REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1066/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Meliti Babić odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja MB, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović i punomoćnice tuženika, 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb isplatiti tužitelju JB iznos od 2.192,95 EUR (slovima: dvije tisuće sto devedeset dva eura i devedeset pet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,30 EUR od 18. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR od 03. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 9,40 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,88 EUR od 07. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,91 EUR od 04. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 9,45 EUR od 04. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,91 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 EUR od 18. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR od 21. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,21 EUR od 05. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 7,49 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,04 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 17. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 6,19 EUR od 17. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,99 EUR od 19. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,28 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 12,24 EUR od 03. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,97 EUR od 17. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,87 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,08 EUR od 18. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,94 EUR od 07. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,33 EUR od 07. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,68 EUR od 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 31,91 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 34,50 EUR od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 42,08 EUR od 02. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 42,71 EUR od 21. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,24 EUR od 22. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 47,31 EUR od 19. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 41,43 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,95 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,91 EUR od 18. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 73,15 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 74,75 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 62,48 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 55,24 EUR od 22. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 59,08 EUR od 06. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 56,08 EUR od 20. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 56,08 EUR od 20. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 56,08 EUR od 20. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 65,03 EUR od 08. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 65,66 EUR od 02. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,66 EUR od 02. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,66 EUR od 02. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 757,29 EUR od 02. lipnja 2012. do isplate,

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb naknaditi tužitelju JB trošak parničnog postupka u iznosu od 1.834,71 EUR (slovima: tisućuosamsto trideset četiri eura i sedamdeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku od 11. studenoga 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom 3. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 9011240570 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 19.985,14 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci (7 godina), te je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu. Poziva se na presudu Trgovačkog suda, poslovni broj: P1401/2012 od 7. travnja 2013., a koja je potvrđena presudom Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda RH, te presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac korisnike kredita kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.985,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. S obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2012., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je člankom 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije (Sud EU) iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.985,14 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Ističe da je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik te da se odluka o zaključenju ugovora o kreditu ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 2.192,95 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u točki I. izreke presude pa do isplate sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. U tijeku postupka pregledan je preliminarni vještački nalaz po Rašić računovodstvu i reviziji d.o.o. (list 7-18 spisa), ugovor o kreditu (list 19-23 spisa), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave (list 24 spisa), plan otplate (list 25-26 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektne kamatne stope (list 27-28 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 22.05.2023. (list 29-30 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 31-46 spisa), članak HNB-a (list 59 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Petre Blašković (list 95-101 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku (list 114-115 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu ZPP) sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 3. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu.

7. Sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu glede valutne klauzule ništetne, sporna je visina tužbenog zahtjeva i nastup zastare.

8. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se o predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio s bankom tuženika jer je banka tuženika nudila najpovoljnije uvjete kreditiranja. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu otišao je i u druge banke. Kredit mu je trebao radi kupnje automobila marke Opel Astra. Automobil je kupio za osobne potrebe i to za odlazak na posao jer mu je radno mjesto od mjesta stanovanja bilo udaljeno 22 km u jednom pravcu. Nije imao obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, sve mu je bilo objašnjeno, bilo mu je bitno da rata kredita bude prihvatljiva. Kredit je u cijelosti otplatio sam. Nije mu poznato što znači odredba o "valutnoj klauzuli". Ne sjeća se je li mu osobna bankarica objašnjavala moguće rizike sklapanja ovakvog ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen, a tužitelj ga je samo potpisao.

9. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, da nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Također, iz iskaza je razvidno da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, kao i da se tuženik ne sjeća da mu je tuženik pojasnio rizike sklapanja takvog ugovora.

10. Nadalje valja navesti da tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

11. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

13. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

15. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

17. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

18. Međutim, sukladno članku 219. ZPP-a koji propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, na tuženiku je ležao teret dokaza da je tužitelj bio obaviješten o uvjetima zaključenja ugovora o kreditu, da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tužitelj nesavjesno postupala prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate.

19. S obzirom da tuženik u tijeku postupka nije ponudio sudu niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje utvrđenja iz kolektivne tužbe, sud je sukladno članku 221. a ZPP-a o postojanju činjenice zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

21. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

22. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (3. svibnja 2006.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

23. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

24. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu), i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga činjenica da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu upravo radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

25. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

26. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

27. Radi navedenog sud je našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te se upustio u ocjenu visine tužbenog zahtjeva, radi čega je proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković.

28. Vještakinja Petra Blašković u svom nalazu i mišljenju navodi da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosio 2.192,95 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 152,52 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.040,43 EUR.

29. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj nije imao primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja koja je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, a kojima osporava zahtjev tužitelja za isplatom utuženog potraživanja. Tuženik smatra da predmetni nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovog spora s obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, na temelju relevantnih podataka i dokumentacije koja postoji u spisu. Kako nalaz i mišljenje vještakinje nije nejasan, nepotpun ili proturječan sam sa sobom ili s utvrđenim okolnostima, a ne postoji niti osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja nalaz je prihvaćen kako je već navedeno.

31. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike, ovaj sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

32. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika, a ujedno se navodi da tuženik nije niti precizirao potraživanje niti je istaknuto prigovor radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike stoga o istome sud nije mogao niti odlučivati.

33. Slijedom navedenog, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je visina potraživanja tužitelja u iznosu glavnice od 2.192,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u stupcu 12. nalaza i mišljenja vještaka od 23. siječnja 2025., a odlučeno u točki I. izreke presude.

34. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a, te na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a

36. Slijedom navedenog, sud je našao osnovanim trošak tužitelja koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku, a sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 8. rujna 2023. i 18. veljače 2025., prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (2x100), zatim trošak zastupanja na ročištima održanim 19. prosinca 2023., 13. studenoga 2024. i 8. listopada 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (3x100 bodova). Ukupno je, dakle, utvrđen osnovanim trošak tužitelja u visini 600 bodova, što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife iznosi 1.500,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura i na presudu u iznosu od 68,35 eura prema Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18), a sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku nastanka obveze. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR pa je tužitelju ukupno odmjeren parnični trošak u iznosu od 1.834,71 EUR-a.

37. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Sud nije priznao trošak izrade preliminarnog nalaza i mišljenja u iznosu od 175,00 eura jer isti nije bio potreban za vođenje postupka niti je nastao po nalogu suda.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku