REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ž 5

Poslovni broj: Us I-1211/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Vučićević, odvjetnik u Puli, Mletačka 12, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi naknade troškova zdravstvene zaštite u inozemstvu, 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II-504-03/25-01/18, URBROJ: 338-01-06-06-25-2 od 9. svibnja 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-504-03/25-01/18, URBROJ: 338-01-06- 06-25-2 od 9. svibnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-504-03/24-03/5405, URBROJ: 338-08-02-03-25-06 od 25. veljače 2025. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova zdravstvene zaštite korištene u Bosni i Hercegovini u ukupnom iznosu od 15.055,00 KM.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene pravila postupka. Iz sadržaja opsežno podnesene tužbe proizlazi, u bitnome, kako rješenje nije dostavljeno putem prvostupanjskog tijela kako to propisuje čl. 121. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), već izravno od tuženika. Obrazlaže da su rješenje potpisale dvije službene osobe, da nije jasno tko je vodio upravni postupak, a što nije u skladu s čl. 23. ZUP-a te ukazuje na sudsku praksu u prilog svojih tvrdnji. Ističe povredu prava na izjašnjavanje, načela razmjernosti, pomoći stranci i utvrđivanja materijalne istine i učinkovitosti, čime su ograničena prava tužitelja. Posebno ističe da rješenje tuženika krši prava tužitelja iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući pravo na zdravstvenu zaštitu i naknadu troškova prema relevantnim propisima i pravilniku. Navodi da su zdravstvene usluge koje je koristio u Bosni i Hercegovini bile hitne u smislu otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje tužitelja, na granici života i smrti, a što da proizlazi iz medicinske dokumentacije. Predlaže sudu naložiti dostavu osporavanog rješenja i poništiti rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri razlozima navedenima u osporavanom rješenju. Poziva se na zakonske i podzakonske propise te na odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Obrazlaže da, prema podacima dobivenih od Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo i Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, Poslovnica Zenica, ustanove u kojima je tužitelj koristio zdravstvene usluge (Zdravstvena ustanova „Alea Dr. Kandić“ u Sarajevu i Privatna zdravstvena ustanova „Poliklinika Nova“ u Zenici) su neugovorne zdravstvene ustanove te da troškove takve zdravstvene zaštite snose sami osiguranici. Pozivajući se na članak 4. Ugovora navodi da su državljani država ugovornica izjednačeni u pravima pri primjeni pravnih propisa, ali u okviru prava koja im pripadaju prema propisima vlastite države, što uključuje i obvezu osobnog snašanja troškova zdravstvene zaštite u neugovornim ustanovama. Ističe da, obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, nije provodilo dodatni ispitni postupak niti medicinsko vještačenje jer utvrđivanje eventualne hitnosti liječenja ne bilo bez utjecaja na ishod postupka. Slijedom navedenog, smatra da je osporavano rješenje zakonito doneseno i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Dokazne prijedloge koje nije smatrao važnim za donošenje odluke sud je odbio raspravnim rješenjem uz naznaku razloga za isto, sve kako to propisuje odredba čl. 93. st. 2. ZUS-a.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj koristio zdravstvene usluge u inozemstvu te da su Zdravstvena ustanova „Alea Dr. Kandić“ u Sarajevu i Privatna zdravstvena ustanova „Poliklinika Nova“ u Zenici neugovorne zdravstvene ustanove. Sporno je ima li tužitelj unatoč navedenome pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u inozemstvu te je li tuženik počinio povrede pravila upravnog postupka.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj 19. rujna 2024. podnio zahtjev za naknadu troškova plaćene zdravstvene usluge korištene u inozemstvu - hitne operacije u iznosu od ukupno 15.055,00 KM. Zahtjevu je priložio račune Zdravstvene ustanove „Alea Dr. Kandić“ i Privatne zdravstvene ustanove „Poliklinike Nova“ za plaćenu zdravstvenu uslugu, te medicinsku dokumentaciju.

9. Iz tiskanica HR/BH 11 nadležnih nositelja zdravstvenog osiguranja u Bosni i Hercegovini (Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo i Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog Kantona, Poslovnica Zenica) i dopisa od 21. veljače 2025. utvrđeno je da su zdravstvene usluge pružene tužitelju u neugovornim zdravstvenim ustanovama te da takve troškove snose sami osiguranici.

10. Prema odredbi čl. 18. st. 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.; dalje: Zakon) osigurane osobe zdravstvenu zaštitu iz st. 1. t. 1. do 5. toga članka mogu, na teret sredstava Zavoda, ostvariti u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je Zavod sklopio ugovor o provođenju zdravstvene zaštite na način i pod uvjetima koji su utvrđeni tim Zakonom i općim aktima Zavoda.

11. Čl. 26. Zakona propisuje da osigurana osoba ima pravo na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja koristiti zdravstvenu zaštitu u drugim državama članicama, ugovornim i trećim državama (stavak 1.), da se pod navedenom zdravstvenom zaštitom podrazumijeva pravo na upućivanje na liječenje, pravo na korištenje zdravstvene zaštite za vrijeme privremenog boravka u državama iz st. 1. tog članka te pravo na drugu zdravstvenu zaštitu u skladu s odredbama propisa Europske unije, Direktive 2011/24/EU, toga Zakona međunarodnih ugovora te općih akata Zavoda (stavak 2.).

12. Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite (Narodne novine broj 160/13., 11/15., 16/15, 3 113/16. i 34/18.; dalje Pravilnik) u čl. 14. st. 1. predviđa da osigurana osoba ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja na području Republike Hrvatske u zdravstvenim ustanovama i kod zdravstvenih radnika privatne prakse s kojima je Zavod sklopio ugovor o provođenju zdravstvene zaštite na način i pod uvjetima utvrđenima Zakonom, drugim propisima i drugim općim aktima Zavoda.

13. Prema čl. 19. st. 4. Pravilnika osiguranoj osobi iz čl. 6. st. 1. t. 1. istog Pravilnika osigurava se pravo na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja korištenje zdravstvene zaštite u trećim državama samo za slučaj hitne medicinske pomoći kako bi se otklonila neposredna opasnost po život i zdravlje osigurane osobe. Što obuhvaća hitnu medicinsku pomoć definirano je člankom 20. Pravilnika.

14. Prema odredbi čl. 12. st. 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 3/01. i 14/01.; dalje: Ugovor) osoba koja ispunjava uvjete za pravo na davanje u naravi, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, ima pravo na hitno pružanje zdravstvene zaštite od strane nositelja njenog boravka, a na teret nadležnog nositelja pod uvjetom da: 1. boravi na teritoriju druge države ugovornice na osnovi čl. 8. st. 1., 2. i 7. i čl. 9. tog Ugovora, ili 2. njezino stanje za vrijeme boravka na teritoriju druge države ugovornice, zahtijeva hitno pružanje zdravstvene zaštite, a osoba nije otišla u drugu državu ugovornicu radi liječenja.

15. Ova odredba je izravno primjenjiva i ima pravnu snagu iznad zakona (članak 141. Ustava Republike Hrvatske).

16. Stoga je, prema mišljenju ovog suda, odlučna činjenica za ostvarivanje prava na naknadu troškova liječenja u inozemstvu je li je zdravstvena usluga čiju naknadu potražuje tužitelj predstavljala hitno pružanje zdravstvene usluge ili je osoba otišla u drugu državu radi liječenja, neovisno o statusu ustanove, ostala neutvrđena.

17. Naime, Administrativni sporazum za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 2/02.) u čl. 7. propisuje da u slučaju da je osoba sama snosila troškove davanja u naravi, nositelj mjesta boravka ili prebivališta je obvezan nadležnom nositelju na njegov zahtjev dostaviti obavijest o tome koliko bi pružena davanja u naravi iznosila za njegovog osiguranika, kako to navodi i tuženik. Međutim, ovaj sud je stava da citirani članak ne ograničava pravo osigurane osobe na naknadu troškova, nego propisuje postupovni mehanizam suradnje između nadležnih nositelja radi utvrđivanja visine troškova davanja u naravi. Dakle, njegova svrha je omogućiti tuženiku pribaviti podatke o iznosu troškova koje bi snosio inozemni nositelj, a ne isključiti pravo osigurane osobe na naknadu u slučaju kada nije imala mogućnost koristiti ugovornu ustanovu zbog hitnosti.

18. Kako je tuženik (neosnovano) zaključio da je pitanje hitnosti liječenja neodlučno, nije provodio ispitni postupak te nije zatražio medicinsko vještačenje na te okolnosti, te nije ni tužitelju omogućio izjašnjavanje o važnim činjenicama i okolnostima, slijedom čega su povrijeđena načela materijalne istine i ocjene dokaza (članci 8. i 9. ZUP-a) te pravo na izjašnjavanje (čl. 30. i 52. ZUP-a).

19. Nadalje, čl. 23. ZUP-a propisano je da u upravnom postupku postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje o upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela (stavak 1.), a ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje upravne stvari, rješenje donosi čelnik tijela (stavak 3.). Iz isprava priloženih spisu upravnog postupka sud utvrđuje da službene osobe naznačene kao potpisnici rješenja nisu osobe koje su sudjelovale u vođenju tog postupka, a što tuženik ni ne spori, niti da bi se radilo o situaciji iz st. 3. citiranog članka, stoga tužitelj osnovano ukazuje i na povredu članka 23. ZUP-a.

20. Prigovori tužitelja glede pravilnosti dostave rješenja nisu odlučni za rješavanje upravne stvari, budući da nedostaci u dostavi nisu na štetu tužitelja obzirom da je tužitelju osporavano rješenje nedvojbeno dostavljeno te da tužitelj nije propustio rokove za ostvarivanje pravne zaštite.

21. Sukladno svemu navedenome, sud je usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika te predmet vratio na ponovni postupak (čl. 117. st. 1. ZUS). U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Odnosno, u ponovnom postupku potrebno je provesti vještačenje u kojem će se utvrditi postojanje ili nepostojanje hitnosti pružanja zdravstvenih usluga tužitelju u Bosni i Hercegovini te slijedom toga i pravo tužitelja na povrat plaćenih zdravstvenih usluga, provesti ispitni postupak i omogućiti tužitelju izjašnjavanje o svim činjenicama važnim za rješavanje predmetne uprave stvari, te donijeti novo i zakonito rješenje koje će u cijelosti biti sastavljeno u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a.

22. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe te zastupanje na ročištu od 28. listopada 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) na taj iznos iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS- a.

23. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).

U Rijeci 11. studenoga 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.