Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Kžmp-5/2025-9

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež ovog suda Ivone Rupić, kao predsjednice vijeća, te Damira Romca i Bruna Kleina, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika EE, zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Km-2/2023-27 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika EE kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim okrivljenika EE, zbog jednog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. KZ/11 i jednog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11, te ga je, temeljem čl. 33. st. 2., čl. 25. i čl. 26. st. 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" br. 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZSM/11), osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu je, temeljem čl. 33. st. 2. ZSM/11 i čl. 56. st. 1. do 3. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) oštećeniku ME je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 288,67 eura, pa je naloženo okrivljeniku EE platiti oštećeniku ME iznos od 288,67 eura.

1.2. Temeljem čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 0,22 eura predstavlja imovinsku korist koju je okrivljenik EE ostvario kaznenim djelom te isti postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo okrivljeniku da taj novčani iznos uplati u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.3. Temeljem čl. 89. st. 1. ZSM/11 u svezi čl. 149. st. 1. i 6. ( ispravno bi bilo čl. 148. st. 1. i 6.) ZKP/08 okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik EE, po braniteljici Tatjani Starčević, odvjetnici u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se donese oslobađajuća presuda. Braniteljica okrivljenika je u žalbi zatražila da bude pozvana na sjednicu vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - u daljnjem tekstu: ZKP/08/25), spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Sjednica vijeća je, temeljem čl. 475. st. 3. ZKP/08, održana u odsutnosti okrivljenika EE, koji je obaviješten, ali nije podigao pošiljku o obavijesti o održavanju sjednice vijeća te u odsutnosti uredno pozvanih braniteljice okrivljenika, Tatjane Starčević, odvjetnice u Rijeci te državnog odvjetnika.

6. Žalba okrivljenika EE nije osnovana.

7. Nije u pravu okrivljenik EE kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08, sa tvrdnjom da se presuda ne može ispitati jer da u obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi da su nejasni i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Također se navodi da je sud propustio dati razloge o krivnji.

7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se presuda ne može ispitati jer da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude. Osim toga, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je sud propustio dati razloge o krivnji jer u točci 29. obrazloženja pobijane presude jasno stoji i u tom smislu se daju razlozi da je okrivljenik bio svjestan svog postupanja, odnosno da je bio ubrojiv te da je postupao s izravnom namjerom.

7.2. Nije u pravu okrivljenik niti kada tvrdi da je neprovođenjem dokaznih prijedloga predloženih po obrani istome povrijeđeno pravo na obranu, kao i pravo na jednakost oružja, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a koje povrede su određene kao bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3 ZKP/08. U žalbi se navodi kako je sud neosnovano prihvaćao dokaze optužbe, a da nije prihvatio niti jedan dokazni prijedlog obrane na koji način je okrivljenika stavio u neravnopravan položaj u odnosu na ostale sudionike kaznenog postupka, kršeći pritom smisao i značenje odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pravično i pošteno suđenje te se u žalbi okrivljenik pozivao i na praksu i presude Europskog suda za ljudska prava.

7.3. Međutim, ovaj sud, kao drugostupanjski, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud postupio protivno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je okrivljeniku pružena mogućnost da aktivno sudjeluje u postupku, da zajedno sa svojom braniteljicom postavlja pitanja svjedocima i da predlaže dokaze, dok je prvostupanjski sud, u situaciji kada dokazi od strane obrane nisu bili važni za predmet inkriminacije ili ako se radilo o odugovlačećim dokaznim prijedlozima, ispravno odbio takve dokazne prijedloge obrane.

7.4. Prema tome, ovaj sud, kao drugostupanjski, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud postupio protivno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno nije utvrdio da bi prvostupanjski sud teško povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a niti je povrijeđeno pravo obrane što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, odnosno nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, niti iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

8. Nije u pravu okrivljenik EE niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. U svojoj žalbi okrivljenik na detaljan način analizira prvostupanjsku presudu i dokaze izvedene u postupku, izvodeći pri tome drukčiji zaključak od onog u pobijanoj presudi. U žalbi se navodi, između ostalog, kako nitko od ispitanih svjedoka, pa niti oštećenik ME, nije identificirao okrivljenika EE kao počinitelja predmetnih kaznenih djela, odnosno da niti iz jednog izvedenog personalnog dokaza ne proizlazi da bi okrivljenik na bilo koji način sudjelovao u počinjenju kaznenih djela. Također se ističe kako iskaz oštećenika nije vjerodostojan budući da je iz iskaza svih ostalih svjedoka razvidno da je novac od njega tražio jedino i isključivo VE, koji ga je jedini i fizički napao. U žalbi se navodi i kako sud nije u dovoljnoj mjeri valorizirao obranu okrivljenika EE u kojoj je iskazao da predmetna kaznena djela nije niti mogao počiniti jer da toga dana uopće nije bio na licu mjesta, pa tako da nije niti napao ili udario oštećenika.

8.2. U žalbi se ističe i kako osim udaraca koje je oštećeniku zadao VE, nije bilo drugih udaraca upućenih oštećeniku, što da potvrđuje i nalaz vještaka koji je vještačio ozljede oštećenika i koji je kazao da je za nastupjelu ozljedu bio dostatan jedan udarac, ali da to vještačenje sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri, već se priklonio iskazima svjedoka AE i FE, koji nisu niti identificirali okrivljenika EE kao počinitelja kaznenih djela. U žalbi se ističe i kako sud nije proveo predloženo kombinirano psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje psihičkog stanja okrivljenika, već da je sud samostalno i proizvoljno zaključio da okrivljenika karakterizira nepromišljenost u postupanju i podvodljivost, bez da o tome ima adekvatan nalaz i mišljenje ovlaštenih vještaka.

8.3. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8.4. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika EE kojom poriče počinjenje kaznenih djela, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetna kaznena djela.

8.5. Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi argumentirano i uvjerljivo obrazložio da je okrivljenik EE, inkriminirane prigode, zajedno s RE i VE, uporabom sile protiv oštećenika ME da će izravno napasti na njegov život, oduzeo od njega tuđu pokretnu stvar (novac), s ciljem da je protupravno prisvoji te poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela da oštećenika teško tjelesno ozlijedi, čime je počinio u stjecaju jedno kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 1. KZ/11 i jedno kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11.

8.6. Ova utvrđenja proizlaze iz dokaza izvedenih u dokaznom postupku, a prvenstveno iz iskaza oštećenika ME, koji je za počinjenje kaznenih djela izravno teretio okrivljenika EE, uz ostale počinitelje, a koji iskaz je potvrđen iskazima svjedoka očevidaca AE i FE, koji svjedoci su iskazivali suglasno, logično i uvjerljivo i koji nemaju nikakvog razloga neosnovano teretiti okrivljenika za počinjenje predmetnih kaznenih djela. Iskazi oštećenika ME i svjedoka AE i FE su potkrijepljeni i snimkom video-nadzora, medicinskom dokumentacijom za oštećenika te rezultatima sudsko-medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku sudske medicine prof. dr. Draženu Cuculiću koji je u svom vještačenju opisao dinamiku i način nastanka oštećenikovih ozljeda.

8.7. Ispravno je sud prvog stupnja odbio prijedlog za psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje okrivljenika, obzirom da njegova ubrojivost tijekom postupka nije dovedena u pitanje, a iz socio-anamnestičkih podataka sačinjenih po Centru za socijalnu skrb Rijeka proizlazi da je okrivljenik E zbog problema u ponašanju bio uključen u tretman kod psihoterapeuta te da je dosta nekritičan i povodljiv i da je kod njega vidljiva sklonost impulzivnom i agresivnom reagiranju te da je nižeg praga tolerancije na frustracije i da je slabe samokontrole.

8.8. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik EE.

9. Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. On ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

9.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupka utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela teške tjelesne ozljede u pokušaju i razbojništva, za koja je okrivljenik i proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.

10. Ispitujući povodom podnesene žalbe pobijanu presudu i u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-25), ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Nema pravo okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kazni, ne navodeći pri tome zbog čega presudu pobija iz tog osnova.

11.1. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu okrivljenikovih inkriminiranih radnji te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

11.2. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kazne, kao olakotnu okolnost, okrivljeniku cijenio činjenicu što je osoba mlađe životne dobi i što je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio stariji maloljetnik, kao i protek vremena od počinjenja kaznenih djela i činjenicu da je u to vrijeme bio neosuđivan, dok mu je, kao otegotnu okolnost, cijenio naknadnu osuđivanost zbog kaznenog djela krađe.

11.3. Stoga je ispravno sud prvog stupnja okrivljenika EE za predmetna kaznena djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od tri godine, koja uvjetna osuda se ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenih kaznenih djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11, pri čemu se vodilo računa na odredbu čl. 33. st. 2. ZSM/11 kojom je propisano da iznimno od odredbe iz st. 1. tog članka, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života, sud može umjesto maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora, a ako je osoba u vrijeme suđenja navršila 23 godine života, što je ovdje slučaj, sud će umjesto maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu i kada je žalba izjavljena samo u njezinu korist, a kod izricanja kazne zatvora propisano je da će sud kaznu zatvora odmjeriti u granicama propisanim u čl. 25. ZSM/11, a za stjecaj kaznenih djela i prema čl. 26. st. 1. ZSM/11.

12. Neosnovano se okrivljenik žali i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ne navodeći detaljnije razloge zbog čega se žali po toj osnovi. Međutim, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, drži da je sud prvog stupnja pravilno, temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/08, oštećeniku ME dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 288,67 eura, obzirom da iz dokaza u spisu, a posebno iz priloženog računa, proizlazi da je oštećenik upravo za taj iznos oštećen počinjenjem kaznenih djela na njegovu štetu.

13. Slijedom svega iznijetog žalbu okrivljenika EE valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08-25, presuđeno kao u izreci.

Split, 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća za mladež

Ivona Rupić