske pristojbe na žalbu, to nije dokazala da joj je taj trošak uopće nastao, pa je i u tom dijelu njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

28.2. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Velikoj Gorici 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak