REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Psp-25/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Carmen Topalušić, u pravnoj stvari tužiteljice ČEŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Perenčević Habeković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vujasinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vujasin & partneri j.t.d. u Zagrebu, zbog smetanja posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Filipa Gregovića, odvjetnika, dana 11. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik promjenom brave na ulaznim vratima izvršio smetanje mirnog suposjeda tužiteljice na slijedećoj nekretnini:

- 9. Suvlasnički dio: 22,85/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), 1. peterosobni stan oznake S4, s nusprostorijama u potkrovlju objekta, neto korisne površine 125,58 čm, u etažnom elaboratu sve označeno zelenom bojom, sagrađeno na zk.č.br.: 8680/14, u naravi KUĆA BR. 37., DVORIŠTE I VOĆNJAK, ULICA VIDIKOVAC, ukupne površine 595 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. 999901, Grad Zagreb, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb, Općinskog građanskog suda u Zagrebu,

te se tuženiku zabranjuje opisano i slično smetanje suposjeda tužiteljice na opisanoj nekretnini.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva od suda utvrditi da je tuženik useljenjem s namjerom da se niže opisanom nekretninom sam koristi za stanovanje izvršio smetanje mirnog suposjeda tužiteljice na slijedećoj nekretnini:

- 9. Suvlasnički dio: 22,85/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), 1. peterosobni stan oznake S4, s nusprostorijama u potkrovlju objekta, neto korisne površine 125,58 čm, u etažnom elaboratu sve označeno zelenom bojom, sagrađeno na zk.č.br.: 8680/14, u naravi KUĆA BR. 37., DVORIŠTE I VOĆNJAK, ULICA VIDIKOVAC, ukupne površine 595 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. 999901, Grad Zagreb, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb, Općinskog građanskog suda u Zagrebu,

te naložiti tuženiku da tužiteljici preda navedenu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari, odnosno da na taj način uspostavi stanje kakvo je bilo u času prije izvršenog smetanja i zabraniti mu opisano i slično smetanje suposjeda tužiteljice na opisanoj nekretnini.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela, u bitnom, da je zajedno s tuženikom suvlasnica i posljednja mirna suposjednica nekretnine koja je u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda ovoga suda opisana kao: 9. Suvlasnički dio: 22,85/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), 1. peterosobni stan oznake S4, s nusprostorijama u potkrovlju objekta, neto korisne površine 125,58 čm, u etažnom elaboratu sve označeno zelenom bojom, sagrađeno na zk.č.br.: 8680/14, u naravi KUĆA BR. 37., DVORIŠTE I VOĆNJAK, ULICA VIDIKOVAC, ukupne površine 595 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. 999901, Grad Zagreb, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb, Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Stranke su suposjedovale predmetni stan u potkrovlju kuće na način da su ga sukladno dogovoru davale u najam, odnosno zakup trećima i od toga ostvarivale prihode, pa nakon što je njihov brak razveden presudom ovoga suda poslovni broj: R1 Ob-1604/2018 od 23.10.2018., tužiteljica je s dvoje zajedničke djece ostala živjeti u stanu na prvom katu, a tuženik se preselio u podrumski stan, sve u istoj kući. Kako je posljednji najmoprimac stana u potkrovlju, CE ([adresa]), oštetio stan u tolikoj mjeri da je bilo potrebno izvršiti popravke kako bi isti ponovno bio u stanju za iznajmljivanje, odnosno davanje u zakup trećima, to je tužiteljica o svom trošku prionula otklanjanju štete, tj. vraćanju stana u potkrovlju u prvobitno stanje, kako bi ga parnične stranke u najskorijem roku iznova mogle iznajmiti, odnosno dati u zakup trećima. Međutim, tuženik je 17.1.2019., bez prethodnog znanja tužiteljice i protivno njezinoj volji, te ranijem usmenom dogovoru vezano uz popravak i potom davanje u najam, odnosno zakup predmetnog stana u potkrovlju trećima, promijenio bravu na ulaznim vratima istog stana, te nekoliko dana potom sam uselio, s namjerom da se tim stanom isključivo on koristi za stanovanje. Kako je time tuženik potpuno isključio tužiteljicu iz dotadašnjeg suposjeda i to na način da joj je onemogućio ulazak u stan u njezinu suvlasništvu i posljednjem mirnom suposjedu, to navedeno samovoljno postupanje tuženika u svojoj suštini predstavlja smetanje suposjeda. Čak i pod pretpostavkom da bi tuženik bio voljan tužiteljici predati novi set ključeva spornog stana u potkrovlju, tužiteljici njezin dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti nad istim stanom ostaje u bitnom dijelu ograničen, jer je tuženik time što živi u spornom stanu u potkrovlju onemogućio tužiteljicu da nastavi s popravcima istog stana i da se stan i nadalje koristi za najam ili zakup trećima, te da parnične strane od najma ili zakupa spornog stana u potkrovlju ostvaruju prihode.

2. Stoga je tužiteljica, pozivom na odredbe čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99. - Odluka USRH, 22/20. - Odluka USRH, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 143/12. i 152/15., u daljnjem tekstu: ZVDSP), a u vezi s člancima 129., 440. i 441. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), zahtijevala od suda:

- utvrditi da je tuženik, promjenom brave na ulaznim vratima, te useljenjem s namjerom da se sam koristi za stanovanje predmetnom nekretninom, izvršio smetanje mirnog suposjeda tužiteljice na istoj nekretnini (toč. I. tužbenog zahtjeva), te

- naložiti tuženiku da tužiteljici preda set svih ključeva za predmetnu nekretninu kao i samu nekretninu slobodnu od osoba i svih stvari i na taj način uspostavi stanje kakvo je bilo u času prije izvršenog smetanja (toč. II. tužbenog zahtjeva), kao i

- zabraniti tuženiku opisano i slično smetanje suposjeda na predmetnoj nekretnini (toč. III. tužbenog zahtjeva).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo, u bitnom, da ne osporava da bi tužiteljica bila suvlasnica opisanog suvlasničkog dijela etažnog vlasništva i da je brak stranaka razveden presudom koju tužiteljica navodi u tužbi, a nakon kojeg razvoda je tužiteljica s dvoje zajedničke djece ostala živjeti u stanu na prvom katu, a tuženik se preselio u podrumski stan, sve u istoj kući. Međutim, osporava osnovanost zahtjeva tužiteljice.

4. Pritom navodi da je netočna i neistinita tvrdnja tužiteljice o otklanjanju štete u predmetnom stanu o njenom trošku, jer je stan zatekao širom otvorenih vrata, u neredu, razbijenog namještaja i nakon iseljenja dotadašnjeg najmoprimca, pa i intervencije policije i već tada je i osobno priopćio tužiteljici da će on u istom stanu stanovati, jer nije doznačila sredstva za popravak tzv. malog stana (naplaćenih od osiguravatelja za štetu izljevom vode) u kojeg se tuženik privremeno smjestio za trajanja sudske odluke o obaveznom udaljenju iz stana (rješenje Prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 84. Pp J-2322/18 od 16. lipnja 2018.) u kojem su do tada zajednički stanovali tužiteljica, tuženik i djeca iz njihovog razvedenog braka. Netočna je i neistinita tvrdnja tužiteljice da joj je onemogućen suposjed predmetnog stana, jer je tužiteljici u više navrata i usmeno i pisanim putem ponuđeno preuzeti ključ predmetne nekretnine, dakle mogla je ključ preuzeti u svako doba, ili joj je, da je zatražila, mogao biti poslan. Tužiteljica je promijenila brave na svim drugim stanovima, uključujući i na stanu u kojem je do sudske odluke o privremenom udaljenju i zabrani pristupa stanovao i tuženik s tužiteljicom, pa je tuženik u više navrata pokušao mirnim putem razriješiti pitanje, među ostalim, svih stanova s tužiteljicom, ali tužiteljica nikada nije pokazala interes da preuzme ključ od predmetnog stana, ali niti da preda ključeve od drugih stanova, te je uvijek davala djelomične ili uvjetovane prijedloge i zapravo onemogućavala i odugovlačila bilo kakvu mogućnost mirnog razrješenja imovinsko pravnih odnosa s osnove bračne stečevine.

5. Zaključno navodi da poriče i otklanja tvrdnje tužiteljice da bi u predmetni stan uselio bez znanja tužiteljice, te da je netočno da bi tužiteljicu isključio iz suposjeda uopće, kao i dosadašnjeg suposjeda, kao i da je zahtjev da se tuženiku zabrani smetanje posjeda neprovediv, jer je tuženik isto tako ovlašten na suposjed kao i tužiteljica.

6. Na očevidu održanom tijekom postupka, 15. ožujka 2024., tuženik je po zamjeniku punomoćnika predao tužiteljici ključ od ulaznih vrata u predmetnu nekretninu, te je tuženik izjavio da nije potrebno da tužiteljica vraća taj ključ tuženiku, ali se protivi da tužiteljica ulazi sama u stan i da uopće ulazi u stan, jer se vode postupci vezano za druga dva stana.

7. Tužiteljica je na ročištu održanom 5. srpnja 2024. navela da zbog predanih joj ključeva 15. ožujka 2024. iz toč. II. tužbenog zahtjeva izostavlja riječi "set svih ključeva za niže opisanu nekretninu kao i samu", te precizira tužbeni zahtjev na način da tužiteljica zahtijeva da joj tuženik preda niže opisanu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari u suposjed, odnosno na taj način uspostavi stanje kakvo je bilo prije izvršenog smetanja.

8. Tuženik je na istom ročištu naveo da ostaje kod odgovora na tužbu i dotadašnjih navoda, a posebice kod tvrdnje da tužiteljica nije bila posljednji mirni suposjednik nekretnine.

9. Ovaj sud je tijekom postupka izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (str. 6 spisa), dopis Odvjetnika Zorana Vujasina Odvjetničkom društvu Mamić Grgić Vinter d.o.o. od 4.2.2019. sa zajedničkom punomoći tužiteljice i tuženika (str. 7-10 spisa), elektroničku korespondenciju između tužiteljice i odvjetnika Zorana Vujasina od 14.1.2019., 5.2.2019. i 15.2.2019. (str. 11-28 spisa), pravomoćnu presudu Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp J-2322/18 od 16.6.2018. (str. 39 i 50 spisa), elektroničku korespondenciju između punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika (str. 40-44, 71-75 i 105 spisa), zapisnik o ispitivanju okrivljenika Prekršajnog suda u Zagrebu Dežurnog odjela poslovni broj: Pp J- 2322/18 od 16.6.2018. (str. 51-53 spisa), Ugovor o najmu od 5.9.2012. s javnobilježničkom potvrdom (str. 54-58 spisa), Ugovor o najmu od 15.5.2014. (str. 59-66 spisa), Raskid ugovora o najmu br. 4 od 1. travnja 2017. (str. 67-68 spisa), ponude (str. 69-70 spisa), naloge za plaćanje i račune (str. 76-104 i 106-119 spisa), elektroničku korespondenciju između tužiteljice i tuženika (str. 124 spisa) i spis ovoga suda poslovni broj: R1-116/2019 (preslika priložena spisu), te je izveo dokaz saslušanjem svjedoka AE (str. 127 spisa), UE (str.138 spisa) i CEŠ (str. 138 spisa) i tužiteljice (str. 129-130 spisa) i tuženika (str. 130-131 spisa), kao i očevidom na listu mjesta (str. 157-160 spisa).

10. Na temelju ocjene izvedenih dokaza, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

11. Naime, odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZVDSP) propisano je, među ostalim, da sud pruža zaštitu posjeda prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

12. Jednako tako, prema odredbi čl. 441. ZPP-a, raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

13. Dakle, kad je riječ o posjedovnoj parnici, predmet raspravljanja je ograničen samo na dvije pravno relevantne činjenice i to činjenicu posljednjeg stanja posjeda i činjenicu nastalog smetanja, a sve u smislu čl. 22. st. 2. ZVDSP-a u vezi čl. 441. ZPP-a.

14. Imajući u vidu naprijed navedeno, među strankama je tijekom postupka učinjeno nespornim:

- da su tužitelj i tuženica suvlasnici peterosobnog stana s nusprostorijama, neto korisne površine 125,59 čm, u potkrovlju kuće u [adresa] u [adresa], a koja kuća je sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], na kojoj se nalazi i dvorište i voćnjak, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. 999901 Grad Zagreb, time da je navedeni stan s nusprostorijama upisan kao 9. Suvlasnički dio: 22,85/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), što proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige,

- da su tužiteljica i tuženik predmetni stan iznajmljivali dok su zajedno, kao supružnici, s dvije kćeri (Č i C) živjeli u zajedničkom kućanstvu u stanu u I. katu predmetne kuće (kojega su stranke isto tako suvlasnici), pa i nakon što se tuženik, prema kojemu je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp J-2322/18 od 16. lipnja 2018. primijenjena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva i zabrane pristupa u stan i stambeni prostor koji je bio zajedničko kućanstvo u trajanju od šest mjeseci, smjestio u stan u prizemlju te kuće (kojega su stranke isto tako suvlasnici), pa sve do kada se iz predmetnog stana u potkrovlju iselio ŠE, kao posljednji najmoprimac koji je napravio veliku štetu u stanu i

- da je tuženik 17. siječnja 2019., dakle nakon razvoda braka tužiteljice i tuženika pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj: R1 Ob-1604/2018 od 23. listopada 2018., promijenio bravu na ulaznim vratima predmetnog stana u potkrovlju i uselio u taj stan u kojemu nije nitko stanovao od iseljenja posljednjeg najmoprimca tog stana HE pa do tuženikovog useljenja.

15. Ostalo je sporno, u bitnom, je li tužiteljica bila u posljednjem mirnom suposjedu predmetnog stana u potkrovlju i je li ju tuženik opisanom promjenom brave i useljenjem smetao u suposjedu u mjeri koja tužiteljicu ovlašćuje na traženu posjedovnu zaštitu.

16. Naime, odredbom čl. 24. st. 1. ZVDSP-a propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

17. Tužiteljica je iskazala, u bitnom, da su oboje (tužiteljica i tuženik) potpisali ugovor kojim su iznajmili stan HE. Nakon što je ŠE napravio štetu i nakon što je 1. rujna 2018. izašao iz predmetnog stana, između nje i tuženika nije postojao dogovor o tome da će taj stan i dalje iznajmljivati, ali budući da su ga sve do tada iznajmljivali ona je očekivala da će i dalje taj stan iznajmljivati i da će tuženiku davati pola najamnine. Ona je vodila brigu o iznajmljivanju svih stanova koje su iznajmljivali. Nakon izlaska HE, stan se čistio tjedan dana, jer je bio i prljav i oštećen. Tuženik joj nije rekao da ga neće iznajmljivati, niti joj je na bilo koji način dao da znanja da stan u potkrovlju više ne bi bio za iznajmljivanje sve dok nije promijenio bravu i uselio se unutra i to u trenutku kada nisu bila otklonjena sva oštećenja (namještaj je još uvijek bio strgan). Misli da je tuženik imao ključeve od tog stana u potkrovlju kada je uselio. Saznala je da je brava promijenjena kada je pokušala ući u stan i shvatila da to ne može. Tuženik taj stan koristi za svoje potrebe, makar to bio njegov ured, te stan iznajmljuje svojoj firmi koja za to plaća najam. Ona nije potpisala ugovor kojim tuženik iznajmljuje predmetni stan svojoj firmi i ona od toga ne dobiva ništa. Tuženik joj je nudio ključeve od predmetnog stana preko odvjetnika, ali je to uvjetovao time da ona njemu preda ključeve od stana koji ona koristi. Nije bitno što je on njoj nudio ključeve, jer ona s tim ionako ništa ne može, odnosno ne može ga iznajmiti, a ne misli ući unutra. Stan u prizemlju ima 56 m2 i tuženik bi do razrješenja njihovih odnosa mogao stanovati u tom stanu u kojemu tuženik ima ured, jer on ima sve potrebno za stanovanje i zaseban ulaz. Ona, temeljem ugovora koji je sama potpisala nakon razvoda (nije ga potpisao i tuženik), iznajmljuje stan u istoj kući koji ima 120 m2, a koji zajedno s ovim stanom od 56 m2 u zemljišnoj knjizi čini jednu zemljišnoknjižnu cjelinu, a tuženik se nije protivio iznajmljivanju tog stana. Ona i tuženik su suvlasnici svih tih stanova u 1/2 dijela.

18. Tuženik je iskazao, u bitnom, da su tužiteljica i tuženik i prije nego što su iznajmili stan HE već bili u lošim odnosima, tako da je on krajem 2017. napisao jednu elektroničku poruku tužiteljici u kojoj joj je objasnio da pristaje da se taj stan iznajmi, ali pod određenim uvjetima, a to je da se od najamnine plate režije, da se polog ne smije potrošiti, da se podmiruje školarina za njihovu kćer. Dakle oni su oboje potpisali ugovore o najmu stana s gospodinom HE. Nakon što je ŠE iselio u kolovozu 2018., a kojom prilikom je bila prisutna policija, oni nisu razgovarali o tome što će sa tim stanom u potkrovlju. U stan je uselio u siječnju 2019., promijenio je bravu, o tome obavijestio odvjetnika, kod njega deponirao ključ i dao mu nalog da kontaktira s tužiteljicom i da zatraži od tužiteljice da njemu da ključeve od ostatka njegove imovine (od automobila i drugih stanova). Ključ je promijenio, jer se bojao da bi ŠE mogao otključati i ući u taj stan, a posebice zbog toga što ih je ŠE tužio da su oni zadržali polog. Kad se ŠE iseljavao došla je policija, jer je ŠE, prema riječima njegove starije kćeri, bio nasilan. To je razlog zbog kojega se bojao da bi ŠE mogao zloupotrijebiti ključ od stana u kojem on živi sa svojom starijom kćeri od 19 godina koja se njemu preselila, jer je u stalnom sukobu sa tužiteljicom, a nije se htjela preseliti u mali stan u koji joj je nudio da se preseli. Kada se uselio u predmetni stan, stan je bio devastiran, tužiteljica u njemu ništa nije popravljala. O najmovima stanova brigu su vodile agencije. Nije spreman iseliti iz stana i dati ga u najam. On je tužiteljici putem odvjetnika kazao da se protivi iznajmljivanju njegove imovine bez njegovog supotpisa i prije nego što je ŠE izašao.

19. Iz naprijed izloženih iskaza stranaka jasno proizlazi da su tužiteljica i tuženik bili u posrednom suposjedu predmetnog stana do iseljenja najmoprimca HE u kolovozu 2018. (prema tvrdnji tuženika) ili 1. rujna 2018. (prema tvrdnji tužiteljice) od kada su se nalazili u neposrednom suposjedu namještenog stana u kojemu nije nitko stanovao, sve do tuženikove promjene brave na tom stanu i njegovog useljenja u taj stan.

20. Budući da ni iz iskaza stranaka, a ni iz bilo kojeg drugog dokaza, ne proizlazi da je tužiteljica suposjed pribavila silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, to je ovaj sud utvrdio da je tužiteljica bila u posljednjem i mirnom suposjedu predmetnog stana.

21. Iz iskaza stranka proizlazi da je tužiteljica faktično suposjedovala predmetni stan na način da je posjedovala ključ kojim je mogla otključati ulazna vrata predmetnog stana, te je mogla u stan slobodno ulaziti. Iz sadržaja ponude Mramor Clean Lipovac br. 482 od 29. rujna 2018. u kojoj je navedeno da je objekt pregledan proizlazi i da je tužiteljica mogla u stan uvoditi treće osobe u cilju izrade ponude za otklanjanje štete u stanu.

22. Tuženikovom promjenom brave, tužiteljica više nije mogla otključati ulazna vrata predmetnog stana, pa je za zaključiti da ju je tuženik potpuno isključio od dotadašnjeg suposjeda predmetnog stana sve dok joj na očevidu održanom u ovom predmetu 15. ožujka 2024. nije predao ključ od stana, nakon čega je tužiteljica povukla kondemnatorni zahtjev za predaju ključeva.

23. Ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik promjenom brave na ulaznim vratima izvršio smetanje mirnog suposjeda tužiteljice na predmetnom stanu, te je zabranio tuženiku opisano i slično smetanje suposjeda tužiteljice na opisanoj nekretnini, budući:

- da je tuženik promjenom brave smetao tužiteljicu u posljednjem faktičnom i mirnom neposrednom suposjedu predmetnog stana,

- da je tužiteljica podnijela tužbu 18. veljače 2019., dakle u roku od 30 dana od 17. siječnja 2019., kada je po tvrdnji tužiteljice tuženik promijenio bravu, a koju tvrdnju tuženik nije osporavao (čl. 21. st. 3. ZVDSP-a) i

- da u dijelu u kojemu se tužbeni zahtjev odnosi na smetanje suposjeda promjenom brave nema zapreke udovoljiti tužbenom zahtjevu u deklaratornom dijelu i u dijelu koji se odnosi na zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće (u tom smislu VSRH u Rev- 54/2021-2 od 20 od 17.10.2023.).

24. Pritom valja kazati i da iz iskaza stranka i elektroničke poruke punomoćnika tuženika punomoćnici tužiteljice od 15. veljače 2019. (tri dana prije tužiteljičinog podnošenja tužbe u ovom predmetu) jasno proizlazi da tuženik prije podnošenja tužbe u ovom predmetu nije bio spreman bezuvjetno predati tužiteljici ključ predmetnog stana, već je isto uvjetovao time da tužiteljica u uredu punomoćnika tuženika preda primjerak svih ključeva za sve ostale stanove kojima tuženik ne raspolaže, a čemu tužiteljica nije htjela udovoljiti.

25. Valja kazati i da je tuženik po punomoćniku na ročištu 13. siječnja 2020. predao u spis povratnicu (str. 140 spisa) na kojoj je navedeno "dopis uz ključ" i iz koje proizlazi da je odvjetnički ured punomoćnice tužiteljice primio tu pošiljku. Međutim, punomoćnica tužiteljice je na istom ročištu navela da je primila dopis, ali ne i ključ koji nije bio priložen dopisu, a tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojega bi proizlazilo da se u omotnici doista nalazio i ključ.

26. Valja kazati i da ostale elektroničke poruke koje su punomoćnici stranaka izmjenjivali prije (od 14.1.2019. i 5.2.2019.) i tijekom ovog postupka (24.2.2019., 25.2.2019., 16.2.2019., 27.2.2019., 3.3.2019., 6.3.2019., 13.3.2019., 15.3.2019., 25.3.2019., 1.4.2019., 24.4.2019. i 29.4.2019.) ne sadrže bitne činjenice za razrješenje ovog spora, budući da se one odnose na međusobne napore stranaka da po punomoćnicima urede sva sporna pitanja vezana za cjelokupnu bračnu stečevinu stranaka.

27. Međutim, u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva suposjedovnu zaštitu koja se odnosi na tuženikovo useljenje u predmetni stan i njegovu predaju slobodnu od osoba i stvari, te zabranu opisanog i sličnog smetanja suposjeda tužiteljice, a na način kako je tužiteljica postavila taj zahtjev, kojemu je krajnji cilj tuženikovo iseljenje iz stana kako bi ga tužiteljica mogla iznajmljivati (što jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice), čemu se tuženik protivi, po pravnom shvaćanju ovoga suda, nije bilo moguće prihvatiti, a da se time ne povrijede tuženikova suposjedovna i suvlasnička ovlaštenja na predmetnom stanu, pa je ovaj sud odbio, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za posjedovnu zaštitu u tom dijelu.

28. Naime, odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP-a propisano je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

29. Odredbom čl. 20. st. 1. ZVDSP-a propisano je da je samovlast zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed, a odredbom čl. 20. st. 4. propisano je, u bitnom, da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta.

30. Iz odredbi čl. 30. st. 1. i 2. ZVDSP-a proizlazi da vlasnik ima, ako to nije protivno tuđim pravima ili zakonskim ograničenjima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

31. Tuženik je nesporno i suposjednik i suvlasnik predmetnog stana, a iz iskaza stranaka jasno proizlazi da između tužiteljice i tuženika, kao suvlasnika, nakon iseljenja HE nije postojao nikakav sporazum o uređenju suposjedovnog odnosa u smislu odredbe čl. 42. st. 1. ZVDSP-a, pa tako nije postojao dogovor o daljnjem zajedničkom iznajmljivanju stana, a nije postojala ni podjela suposjeda stranaka na način da bi svaka od njih posjedovala određeni fizički dio stana, pa da bi tužiteljica mogla iznajmiti dio stana kojega bi ona posjedovala.

32. Stoga tuženik useljenjem u predmetni stan nije postupao samovlasno (protupravno) u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZVDSP-a, budući da je time izvršavao svoje zakonom mu priznate ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva u smislu odredbe čl. 30. st. 2. ZVDSP-a, pa se tuženikovo useljenje u predmetni stan, sukladno odredbi čl. 20. st. 4. ZVDSP-a, ne može smatrati činom smetanja suposjeda tužiteljice.

33. Nadalje, kako je tužiteljica sama iskazala da ne misli ući u stan (radi stanovanja), to je za zaključiti da u predmetnim okolnostima ni tuženikova namjera da sam stanuje u predmetnom stanu ne čini njegov čin useljenja u predmetni stan samovlasnim i da tuženik tim useljenjem nije bitno ograničio tužiteljicu u dotadašnjem faktičnom neposrednom (dakle ne putem najmoprimca) suposjedu stana.

34. Svoj krajnji cilj iznajmljivanja predmetnog stana koji je u suvlasništvu stranaka tužiteljica ima priliku ostvariti razrješenjem suvlasničkih odnosa s tuženikom kroz postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice koji je tuženik nesporno pokrenuo pred ovim sudom pod poslovnim brojem R1-116/2019 (u preslici priklopljen spisu).

35. I naposljetku, iz naprijed navedenoga je razvidno da ovaj sud o dijelu zahtjeva za posjedovnu zaštitu koji se odnosi na tuženikovo useljenje u predmetni stan nije mogao odlučiti bez raspravljanja o suposjedovnom odnosu između stranaka, pa je taj dio zahtjeva valjalo odbiti i primjenom odredbe čl. 24. st. 2. ZVDSP-a, kojom je propisano da suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

36. Još, samo, valja kazati i da iskazi po tužiteljici predloženih svjedoka ne sadrže nikakve činjenice koje bi bile odlučne za donošenje odluke u ovom predmetu, budući da su svjedoci iskazivali o nespornim činjenicama da su tužiteljica i tuženik predmetni stan iznajmljivali do trenutka kada je iz njega iselio najmoprimac ŠE, te da je tuženik uselio u taj stan u trenutku kada u njemu nitko nije stanovao.

37. Naime, svjedokinja AE sestra tužiteljice, iskazala je na ročištu od 3. rujna 2019. da su tužiteljica i tuženik počeli iznajmljivati predmetni stan prije jedno 7 do 8 godina, dok su bili u braku, kada je njena sestra ostala bez posla. Stranke su zajedno sa dvoje djece stanovali u stanu u kojemu sada živi tužiteljica s jednom njenom nećakinjom, dok druga dolazi povremeno. Naime, tuženik se odselio u prizemni stan nakon što se dogodilo obiteljsko nasilje zbog kojega je kažnjen. Podstanar ŠE je bio u stanu u kojem sada tuženik živi, a prizemni stan u koji se bio uselio tuženik sada tuženik koristi za svoj ured. Taj prizemni stan je i prije bio ured. Uređen je na način da ima kupaonicu, kuhinju, spavaću sobu i dnevni boravak, koji je pretvoren u uredsku prostoriju. U tom stanu je bila prije jedno četiri godine. Misli da je ŠE bio još uvijek u kući kada se tuženik odselio u prizemni stan. Koliko je njoj poznato tužiteljica i tuženik se ništa nisu dogovarali o tome gdje će tuženik živjeti, ni o tome što će učiniti sa stanom u kojemu je bio podstanar ŠE. Njena sestra je imala namjeru iznajmiti predmetni stan i zbog toga se angažirala oko popravljanja toga stana. Jedan dan joj je sestra u telefonskom razgovoru kazala da se njen šogor uselio iznenada u taj stan u potkrovlju u koji je prethodno provalio, time da njena sestra nije bila suglasna da se tuženik useli u taj stan i da ga koristi na taj način. Sada u stanu živi i njena nećakinja, a uselila se na poziv tuženika. Iz sestrinih priča joj je poznato da sestra ne može ući u stan u potkrovlju, a ne zna da li je tuženik nudio tužiteljici ključeve od tog stana u potkrovlju.

38. Nadalje, svjedok UE iskazao je na ročištu 13. siječnja 2020. da je on direktor agencije Eurovilla i stan koji se nalazi u kući br. 37 u Ulici Vidikovac u Zagrebu su oni nudili za iznajmljivanje, time da su ga nudili od kolovoza 2013. godine. Nitko ga nije obavijestio da bi taj stan trebalo maknuti iz ponude za najam. Poznaje i tužiteljicu i tuženika. Ne može se sjetiti da li je pregovarao o najmu i sa tužiteljicom i sa tuženikom, time da je zadnji put jedna kolegica iz njihove agencija dala taj stan u najam. S tužiteljicom se za iznajmljivanje predmetnog stana nije čuo već više od godinu dana, a ne sjeća se da se čuo s tuženikom vezano za iznajmljivanje predmetnog stana. Ne sjeća se da bi se tuženik ikada tijekom poslovne suradnje protivio najmu predmetnog stana. Njega tuženik ni na koji način nije obavijestio da se predmetni stan ne bi trebao više iznajmljivati. Oni zovu najmodavce da vide da li su stanovi slobodni za iznajmljivanje, time da se ne sjeća kada je zadnji put nazvao tužiteljicu. Postoji podatak iz rujna 2018. da je nekretnina slobodna.

39. Svjedokinja AEŠ iskazala je da pozna tužiteljicu i tuženika, budući da su njena kćer i sin išli u školu u iste razrede s djecom od stranaka, pa su oni postali i kućni prijatelji. Iz razgovora s ČEŠ (tužiteljicom) ona je shvatila da je iznajmljivanje stana u potkrovlju način njihove egzistencije, time da je ona stan lijepo uredila i iznajmljivala ga je koliko je njoj poznato strancima i to dobrostojećim, a ona je uputila neke ljude iz Kazahstanske ambasade da bi mogli iznajmiti taj stan, ali im nije odgovarala lokacija. Ona se ne sjeća točno kada je ovim ljudima iz Kazahstana spomenula predmetni stan da li u proljeće ili u ljeto 2018., ali čini joj se da tužiteljica i tuženik više nisu živjeli zajedno. Ne sjeća se da li je u trenutku kada je taj stan preporučila A on bio iznajmljen i tuženik je u to vrijeme živio sigurno u prizemlju, uglavnom ispod stana u kojem živi tužiteljica. Koliko je njoj poznato tuženik se nikada nije protivio davanju stana u najam, budući da ČEŠ nije radila četiri godine, pa im je to bio izvor prihoda. Njoj je tužiteljica rekla da je tuženik jednostavno jedan dan nasilno ušao u stan u potkrovlju i uselio se, bez prethodnog dogovora. Ona (svjedokinja) s tuženikom nije razgovarala nakon razvoda od tužiteljice. Kada je ČEŠ pričala o tome da iznajmljuje predmetni stan onda nikada nije primjerice spominjala da sada ne može iznajmiti stan jer joj se suprug protivi. Dakle ona zaključuje da se tuženik nije protivio. Iz razgovora s ČEŠ saznala je da je ona uredila stanove u predmetnoj kući.

40. Valja kazati i da ovaj sud nije pročitao izjavu ME od 9.1.2024. (str. 152 spisa), umjesto njenog saslušanja, budući da se tuženik protivio čitanju te izjave.

41. Budući da su stranke djelomično uspjele u parnici, u približno jednakim dijelovima, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

U Zagrebu 11. studenoga 2024.

Sutkinja:

Carmen Topalušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

I. Pun. tužiteljice uz rj. na platež pristojbe na presudu prema vps. 663,61 eura

II. Pun. tuženika