Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-931/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba protiv tužene Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-91/2025-55 od 30. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-91/2025-55 od 30. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 166-52/2005 od 19. svibnja 2005. zaključen između tužiteljice VB iz [adresa] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnica Sesvete iz Sesveta, Zagrebačka 16, kojim se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita čija su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužiteljici VB iz [adresa] isplati iznos od 5.809,69 eura na ime ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

-na iznos od 0,62 eura od 15. lipnja 2005. pa do isplate,

-na iznos od 0,06 eura od 12. kolovoza 2005. pa do isplate,

-na iznos od 4,74 eura od 15. rujna 2005. pa do isplate,

-na iznos od 1,81 eura od 14. listopada 2005. pa do isplate,

-na iznos od 3,48 eura od 15. studenog 2005. pa do isplate,

-na iznos od 3,81 eura od 15. prosinca 2005. pa do isplate,

-na iznos od 2,04 eura od 13. siječnja 2006. pa do isplate,

-na iznos od 4,97 eura od 14. studenog 2008. pa do isplate,

-na iznos od 15,22 eura od 20. siječnja 2009. pa do isplate,

-na iznos od 16,83 eura od 13. veljače 2009. pa do isplate,

-na iznos od 19,81 eura od 13. ožujka 2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,05 eura od 15. travnja 2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,00 eura od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,47 eura od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,27 eura od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,04 eura od 14. kolovoza 2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,06 eura od 15. rujna 2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,85 eura od 15. listopada 2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,31 eura od 13. studenog 2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,52 eura od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,76 eura od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,55 eura od 15. veljače 2010. pa do isplate,

-na iznos od 16,19 eura od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,20 eura od 15. travnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 29,87 eura od 14. svibnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 0,92 eura od 14. svibnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 44,63 eura od 14. srpnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 41,31 eura od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 38,93 eura od 13. kolovoza 2010. pa do isplate,

-na iznos od 62,77 eura od 15. rujna 2010. pa do isplate,

-na iznos od 59,66 eura od 15. listopada 2010. pa do isplate,

-na iznos od 68,17 eura od 15. studenog 2010. pa do isplate,

-na iznos od 73,81 eura od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,90 eura od 14. siječnja 2010. pa do isplate,

-na iznos od 0,51 eura od 15. veljače 2011. pa do isplate,

-na iznos od 70,26 eura od 15. veljače 2011. pa do isplate,

-na iznos od 64,25 eura od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

-na iznos od 64,33 eura od 15. travnja 2011. pa do isplate,

-na iznos od 74,79 eura od 13. svibnja 2011. pa do isplate,

-na iznos od 94,24 eura od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

-na iznos od 108,40 eura od 15. srpnja 2011. pa do isplate,

-na iznos od 1,11 eura od 12. kolovoza 2011. pa do isplate,

-na iznos od 123,13 eura od 12. kolovoza 2011. pa do isplate,

-na iznos od 19,46 eura od 15. rujna 2011. pa do isplate,

-na iznos od 71,16 eura od 15. rujna 2011. pa do isplate,

-na iznos od 25,86 eura od 14. listopada 2011. pa do isplate,

-na iznos od 59,73 eura od 14. listopada 2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,78 eura od 15. studenog 2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,93 eura od 15. studenog 2011. pa do isplate,

-na iznos od 32,65 eura od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

-na iznos od 53,59 eura od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

-na iznos od 38,41 eura od 13. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 69,57 eura od 13. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 29,87 eura od 15. veljače 2012. pa do isplate,

-na iznos od 75,12 eura od 15. veljače 2012. pa do isplate,

-na iznos od 27,30 eura od 15. ožujka 2012. pa do isplate,

-na iznos od 69,63 eura od 15. ožujka 2012. pa do isplate,

-na iznos od 29,21 eura od 25. travnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,96 eura od 25. travnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 38,18 eura od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 55,89 eura od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 45,63 eura od 18. lipnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,62 eura od 18. lipnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 100,24 eura od 13. srpnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,44 eura od 13. srpnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 101,19 eura od 14. kolovoza 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,02 eura od 14. kolovoza 2012. pa do isplate,

-na iznos od 99,73 eura od 17. rujna 2012. pa do isplate,

-na iznos od 1,01 eura od 17. rujna 2012. pa do isplate,

-na iznos od 94,72 eura od 16. listopada 2012. pa do isplate,

-na iznos od 1,03 eura od 16. listopada 2012. pa do isplate,

-na iznos od 98,70 eura od 15. studenog 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,02 eura od 15. studenog 2012. pa do isplate,

-na iznos od 102,27 eura od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,03 eura od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

-na iznos od 100,57 eura od 15. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 0,05 eura od 15. siječnja 2012. pa do isplate,

-na iznos od 90,97 eura od 2. veljače 2013. pa do isplate,

-na iznos od 99,11 eura od 2. ožujka 2013. pa do isplate,

-na iznos od 99,69 eura od 15. travnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 0,02 eura od 15. travnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 96,85 eura od 17. svibnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 0,00 eura od 17. svibnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 86,88 eura od 17. lipnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 0,03 eura od 17. lipnja 213. pa do isplate,

-na iznos od 86,56 eura od 16. srpnja 2013. pa do isplate,

-na iznos od 102,55 eura od 26. kolovoza 2013. pa do isplate,

-na iznos od 106,49 eura od 13. rujna 2013. pa do isplate,

-na iznos od 96,37 eura od 15. listopada 2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,43 eura od 16. studenog 2013. pa do isplate,

-na iznos od 96,05 eura od 13. prosinca 2013. pa do isplate,

-na iznos od 113,38 eura od 15. siječnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 93,36 eura od 17. veljače 2014. pa do isplate,

-na iznos od 103,77 eura od 7. ožujka 2014. pa do isplate,

-na iznos od 102,84 eura od 3. travnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,02 eura od 3. travnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 99,63 eura od 8. svibnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 98,62 eura od 16. lipnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,03 eura od 16. lipnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 99,06 eura od 9. srpnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,02 eura od 9. srpnja 2014. pa do isplate,

-na iznos od 102,66 eura od 11. kolovoza 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,01 eura od 11. kolovoza 2014. pa do isplate,

-na iznos od 105,76 eura od 16. rujna 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,01 eura od 16. rujna 2014. pa do isplate,

-na iznos od 105,12 eura od 10. listopada 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,03 eura od 10. listopada 2014. pa do isplate,

-na iznos od 107,69 eura od 12. studenog 2014. pa do isplate,

-na iznos od 0,09 eura od 12. studenog 2014. pa do isplate,

-na iznos od 109,43 eura od 8. prosinca 2014. pa do isplate,

-na iznos od 108,45 eura od 9. siječnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 115,24 eura od 11. veljače 2015. pa do isplate,

-na iznos od 115,24 eura od 5. ožujka 2015. pa do isplate,

-na iznos od 115,24 eura od 9. travnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 115,24 eura od 5. svibnja 2015. pa do isplate,

-na iznos od 115,24 eura od 9. lipnja 2015. pa do isplate,

time da kamate u razdoblju od 15. lipnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. teku po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. kamate teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 2.744,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. srpnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 395,96 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim. V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.478,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.''

2. Tužena je uložila žalbu protiv presude pobijajući točke I., II., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Sud je zanemario činjenicu da tužiteljica u predmetnom postupku nije prosječni potrošač, na kojeg se odnose utvrđenja iz kolektivnih presuda, jer je tužiteljica po struci ekonomist, pa posjeduje stručno znanje potrebno da bi joj odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i razumljiva. Neosnovano se primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih presuda i utvrđuje ništetnost sporne odredbe, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Sud takvo postupanje niti ne obrazlaže pa čini i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Neosnovano je odbijen prigovor zastare potraživanja. tužiteljice. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen 2005., a tužba u ovom postupku podnesena 2020. to je tuženikov prigovor zastare trebalo prihvatiti kao osnovan. Automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu počinjenja je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502. c) Zakona o parničnom postupku. Bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka sud je pogrešno odlučio o visini tražbine tužiteljice. Ocjenom da tužiteljici zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja, počinjenja je povreda pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ocjenom da restitucijski zahtjev nije zastario obrazloženjem da je tijek zastarnog roka prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Glede odluke o troškovima postupka tuženik smatra da je prilikom odmjeravanja troškova sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku kao i pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika s obzirom da je tužiteljici za sastav podneska od 30. studenog 2023. priznao puni zatraženi iznos iako podnesak nije bio potreban za postupak, a za pristup na ročište 9. studenog 2023. dosudio tužiteljici puni zatraženi iznos sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 1. OT, iako se je na spomenutom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je trošak istog trebao biti odmjeren sukladno Tbr. 9. toč. 2. OT. Predlaže se preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, a tužiteljici naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka uvećane za troškove žalbe, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju se u žalbi ukazuje, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranaka.

4.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti. Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, a vještak je otklonio prigovore na svoj nalaz i mišljenje. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tužene nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano. Tužena je prigovarala nalazu i mišljenju tvrdeći da treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Sud je vještaku dao zadatak da izračuna pozitivne razlike obzirom da tužena nije tijekom postupka podnijela protutužbu, niti stavila prigovor radi prebijanja u kojemu bi zatražila tzv. negativne razlike. Sud smatra da tužena nema pravo na isplatu negativnih razlika sve da je i stavio prigovor radi prebijanja ili podnio protutužbu iz razloga što plaćanjem manjih iznosa od onih navedenim u otplatnom planu, tuženoj nije nastala nikakva šteta, pa je iz tog razloga uzeo samo pozitivnu razliku i iznos preplaćenog dosudio tužiteljici.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.1. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima.

7. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je tužiteljica protiv tužene podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. i to u dijelu u kojemu su glavnica i kamate odobrenog iznosa kredita vezani uz valutu švicarski franak

- da je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 43.773,09 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate

- da je od 1. siječnja 2023. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj pa je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 5.809,69 eura koji iznos odgovara iznosu od 43.773,09 kuna

- da tužiteljica tvrdi da je sa prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 166- 52/2005 od 19. svibnja 2005.

- da se tužena protivila tužbenom zahtjevu osporavajući osnov i visinu, te je istaknula i prigovor zastare

- da je iz iskaza tužiteljica VB utvrđeno da je sa prednikom tužene Addiko Bank d.d. 19. svibnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 166-52/2005

- da je Ugovor zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da je kredit u cijelosti otplatila

- da je ona 2005. gradila obiteljsku kuću te joj je bio potreban veći iznos novca

- da je otišla u Hypo banku u Sesvetama, te su joj u banci savjetovali pa podigne kredit u valuti švicarski franak, jer je taj kredit u to vrijeme bio najpovoljniji

- da je zaključila Ugovor o kreditu u iznosu od 46.500,00 CHF s rokom otplate od 10 godina

- da je nakon godinu dana, valuta franak počela naglo rasti, pa joj je rata nakon nekog vremena iznosila čak 3.700,00 kuna

- da joj prilikom zaključenja ugovora o kreditu djelatnici banke nisu posebno objašnjavali značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule

- da je Ugovor o kreditu već bio sastavljen te ga je ona pročitala i kasnije ovjerila potpis kod javnog bilježnika

- da nije očekivala da bi se vrijednost švicarskog franka mogla tako naglo povećati, niti ju je itko na to upozorio

- da o uvjetima kredita nije imala mogućnost pregovarati, već joj je ponuđen ugovor na standardnom obrascu banke, te ga je ona mogla prihvatiti ili ne

- da je uvidom u Ugovor utvrđeno da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj odredbi (čl. 3 – valutna klauzula), pa se stoga nije posebno pregovaralo, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da je potrošač, odnosno tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli bila takva da korisnici kredita nisu mogli predvidjeti što će se sa tečajem valute događati

- da je takva ugovorna obveza uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa

- da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pod uvjetima koje su banke diktirale

- da su odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu nepoštene odnosno ništave

- da je valutna klauzula ugovorna odredba kojom je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj jer nije imala potpune informacije o tečaju strane valute

- da su odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužiteljicu informirati o svim parametrima bitnima za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti

- da tužena kao bankarska ustanova nije upozorila tužiteljicu na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti jer nije bila razumljiva, niti je tužiteljica bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF

- da je ugovor sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što dokazuje da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo

- da je primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, pa su sve posljedice teretile tužiteljicu

- da je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. oec. Darka Prpića utvrđena razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu banke u odnosu na dan plaćanja

- da je vještak u dopunskom nalazu i mišljenju odgovorio na prigovore stranaka, te utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 43.773,09 kuna

- da je na ročištu 11. srpnja 2025. vještak naveo da je zadatkom bilo određeno da se utvrdi iznos koji je tužiteljica platila više u odnosu na iznose koje bi platila te su iz tog razloga prikazane samo pozitivne razlike, a pravno pitanje je trebaju li se primijeniti samo pozitivne ili pozitivne i negativne razlike

- da prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora

- da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a

- da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna

- da je sud utvrdio da je ugovorna odredba o vezanosti uz valutu švicarski franak ništetna, pa je usvojio specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

- da su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate

- da je tuženik bio dužan prilikom promjene tečajne razlike rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio

- da prigovor zastare potraživanja nije osnovan

- da se radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 19. svibnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba, da je odobren stambeni kredit, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, ne gase se, pa nije od utjecaja činjenica da je ugovor u cijelosti otplaćen. Ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran i nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka, pa potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Stav je i ovoga suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, a tužena tijekom postupka nije dokazala drugačije. Sve da je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, jer je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, te da može procijeniti ekonomske posljedice. U konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 19. svibnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. srpnja 2020., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23). Temeljem čl. 155. ZPP-a prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, što je prvostupanjski sud i učinio. Glede žalbenog navoda vezanog za sastav podneska od 30. studenog 2023. valja reći da je pregledom spisa utvrđeno da se navedenim podneskom tužitelj očitovao na sporne činjenice, te je postavio konačno uređeni tužbeni zahtjev vezano za promjenu valute i provedeno vještačenje, pa se stoga radi suprotno žalbenom navodu o obrazloženom podnesku. Glede žalbenog navoda da se na ročištu 9. studenog 2023. raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je trošak istog trebao biti odmjeren sukladno Tbr. 9. toč. 2. OT, valja reći i da je prema shvaćanju ovog suda trebalo dosuditi naknadu primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife (isto i Rev 1121/2022-2).

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina