Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž R-120/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovan Doneski, Melita Babić, Perica Medaković i Hrvoje Čačić, odvjetnicima iz Garešnice, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-254/2022-37 od 14. ožujka 2025., u sjednici održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-254/2022-37 od 14. ožujka 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 15.821,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu te u odluci o troškovima postupka iz točke IV. izreke do iznosa od 12.729,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 937,50 eura (slovima: devetstotridesetsedameurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 15.821,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Točkom „III.“ izreke „odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću pod točkom II izreke kao neosnovani“. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 13.667,46 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom V. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka do iznosa od 22.479,96 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, sadržajno pobijajući točku I. i IV. izreke, pozivom na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad koji je kao djelatna vojna osoba i zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske obavljao radom na terenu u razdoblju od 15. svibnja 2009. do 15. svibnja 2012..

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj djelatna vojna osoba i da je u utuženom razdoblju obavljao rad na terenu.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da tuženik nije uredno vodio evidenciju o radnom vremenu, a prihvaćajući iskaze tužitelja i svjedoka utvrđuje da je tužitelj višednevno obavljao poslove na terenu u trajanju od 24 sata, s time da je 8 sati dnevno odmarao. Stoga, prvostupanjski sud prihvaća Varijantu II nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema kojoj neisplaćeni iznos za sve sate rada odrađene na terenu preko redovnog rada tj. za prekovremeni rad, uz umanjenje za 8 sati dnevnog odmora i iskorištene slobodne dane iznosi 119.208,88 kuna (15.821,38 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna).

9. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., dalje: ZSOSRH/02), čl. 7., čl. 41., čl. 84. i čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12., dalje: ZR/09) te čl. 39. i 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 93/08., 23/09., 39/09., 90/10., 89/12., dalje:KU/12), kao i Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03., dalje:Odluka) te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09., dalje:Pravilnik), zauzima pravno shvaćanje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada pravo na naknadu za ostvarene prekovremene sate na terenskom radu, uz umanjenje za osam sati dnevnog odmora i iskorištene slobodne dane. Stoga, pri utvrđenju da neisplaćeni iznos za ostvareni prekovremeni rad u utuženom periodu sukladno Varijanti II nalaza i mišljenja vještaka iznosi 15.821,38 eura, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st.3. i čl.155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje:Tarifa), uz trošak vještačenja.

11. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio broj prekovremenih sati koje je tužitelj ostvario radom na terenu u utuženom razdoblju.

13. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava takvo utvrđenje prvostupanjskog suda o ostvarenim satima u prekovremenom radu, navodeći da iskazi tužitelja i svjedoka na tu okolnost nisu vjerodostojni, već da je isključivo mjerodavna službena evidencija radnog vremena tuženika, nisu osnovani.

14. Naime, odredbama Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09.,118/12., dalje: Odluka/09) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju od 1. listopada 2010. pa nadalje, između ostalog propisano je da časnici na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine obvezni su voditi dnevnu evidenciju radnog vremena podređenih pripadnika OS RH za svaki ostvareni sat rada na temelju koje se izrađuje mjesečno izvješće za financijsku službu u kojem se utvrđuje ostvareni broj sati rada s naznakom noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom odnosno drugim neradnim danom, rad u smjenama, rad u turnusu, sati ostvarenog aktivnog dežurstva i prekovremenog rada te dani službe unutarnjeg dežurstva i stražarske službe (čl.IV.), kao i da se sati prekovremenog rada za koje pripadniku OS RH nije moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena utvrđuju mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine dostavlja crtom vođenja i zapovijedanja nadležnoj financijskoj službi radi isplate (čl.XII). Odredbom čl. XIII. Odluke/09 propisana su uvećanja za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom itd. u određenim postocima.

14.1. Prema odredbi čl. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.,dalje: ZR) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni (st.1.), a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu. Prema čl.131.st.4. ZR-a, u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

15. Prilikom utvrđivanja broja stvarno ostvarenih sati rada, pa tako i sati prekovremenog rada na terenu, sud je dužan ocijeniti sadržaj i narav službene evidencije o radnom vremenu odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, da li su u istoj bilježeni podaci o obliku i broju ostvarenih sati rada i slobodnim danima, da li je evidencija dana tužitelju na uvid i potpisana s njegove strane, da li je tužitelj prije podnošenja tužbe osporavao sadržaj evidencije i/ili obračuna plaće izvršenog na temelju iste, da li je tužitelj eventualno u upravnom postupku prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor,neovisno o tome što se to pitanje može rješavati kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg tužitelj osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj Rev- 217/2023 i Rev-445/2023).

16. U konkretnom slučaju, spisu nisu priložene službene evidencije o radnom vremenu tužitelja u utuženom razdoblju od svibnja 2009. do rujna 2009.. Zas razdoblje od listopada 2009. pa nadalje priložene su službene evidencije o radnom vremenu tužitelja u kojim je označeno da je tužitelj određene dane radio na terenu (oznaka TR), međutim za te dane nije navedeno radno vrijeme (prazna rubrika) pa su u tom dijelu evidencije nepotpune. Nadalje, iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da se službene evidencije radnog vremena u utuženom razdoblju nisu uredno vodile te su sastavljene za unazad tri godine i to nakon što su pokrenuti sudski postupci od strane vojnih osoba za isplatu razlike plaće odnosno da su sastavljene unazad upravo za utuženo razdoblje. Nadalje, na službenim evidencijama nema potpisa osoba ovlaštenih za njihovo vođenje (ĆV, IV i AV). Nadalje, svjedok MV koji je bio nadređeni tužitelju i zadužen za vođenje evidencija iskazao je da spisu priložene evidencije nije sastavljene s njegove strane niti ih je on potpisao. Nadalje, iz iskaza svjedoka ČV, PV i CV, a koji su bili zaduženi za vođenje evidencija odnosno isplatu plaća proizlazi da se u utuženom razdoblju prekovremeni rad ostvaren radom na terenu nije evidentirao. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da službena evidencija o radnom vremenu tužitelja na terenu u utuženom razdoblju nije uredno vođena pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima suprotno žalbenim navodima, na temelju iskaza tužitelja i svjedoka pravilno utvrdio ostvarene prekovremene sate rada tužitelja na terenu u utuženom razdoblju kao sate ostvarene preko redovnog radnog vremena uz umanjene za osam sati dnevnog odmora i iskorištene slobodne dane te sukladno tome visinu naknade za neplaćeni prekovremeni rad u iznosu utvrđenom Varijantom II. nalaza i mišljenja vještaka.

17. S obzirom na utvrđenje o neplaćenom prekovremenom radu tužitelju u utuženom razdoblju tužitelju sukladno čl. 97. i 169. ZSOSRH/02 te čl. XIII. Odluke/09 pripada pravo na naknadu za ostvareni prekovremeni rad na terenu u utuženom iznosu, visinu kojeg tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

18. Međutim, osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o troškovima postupka.

19. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155.st.1. ZPP-a kada je priznao tužitelju trošak za sastav podnesaka, međutim pogrešno je primijenio navedenu zakonsku odredbu u odnosu na sastav odgovora na žalbu jer je riječ o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice pa tužitelju ne pripada naknada tog troška u dosuđenom iznosu od 500,00 eura sa PDV- om tj. u iznosu od 625,00 eura. Također, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u odnosu na četiri obrazložena podneska pravilno primijenio Tbr.8.t.1. Tarife, ali je u odnosu na dio ostalih podnesaka pogrešno primijenio Tbr.8.t.3.Tarife, budući da za sastav podneska od 13. listopada 2022. i 4. studenog 2024. tužitelju pripada naknada prema Tbr.8.t.4. Tarife s obzirom da je riječ o ostalim podnescima (dakle u iznosu od po 125,00 eura, a ne od po 250,00 eura sa PDV-om). Kako tuženik žalbom paušalno osporava trošak zastupanja na ročištima, primjenom čl. 365. st.2.ZPP-a u tom dijelu prvostupanjska odluka nije ispitivana. Stoga, je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 937,50 eura.

20. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373.toč.3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu odluci o troškovima postupka, kao u točki II. izreke.

21. S obzirom da je tuženik uspio sa žalbom djelomično samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao u točki III. izreke.

U Rijeci 12.studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan