Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-412/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Zinke Bulka članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja CS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Višnji Ježić Sorić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5937/22-15 od 11. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja CS kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5937/22-15 od 11. travnja 2024. pod stavkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja CS za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, OIB: 52634238587 da Tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 10.198,18 EUR (desettisućastodevedesetosam eura i osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 272,64 EUR od 16. lipnja 2019. godine pa do isplate;

- 272,64 EUR od 16. srpnja 2019. godine pa do isplate;

- 272,64 EUR od 16. kolovoza 2019. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. rujna 2019. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. listopada 2019. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. studenog 2019. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. prosinca 2019. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. siječnja 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. veljače 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. ožujka 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. travnja 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. svibnja 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. lipnja 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. srpnja 2020. godine pa do isplate;

- 258,46 EUR od 16. kolovoza 2020. godine pa do isplate;

- 244,29 EUR od 16. rujna 2020. godine pa do isplate;

- 244,29 EUR od 16. listopada 2020. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. studenog 2020. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. prosinca 2020. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. siječnja 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. veljače 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. ožujka 2021. godine pa do isplate

- 289,51 EUR od 16. travnja 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. svibnja 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. lipnja 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. srpnja 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. kolovoza 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. rujna 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. listopada 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. studenog 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. prosinca 2021. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. siječnja 2022. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. veljače 2022. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. ožujka 2022. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. travnja 2022. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. svibnja 2022. godine pa do isplate;

- 289,51 EUR od 16. lipnja 2022. godine pa do isplate,

a sve po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, OIB: 52634238587 da Tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

kao neosnovan. „

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 850,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati kao osnovana i presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe. Tužitelj nije naveo u kojem dijelu pobija navedenu presudu pa je uzeto da ju pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, pod stavkom I. i II. izreke (čl. 365. st. 1. ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužitelja za razdoblje od lipnja 2019. do lipnja 2022.

5. Suprotno žalbenim navodima, presuda suda prvoga stupnja nema nedostataka i može se ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, presuda je jasna i razumljiva te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama. Dakle, nije se ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u žalbi. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u toj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, pa odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Na temelju nespornih i tijekom postupka utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja pozivom na čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) čl. 215. st. 1., čl. 226., čl. 227. i čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS), a cijeneći i presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to Statileo protiv [adresa] te C i drugi protiv Republike Hrvatske odbio tužbeni zahtjev u bitnomu obrazloživši:

- da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženice isticao tijekom postupka navodeći da tuženica nije odgovorna što je tadašnji vlasnik predmetne nekretnine AS pravomoćno izgubio u sporu sa zaštićenim najmoprimcem i što nije koristio sva zakonom predviđena pravna sredstava radi ostvarivanja svojih prava, a sporna je i osnova tužbe, kao i visina tužbenog zahtjeva,

- da je na temelju pravomoćne presude zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-316/08 od 23. rujna 2008. naloženo predniku tužitelja, AS sklopiti sa ŽS ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a nesporna je i činjenica da je tužitelj od ŽS u utuženom razdoblju primao zaštićenu najamninu koja je niža od tržišne najamnine,

- da je tužitelj uknjižen u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine, stana u potkrovlju, površine 28,58 m2, na adresi [adresa], koji je stekao kupoprodajnim ugovorom od 1. rujna 2008. sklopljenim sa AS, kao i činjenica da je taj stan koristila, sada pokojna ŽS kao zaštićeni najmoprimac, a što proizlazi i iz preslike izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 14-19 spisa) i preslike Ugovora o kupoprodaji i uređenju međuvlasničkih odnosa od 1. rujna 2008.,

- da je 2008. godine u predmetnoj zgradi tužitelj kupio tri stana, među kojima i predmetni stan,

- da je tužitelj znao da u ovom stanu u potkrovlju je zaštićeni najmoprimac,

- da je tužitelj dobio presudu po kojoj je naslijedio zaštićenog najmoprimca,

- da tužitelj nije dokazao da je zaista mogao razumno očekivati da će Republika Hrvatska u razumnom roku nakon što je kupio predmetni stan riješiti složeno pitanje ravnoteže između prava vlasnika stanova i bivših nositelja stanarskog prava, zaštićenih najmoprimaca, koji su u tim stanovima stanovali kroz dugi vremenski period, u pitanju je njihov dom,

- da je tužitelj kupujući predmetni stan, time pristao da će za predmetni stan primati zaštićenu najamninu, koja je nesporno niža od tržišne najamnine.

8. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene izvedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene tržišne, odnosno primjerene najamnine. Naime, tužitelj nije bio vlasnik stana u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24 - dalje: ZNS), da je vlasništvo stekao više godina nakon stupanja na snagu ZNS znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, da je pravnim poslom stekao nekretninu i na taj način pristao na primanje iznosa zaštićene najamnine pa da nedostaje uzročno-posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete u vidu razlike između tržišne i zaštićene najamnine (tako i Rev-1033/2024 od 23. srpnja 2024., Rev-829/2022 od 17. listopada 2023. i Rev-271/2023 od 18. travnja 2023).

10. Vezano uz žalbene navode tužitelja koji se odnose na odluke koje žalitelj u svrhu potkrjepe svojih navoda ističe u žalbi, valja istaći da je točno da su presude Europskog suda za ljudska prava (A protiv [adresa] te C i drugi protiv Republike Hrvatske), kojima je utvrđena povreda Konvencije i pridružujućih Protokola obvezatne za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluje prema svima. Međutim, u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev broj 12027/10, presuda od 10. srpnja 2014.) ESLJP ustanovio da je B. F. naslijedio stan podnositelja zahtjeva i da on ima aktivnu legitimaciju za nastavak postupka umjesto podnositelja zahtjeva time da je ispitivanje: "…od strane Suda ograničeno na pitanje predstavljaju li prigovori, kako ih je izvorno podnio g. S. koji ostaje podnositelj zahtjeva, ili ne predstavljaju povredu Konvencije…", koja situacija ne koincidira okolnostima konkretnog slučaja, a ESLJP se nije referirao na okolnost da je i podnositelj S. S. nasljeđivanjem stekao pravo vlasništva stana niti je s tim u vezi izražavao shvaćanje kako to žalitelj interpretira.

11. Nadalje, tužitelj nije univerzalni sukcesor već singularni, jer je vlasništvo stana stekao temeljem pravnog posla. Kod singularne sukcesije dolazi do stupanja sljednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, pravilno prvostupanjski sud naveo da je tužitelj kupnjom stana znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao.

12. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da ne nedostaje uzročno-posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete u vidu razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

13. Ostali žalbeni navodi tužitelja predstavljaju njegovu interpretaciju činjenica te osobne zaključke u odnosu na postojanje određenih činjenica i ne mogu se prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Uz to valja upozoriti da relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena izvedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a čemu je u konkretnom slučaju u cijelosti udovoljeno. Osporavajući ocjenu dokaza prvostupanjskog suda i na osnovi nje utvrđenih relevantnih činjenica kao i primjenu materijalnog prava, tužitelj u žalbi iznosi vlastitu analizu i tumačenje sadržaja izvedenih dokaza, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz sadržaja dokaza izvedenih tijekom postupka koji nema objektivno uporišta u sadržaju spisa.

14. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

15. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod stavkom I. i II. izreke.

16. Kako je neosnovana žalba tužitelja to je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, pa je stoga s istim odbijen.

17. U ostalom, a nepobijenom dijelu (stavak III. izreke), presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjana (čl. 36. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina