Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-236/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 16. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Mihovila Peći, odvjetnika iz Vinkovaca, i u odsutnosti tužene, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 27000046111 od 14. svibnja 2008. kreditne partije broj: 25373802, sklopljenog između tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora u dijelu VI. pod naslovom Troškovi članak 6. ''Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.'', te stoga ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata iznosa naknade temeljem ništetne odredbe u dijelu VI. pod naslovom Troškovi čl. 6. isplati iznos od 175,71 eura (sto sedamdeset pet eura i sedamdeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća iznosa naknade, odnosno od dana 22. 5. 2005. kao dana plaćanja i to po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a nadalje po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjenjive stope zakonske zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa sve do isplate, a od 30. 12. 2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura (sto pedeset eura) i to zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 21. svibnja 2025. podniijela tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita zaključila 17. 3. 2005. s prednikom tužene Addiko Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 27000046111 kreditna partija broj 25373802, ovjeren kod javnog bilježnika u Vinkovcima 21. 3. 2005. pod poslovnim brojem OV-5163/2005, kojim je prednik tuženika dao tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF, a prema srednjem tečaju za devize tuženika vežećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom određeno. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti 3. 4. 2012.

1.2. Nadalje navodi da je prethodno pokrenula parnične postupke kod ovoga suda i to pod brojem P-341/2019 radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i koja je parnica okončana izvansudskom nagodbom temeljem koje je tužena banka isplatila preplaćeni iznos s naslova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Parnični postupak pod brojem P-79/2021 pokrenut je po tužbi tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i isplate preplaćenih iznosa po toj ništetnoj ugovornoj odredbi. U ovom predmetu je donesena prvostupanjska presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tužena banka obvezana na plaćanje preplaćenih iznosa i troška parničnog postupka. Tužiteljica tvrdi da se tijekom ova dva predmeta kod ovog suda, sudska praksa pred prvostupanjskim, drugostupanjskim sudovima u RH, Vrhovnim sudom RH i konačno Ustavnim sudom RH, se intenzivno mijenjala i ujednačavala. Do trenutka sastava ove tužbe sudovi su zauzeli čvrsti stav da su odredbe o naknadi koju je banka naplaćivala radi obrade ili pak realizacije ili otplate kredita jednako tako ništetne, te da je banka kreditor dužna vratiti iznose plaćane na ime ništetnih odredbi o naknadama.

1.3. Tužiteljica ističe da je Ugovorna odredba pod točkom VI. predmetnog Ugovora pod naslovom ''Troškovi'' sadržaja ''Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed'' protivna i kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora i temeljenom obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista je prouzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa je posljedica nepoštenosti takve ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. stavak 1. istog Zakona). Sukladno navedenome tužiteljica je na ime ''naknade'' tuženiku platila iznos od 1.323,88 kuna, odnosno preračunato 175,71 eura i to na dan 22. 3. 2005.

1.4. Nadalje navodi kako su naknade odnosno, troškovi zaključenja, obrade ugovora i troškovi prijevremene otplate odnosno prekida ugovora suprotni članku 4. ZOO-a – načelu savjesnosti i poštenja, članka 6. ZOO-a tj. zabrani zlouporabe prava, članka 7. ZOO-a i načelu jednake vrijednosti činidaba i članka 8. ZOO-a odnosno zabrani prouzročenja štete, te naročito suprotno članka 1024. ZOO-a vraćanje kredita prije roka. Ovdje se tužiteljica poziva na odluke Suda EU broj C-84/2019, C-222/2019 i C-252/2019, kao i Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. 4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima implementirana i u zakon o zaštiti potrošača i u ZOO. Stoga tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za poništenjem ugovorne odredbe, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i vraćanjem onog što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, a temeljem članka 323. ZOO prema kojem je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora i uz primjenu odredbe članka 1111. stavak 3. u svezi s člankom 1115. ZOO.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva dok navodi kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan.

2.1. Tuženik obrazlaže materijalnopravni prigovor zastare budući je tužba podnesena 20. 5. 2025., a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastupila je zastara potraživanja.

2.2. Tuženik smatra da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.3. Tuženik nadalje smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.4. U okviru odgovora na tužbu i svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 22. 7. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivio svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje kako je kod ovoga suda u prethodna dva postupka među istim strankama u odnosu na isti pravni posao Ugovor o kreditu i to predmetima P- 321/2019 i P-79/2021, utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu ovjerenenog kod javnog bilježnika, te da Ugovor sadrži nepoštene i ništetne odredbe o kamatama i valutnoj klauzuli osnovom koje je tužiteljica preplatila anuitete kredita, te proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja naknade, te ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Na održanom ročištu kod ovoga suda 16. 10. 2025. tužitelj je povukao dokazni prijedlog za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 5140060242-27000046111/2005 sklopljenog 17. 3. 2005. (list 5-12), potvrdu o otplati duga u cijelosti (list 13), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije s potvrdom otpravka (list 14-16), odgovor tužene na prigovor (list 17), isplatni nalog (list 18-19), te je izvršen uvid u ovosudske spise broj P-341/2019 i P-79/2021.

6. Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke u predmetu broj P-79/2021 na okolnost zaključivanja predmetnog ugoora tj. statusa potrošača izjavila je da je predmetni ugovor o kreditu sklopila iz razloga što joj je novac bio potreban za renoviranje kuće u kojoj živi. Kredit je podigla u tada Slavonskoj banci iz razloga što je u toj banci imala otvoren račun. Navela je da je kredit s valutnom klauzulom u CHF podigla iz razloga što su se u to vrijeme ovakvi krediti reklamirali kao najpovoljniji i stvarno u početku nije bilo nikakvih promjena odnosno povećanja rate, da bi kasnije došlo do znatnog povećanja rate. Navela je da kada je došla u banku radi sklapanja ugovora o kreditu da su joj u banci ponudili samo ugovor vezan za valutnu klauzulu u CHF dok joj druge vrste ugovora nisu nudili. Također su joj rekli da je ovo najpovoljniji ugovor zbog najniže kamatne stope. Navela je da joj u banci nisu posebno objašnjavali što se može dogoditi sa ratama kredita, ako je ugovor vezan za CHF, a niti ona tada nije mislila da će doći do znatnog povećanja rate kredita jer je tečaj CHF tada bio stabilan. Razgovor u banci je bio samo oko visine iznosa kredita, dok nije bilo pregovora oko roka otplate i visine kamatne stope, te je ovo banka sama odredila. Navela je da je ugovor o kreditu sastavila banka, te ga je ona pročitala prije nego što ga je potpisala. Navela je da joj je rata s početnih oko 1.200,00 kuna narasla na više od 2.000,00 kuna zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF, te je ona išla kod tuženika radi toga, ali se ništa nije moglo napraviti.

7. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor zaključila iz razloga što su ugovori vezani za CHF bili najpovoljniji, a što joj je rečeno i u banci. Također proizlazi da je ugovor sastavila banka i da ga je ona potpisala. Nadalje, proizlazi da stranke nisu posebno pregovarale oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu, osim iznosa kredita, pa tako niti o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

8.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu dana 17. ožujka 2005. na iznos od 23.000,00 CHF s rokom otplate od sedam godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužiteljica platila tuženiku iznos od 175,71 eura na ime naknade za obradu kredita.

8.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

9.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu članka 6. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 17. 3. 2005.

10.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. i 59/23., dalje: ZZP) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ništetne.

11.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te da je tužiteljica imala status potrošača, a što je nesporno utvrđeno i u ovosudnim spisima P-341/2019 i P-72-2021. Valja napomenuti da je tuženik prema ocjeni suda ovo priznao sklapanjem izvansudske nagodbe u predmetu P-341/2019, pa se opravdano može zaključiti da bi bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka saslušavati tužiteljicu na okolnost uloge potrošača u konkretnom kreditnom odnosu.

14. Kako proizlazi iz potvrde tužene i isplatnog naloga da je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 22. 3. 2005. platila iznos od 175,72 eura (1.323,88 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za sastav brazloženog podneska od 22. 7. 2025. u iznosu od 50,00 eura, te za zastupanje na ročištu od 16. 10. 2025. u iznosu od 50,00 eura, tako da je tužitelju dosuđen sveukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura.

U Vinkovcima 11. studenog 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Mihovil Peći, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb – pun. tuženika