REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-665/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sandri Dragičević, odvjetnici iz Zagreba iz OD Dragičević i partneri protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb zastupan po odvjetniku Ivi Šućuru iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04.studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika punomoćnika tuženika, s danom objave 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 1.644,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku :

na iznos od 30,43 EUR od dana 11. prosinca 2007.g. pa do isplate na iznos od 30,85 EUR od dana 11. siječnja 2008.g. pa do isplate

na iznos od 31,25 EUR od dana 12. veljače 2008.g. pa do isplate

na iznos od 31,81 EUR od dana 11. ožujka 2008.g. pa do isplate

na iznos od 76,62 EUR od dana 18. ožujka 2008.g. pa do isplate

na iznos od 11,31 EUR od dana 8. travnja 2006.g. pa do isplate

na iznos od 12,21 EUR od dana 11. listopada 2006.g. pa do isplate na iznos od 6,61 EUR od dana 11. studenog 2006.g. pa do isplate

na iznos od 9,18 EUR od dana 12. prosinca 2006.g. pa do isplate

na iznos od 4,38 EUR od dana 11. siječnja 2007.g. pa do isplate

na iznos od 1,47 EUR od dana 11. veljače 2007.g. pa do isplate

na iznos od 3,08 EUR od dana 11. ožujka 2007.g. pa do isplate

na iznos od 1,03 EUR od dana 11. travnja 2007.g. pa do isplate

na iznos od 2,23 EUR od dana 12. veljače 2008.g. pa do isplate

na iznos od 9,65 EUR od dana 11. ožujka 2008.g. pa do isplate

na iznos od 1382,8 EUR od dana 18. ožujka 2008.g. pa do isplate

sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.978,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa FD (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio dana 10.06. 2023. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Prednik tužitelja je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, dana 01.08.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 311437 kojim je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 112.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. O navedenim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Ističe kako niti točnost izračuna promjene kamatne stope korisnik kredita nikako nije mogao provjeriti, obzirom da za takav izračun nisu ugovoreni nikakvi provjerljivi parametri.

Navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužitelja i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovor na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi kako tužitelj pogrešno smatra da njegova aktivna legitimacija na vođenje ovog spora proizlazi iz ugovora o ustupanju tražbine koji je sklopljen s Korisnikom kredita. Nadalje tuženik ističe i prigovor zastare te navodi kako se prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, o njoj se pojedinačno pregovaralo te ona ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom te ističe prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 08.07.2025. postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.644,91 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o cesiji broj: OV-4010/2023 od 13.06.2023.( list 8-13 spisa), Ugovor o kreditu broj 311437 ( list 87-102 spisa) obavijesti i zahtjeva tužitelja upućen tuženiku ( list 14 spisa), izvadak iz registra Trgovačkog suda za tuženika ( list 16, 34-35 spisa) presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.( list 17-24 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. ( list 28-29 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. ( list 25-27 spisa), sudska praksa ( list 30 -31 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. – Nalaz i mišljenje od 18.6.2025. ( list 12-136 spisa )

5. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 311437 o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 311437 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 1. kolovoza 2006. između FD i Volksbank d.d.(pravni prednik tuženika), dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u iznosu od 112.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju stana. Prema odredbi čl. 4.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po redovnoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a koja na dan sklapanja toga ugovora iznosi 3,99 % godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke.

9. FD je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d.) (tuženiku) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno da svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

10. Dakle navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

11. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

12. Slijedom navedenog nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

13. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo AlpeAdria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., obzirom je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud RH presudom Revt-249/14 od 09. travnja 2015., međutim Odlukom Ustavnog suda RH posl. br. U-III-2521/2015 i dr. od 13.12.2016. ukinuta je presuda Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud RH je rješenjem br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu RH.

Tek novom odlukom, odnosno presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda RH br. Revt- 2221/18 od 03. rujna 2019.

15. Slijedom navedenog, a kako je u ovom postupku tuženik upravo slijednik Sberbanke d.d., u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan , jer je zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. a tužba je podnesena 14.06.2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.( a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla

19. Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je, između ostalih, i tuženik u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18-7 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopio tuženik sa FD.

20. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka FD te iz njegovog iskaza u bitnom proizlazi da je tijekom 2004. kod prednika tuženika (Volksbank d.d.) podigao stambeni kredit. Navedeni kredit sklopio je u valuti CHF, a prilikom sklapanja tog ugovora nije mogao pregovarati oko uvjeta istog. Od strane djelatnika banke prilikom potpisivanja tog ugovora o kreditu nije upozoren na nikakve specifične rizike porasta vrijednosti valute CHF niti na moguća veća odstupanja u pogledu promjenjive ugovorene kamatne stope te nije upozoren da HNB štiti tečaj kune u odnosu na eura, dok ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Kredit je iskorišten za dio stana kojeg je bio vlasnik njegov otac, a dio kredita za drugi dio stana koji je bio na njegovo ime te dana danas živi u tom stanu.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka FD budući je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao FD o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza i dokumentacije u spisu ne proizlazi da je isti mogao intervenirati u sadržaj ponuđenog ugovora niti pregovarati o uvjetima istog .

21. Ugovor o kreditu sklopljen je 01.08.2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka FD, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

22. Također Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

23. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu ništetna je i prema odredbama ZOO-a jer je ista protivna i odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a .

24. Naime činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu. Naime prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a stranke mogu ostaviti trećoj osobi da odredi činidbu te je u tom slučaju činidba odrediva ako ju treća osoba stvarno i odredi. Međutim, činidba nije odrediva ako su stranke ugovorile da će jedna stranka po vlastitoj odluci moći odrediti činidbu jer navedena odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a daje strankama mogućnost da povjere određivanje činidbe trećoj osobi, a ne da to bude ovlaštena učiniti jedna stranka ugovora po vlastitom nahođenju.

25. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 17.06.2025. proizlazi da ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi 1.644,01 eur, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 200,96 eura te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 1.443,95 eur.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića jer je isti detaljan te izrađen u skladu s pravilima struke a stranke na isti nisu imale primjedbi.

27. Tužitelj nije izvršio preinaku tužbe, budući da nije promijenio istovjetnost zahtjeva, niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći, a nije niti povećao tužbeni zahtjev već se radi o ispravku i uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

28. Sukladno provedenom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev te potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.644,91 eura koji iznos se odnosi na preplaćene anuitete s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati te valuti. Tuženik tako postavljenom zahtjevu nije prigovarao.

29. U odnosu na dani izračun u pogledu tzv. negativnih razlika valja napomenuti kako plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Ujedno osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Međutim u konkretnom slučaju tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. S obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, dok je prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

31. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF te razlike zbog promijene kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

32. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

33. Slijedom navedenog, obveza je tuženika vratiti tužitelju po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.443,95 eur, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 200,96 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke.

34. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

36. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 08. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za ročišta od 10. ožujka 2025., 23. travnja 2025. i 04. studenog 2025. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,15 eura i presudu u iznosu od 114,15 eura, pa ukupni priznati troškovi iznose 1.978,30 eura.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 19. veljače 2025. zatražen u iznosu od 200,00 eur uvećan za PDV od 25% jer nije bio potreban radi vođenja parnice.

38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. III. izreke presude.

Zagreb, 11. studenog 2025.

Sudac:

Romina Markovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.