REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3446/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju TI, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnici Lidiji Klepo, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, isplatiti tužitelju HZMO iz Zagreba, A. Mihanovića 3 na ime naknade štete svotu od 5.941,94 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE naknaditi tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura (slovima: petsto eura i nula centi) sa zateznim kamatama koje teku od 11. studenoga 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja VI stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 5. svibnja 2007. Navedenu nesreću skrivila je FI upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], a koje je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika, broj police [broj police]. Odgovornost osiguranika tuženog utvrđena je presudom Općinskog suda u Slunju, broj K-45/07. Na osnovu navedene nesreće rješenjem HZMO broj 50193 od 20. studenoga 2012. osiguraniku tužitelja VI priznato je pravo na invalidsku mirovinu, kao posljedicu prometne nezgode. Za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025. s osnova invalidske mirovine ukupno je isplaćeno 14.854,85 eura, a budući je prometna nezgoda utjecala na umirovljenje 40%, tužitelj potražuje na ime naknade štete iznos od 5.941,94 eura. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.91,94 eura sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da se 5. svibnja 2007. dogodila prometna nesreća u koje su sudjelovali FI kao vozač vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], za koje je kod tuženika bio sklopljen ugovor o osiguranju i osiguranik tužitelja VI kao putnik. Tuženik osporava osnovu, visinu, uzročno posljedičnu vezu te činjenicu plaćanja i predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe da tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Smatra da se u konkretnom sluaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu te da bi obveza tuženika, društva za osiguranje postojala samo kad bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Stoga, da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 27. ZOOP/05, bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svome osiguraniku veća od one koja bi mu pripala da je umirovljen zbog povrede na radu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog posupka.

3. Tužitelj u svom očitovanju vezano uz primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koju se tuženik poziva navodi da tuženik za naknadu štete odgovora prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 71/99, 127/00, 50/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 76/12, 157/13, 151/14) koji je lex specialis u području mirovinskog osiguranja, a koji jasno propisuje u čl. 160-166 slučajeve koji predstavljaju štetu za Zavod, od koga Zavod ima prvo potraživati štetu, u kojem opsegu ima pravo istu potraživati od kada teče zastara, itd. Ističe da bi strogo gramatičko tumačenje odredbe čl. 27. stavak 3 ZOOP-a dovelo do zaključka kako je predmetna odredba protivna i stavku 1. istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu, a s druge strane tumačenje čl. 3. dovodi do zaključka da društva za osiguranje apsolutno nikada ne nadoknađuju štetu Zavodu kada je u pitanju ozljeda na radu, a kada je u pitanju ozljeda izvan rada da tada odgovaraju samo za razliku do iznosa koji bi bio određen zbog ozljede na radu, a koja razlika nikada ne postoji uzevši u obzir način izračuna visine mirovine. Budući da je čl. 27. st. 3. ZOMO u koliziji sa člankom 161. ZOMO, a uzimajući u obzir i čl. 162 do 167 ZOMO, potrebno je primijeniti jedino ZOMO za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Počevši od 1.01.2014. HZMO ima pravo potraživati puni iznos isplaćenih mirovina, a sve temeljem novog Zakona o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 2014. NN broj 157/13 i čl. 161 ZOMO NN 157/13.

4. Sud je tijekom postupka pročitao zapisnik o očevidu (list 4-7 spisa), presudu Općinskog suda u Slunju posl. br. K-45/07 od 17.08.2007. (list 9-10 spisa), presudu Županijskog suda u Karlovcu, posl. br. Kž-456/07 od 10.03.2008. (list 11-13 spisa), rješenje mirovinskog osiguranja, broj spis 50193 od 20.11.2012. (list 14-17 spisa), tabele isplaćenih sredstva VI (list 18 spisa), dopis tuženika od 10.05.2018. (list 20-22 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7494/2017 od 10.09.2018. (list 20-22 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-2734/2018 od 2.07.2019. (list 23-26 spisa) i dopis od 8.04.2025. (list 27-28 spisa).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su bile dužne na temelju čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

7. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja zbog štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja VI, u razdoblju od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025., u ukupnom utuženom iznosu od 5.941,94 eura.

8. Između stranaka nije sporno da je osiguranik tužitelja, VI stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 5. svibnja 2007., niti da je vozilo koje je uzrokovalo predmetnu prometnu nezgodu, a kojim je upravljao osiguranica tuženika, FI, u trenutku prometne nezgode bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika.

9. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Za rješenje predmeta spora odlučno je pitanje primjenjuje li se u konkretnom slučaju odredba članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) ili čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne Novine br. Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje ZOOP).

11. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (u trenutku kada su izvršene isplate mirovine).

12. Naime, ZOOP je specijalni zakon u odnosu na ZOMO, ovo stoga što se radi o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja te jer se tuženik kao osiguravatelj ne nalazi u poziciji u kojoj je štetnik – vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguravatelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a budući da tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova osiguravateljnog pokrića kao i rizici koji su uključeni u isto, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP, jer obveza tuženika postoji samo onda kada bi taj razmjerni dio mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja radi povrede na radu.

13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

14. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojim odlukama (primjerice odluka poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

15. Čitanjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje - Područna služba u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/12-01/OB: 03089294216 od 20. studenoga 2012. sud je utvrdio da je VI priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. srpnja 2012.

16. Tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazio teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, odnosno, ni na koji način nije dokazao da bi postojala eventualna razlika između invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima i invalidske mirovine koju bi osiguranik tužitelja primao da se radi o ozljedi na radu, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati, stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja

17. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a, odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete niti je obrazlagao preostale prigovore tuženika.

18. Budući da je utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da u konkretnom slučaju nema štete za tužitelja, sud nije ocjenjivao daljnje dokaze koji se odnose na sporna pitanja u ovom postupku.

19. Slijedom svega navedenog, tužitelju prema ocjeni ovog suda nije nastala šteta u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, stoga je sud na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP- a. S obzirom da je tuženik cijelosti uspio u sporu, priznat mu je nastali trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. (Tbr.8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23 – dalje OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 8. listopada 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT 100 bodova, što uvećano za važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT) i iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. OT) sveukupno iznosi 500,00 eura.

21. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju

2. pun. tuženika