REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-808/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužiteljice FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Skukanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 11. studenog 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim članak 7. stavak 1. ugovora o namjenskom kreditu br. 208079733/06 od 15.12.2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovoreno da se plaćanje anuiteta u kunama izračunava na temelju tečaja valute CHF (valutna klauzula CHF), kao i druge odredbe navedenog ugovora koje se temelje na primjeni valutne klauzule CHF.
II Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br. 3208079733/06 od 31.5.2006. o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 15.921,28 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate mtekuće od 22.4.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 24,37 EUR u roku od 15 dana.
IV Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj: 3208079733/06 od 31.5.2006. i Dodatka Ugovoru o kreditu od 21.4.2016., isplati iznos od 4.805,11 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 22.4.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnični trošak u iznosu od 4.546,86 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 15.12.2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen iznos kredita od 161.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoreni rok otplate je 23 godine. Ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje (i za redovnu i za interkalarnu kamatu) te je promjenjiva prema, kako je navedeno, „tržišnim uvjetima“.
1.1. Predmetni ugovor sadrži valutnu klauzulu prema kojoj se iznos mjesečnog anuiteta izraženog u CHF (966,85 CHF) plaća u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.
1.2. Međutim, nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo je do značajnog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK. Prilikom početnih otplata, anuitet u CHF preračunavao se u kunsku protuvrijednost po tečaju cca 1 CHF = 4,5 kn, da bi kasnije taj tečaj dosezao i iznos od 1 CHF = 6,39 kn.
1.3. Naprijed navedeni ugovor o kreditu parnične strane sklopile su u okolnostima u kojima je tuženik, koristeći nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija s kvalificiranim stručnim znanjima, nezakonito i nepošteno nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. U to vrijeme tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljne, mameći klijente nižim kamatama, ponudama koje su na „akciji“, bez naknade za obradu kredita i slično. Tužiteljica je u to vrijeme bila podstanar te je željela, opravdano, uz što manje financijsko opterećenje osigurati za sebe i svoju obitelj vlastiti stambeni prostor. No, ono što tužiteljica kao financijski neuka strana, nije znala, niti je s tim upoznata, jest da se nije radilo o sigurnoj valuti, a koja joj je prezentirana kao sigurna. Posebno tužiteljica nije znala da HNB ima mehanizme fiksiranja tečaja u slučaju rasta EUR-a, dok takvi mehanizmi u slučaju rasta CHF-a, ne postoje. Posebno tužiteljica nije ni znala da ne postoje stvarni financijsko-ekonomski razlozi koji bi opravdali nuđenje kredita sa CHF valutom. Niti su se banke zaduživale u CHF, niti se radilo po općim standardima o jednoj od važnijih svjetskih valuta, na kojima se temelji svjetsko poslovanje. Očito su banke znale zašto baš masovno žele nuditi kredite u CHF. A te kredite žele nuditi, naravno, jer su znale odnosno imale su mogućnosti predvidjeti, što je kasnije i potvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, da postoje ozbiljne indikacije rasta tečaja CHF-a. Kako bi banke jedna prema drugoj ostale konkurente, mahom su preuzimale politiku nuđenja kredita u CHF-a, unatoč povećanom riziku od rasta tečaja CHF-a, koji rizik ih se na kraju krajeva nije ni ticao, jer su ga prebacile na potrošače, a sebi osigurale ekstraprofit. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, logično slijedi, od strane svih glavnih banaka, jednoobrazno prešućivanje i neinformiranje o stvarnim indikacijama i rizicima (za potrošače) od sklapanja ugovora sa CHF valutnom klauzulom. O svemu navedenom nije potrebno daljnje raspravljanje i dokazivanje, jer je sve kasnije potvrđeno i jasno obrazloženo pravomoćnom odlukom suda. Upravo tako je bilo i u konkretnom slučaju, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom. Ugovor je tužiteljici prezentiran kao uzmi ili ostavi, bez stvarne mogućnosti utjecaja njegov sadržaj. Tužiteljici glede same valute CHF nisu prezentirane nikakve činjenice, niti su adekvatno obrazloženi stvarni rizici. Nije se radilo o aleatornom pravnom poslu, jer su jednoj strani ipak bile poznate indikacije i pitanja vezana uz CHF općenito i njegov rast, a s kojima nije upoznala drugu stranu, niti je to pokušala.
1.4. Opisana ponašanja banaka, uključujući tuženika, dovela su do podređenog i neravnopravnog položaja velikog broja dužnika, kao i njihove teške materijalne situacije koja je izjednačena s modernim dužničkim ropstvom. Kako drugačije objasniti položaj tužiteljice, kada je veliki period isplate kredita, a samo zato da bi imala vlastiti stan, morala cijelu svoju mjesečnu plaću koristiti za podmirenje anuiteta. Radi zaštite interesa potrošača udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, podnijela je 4.4.2012. tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i 7 ostalih banaka. Povodom tužbe, Trgovački sud u Zagrebu je donio 4.7.2013. presudu broj P-1401/12 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je 8 banaka, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03).
1.5. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula glede valute CHF.
1.6. Tužiteljica se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Time se potrošačima, nakon dovršetka postupka za kolektivnu zaštitu, omogućuje pozivanje na pravna utvrđenja iz presude koja se odnosi na kolektivnu zaštitu.
1.7. Tužiteljica je, kako bi barem donekle ublažila financijsku situaciju koja je izazvana rastom tečaja CHF, sukladno danoj mogućnosti, s tuženikom sklopila 21.4.2016. dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR.
1.8. Međutim, navedenim dodatkom u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, niti je tužiteljica u potpunosti obeštećena kao potrošač, jer Dodatkom od 21.4.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti su ništetne odredne osnovnog ugovora mogle konvalidirati. Potpisom aneksa o konverziji tužiteljica nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev- 2868/2018.
1.9. Nadalje, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet GF protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, što sve potvrđuje opisani stav.
1.10. Posljedica ništetnosti je obveza tuženika da vrati sve što je isti primio od tužiteljice temeljem ništetnih odredbi ugovora (članak 232. ZOO/05), sa zateznim kamatama od dana stjecanja (članak 1115. ZOO/05).
1.11. Konačno, tužiteljica usklađenim tužbenim zahtjevom od 5. listopada 2025. (list 338-339 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim čl. 7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojom je ugovoreno da se plaćanje anuiteta u kunama izračunava na temelju tečaja valute CHF (valutna klauzula CHF), kao i druge odredbe navedenog ugovora koje se temelje na primjeni valutne klauzule CHF; naložiti tuženiku isplata iznosa od 15.921,28 € temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, sa zakonskom zateznom kamatom od 22.4.2016.; naložiti isplata iznosa od 24,37 € na ime zakonskih zateznih kamata; naložiti isplata iznosa od 4.805,11 € na ime neosnovano uvećane glavnice iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i naložiti da tužiteljici naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude prvog stupnja pa do isplate.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu zaprimljenog 23. siječnja 2024. (list 68-83 spisa) tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužiteljice te osporava status tužiteljice kao potrošača, ističe prigovor zastare, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), osporava tijek zateznih zakonskih kamata, da je neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu navodne razlike u glavnici, te konačno predlaže da sud odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu (list 14-24 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 25-28), prometi po kreditu/specifikacija uplata (list 29-46), efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (list 47-59), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 233- 245), saslušan je svjedok VF, u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica FF osobno, te je provedeno vještačenje po Petri Blašković, stalnoj sudskoj vještakinji iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 306-323).
4. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu broj 3208079733/06 od 15.12.2006.
4.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 161.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovorena je i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,90 % godišnje. Namjena kredita je kupnja stana. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 966,85 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.
5. Između stranaka je nesporno da su 21. travnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
6. Svjedok VF iskazao je da je bio sudužnik svojoj supruzi za kredit koji je ista podigla kod Zagrebačke banke, a radilo se o stambenom kreditu za rješavanje njihovog stambenog pitanja jer su u to vrijeme u Zagrebu bili podstanari, a kako su supruga i on klijenti Zagrebačke banke, to su im u banci ponudili taj kredit kao najbolje rješenje. Radilo se o dugoročnom kreditu s rokom otplate preko 20 godina, u početku je rata iznosila oko 500 CHF da bi se kasnije ista udvostručila. Nakon 10 godina od podizanja kredita banka ih je pozvala i ponudila da naprave konverziju toga kredita u eurski kredit, te su oni tamo otišli i istu konverziju potpisali, međutim, nitko im ništa dublje nije objašnjavao po pitanju te konverzije niti je s njima vođen neki ozbiljni razgovor. Pristali su na tu konverziju jer su mislili da će na taj način smanjiti financijski pritisak koji je bio velik što se tiče dotadašnje otplate kredita. Navodi da su sve rate kredita bile uredno plaćane, a kredit je i nadalje u urednoj otplati. Kada su potpisivali osnovni ugovor o kreditu nitko iz banke ih ništa nije detaljno informirao niti o tečaju niti o kamatnoj stopi, već su im jednostavno rekli da što se tiče visine rate taj kredit je za njih povoljniji nego onaj u eurima, i kada su stavili u odnos svoja primanja i iznos rate koja bi bila mjesečno njihova obveza, to im se učinilo prihvatljivim te su obavijestili o tome kreditora i isto potpisali. Supruga i on su kredit potpisali u Maksimirskoj u Zagrebu, tamo su bili istovremeno, i prilikom potpisivanja toga ugovora isti su tada prvi puta i vidjeli, a nakon potpisivanja ugovora otišli su k javnom bilježniku. Od strane banke im je bilo usmeno rečeno ono što su oni smatrali bitnim, a to je iznos mjesečne rate, rok otplate, a sam ugovor detaljno i nisu pročitali, jer je isti dosta obiman i ima puno stranica, tako da u detalje nisu ulazili. Kao mjeru osiguranja za otplatu toga kredita bila je upisana hipoteka banke na tome stanu, i kao dodatna hipoteka još stan od njegove sestre u Slunju, kojeg je on također bio suvlasnik. Javni bilježnik kada su došli k njemu nije im ništa posebno objašnjavao o odredbama ugovora niti je iste čitao, već je napravio formalno posao radi kojeg su došli k njemu tj. isti ugovor ovjerio. Prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama već im je isti prezentiran kao "gotov proizvod", niti im je rečeno da bi mogli o bilo čemu pregovarati. Sredstva kredita isplaćena su njihovu prodavatelju, tj. građevinskoj firmi od koje su kupili stan. Na isti način je rađen i dodatak ugovora o kreditu odnosno konverzija, sve što je naprijed naveo u vezi zaključenja ugovora vrijedi i za taj dodatak.
7. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica FF iskazala je da su suprug i ona 2006. digli kredit u Zagrebačkoj banci radi rješavanja svog stambenog pitanja jer su prije toga 15 godina bili podstanari i to je bio razlog što su se odlučili na kredit za kupnju stana. Oni su dugogodišnji klijenti Zagrebačke banke te su im u banci rekli da je za njih najpovoljniji kredit u CHF, za namjenu za koju je trebao biti upotrijebljen. Vjerovali su Zagrebačkoj banci jer su smatrali da kao dugogodišnji klijenti banka neće napraviti ništa na uštrb njih kao klijenata. U početku im je ta rata koja je iznosila oko 500 CHF naravno preračunato i plativo u kunama, bila prihvatljiva, međutim kasnije, je ta rata počela enormno rasti tako da ona svoju plaću uopće nije dizala tekućeg računa nego je još trebala dodati da bi se uredno otplatila mjesečna rata kredita. Koliko sada nju sjećanje služi, a s odmakom od skoro 20 godina, misli da je prilikom sklapanja konverzije bilo nešto od strane banke prezentirano na način da bi se rata nakon konverzije neko kraće vrijeme smanjila, ali se ne sjeća da li se to radi o nekom novčanom iznosu koji je bio s njihove strane prethodno više plaćen, s time da je ta smanjena rata trajala vrlo kratko vrijeme i nakon toga je ista ostala u eurima kako je ugovoreno. Za njih je konverzija bila jedino rješenje od kada su im ju od strane banke ponudili oni su istu prihvatili, jer su se bojali da bi opet moglo doći do nekontroliranog rasta tečaja CHF, a i sam kredit koji je tada bio u otplati a i sada je, im je predstavljao veliki financijski teret. Smatrali su da će pretvaranje tog kredita u kredit u eurima njihova pozicija biti sigurnija i rata stabilnija. Što se tiče načina sklapanja osnovnog ugovora i dodatka ugovoru, isti su sklapani na isti način pa se u tom dijelu u cijelosti priklanja iskazu svog supruga koji je detaljno opisao način na koji su isti sklapani tj. bez pregovaranja. Prilikom zaključenja osnovnog ugovora nitko iz banke ih nije upozorio na mogućnost promjene tečaja jer da jest, na taj kredit ne bi pristali. Namjena kredita je bila za kupnju stana, u kojem i dalje stanuje te taj stan nije nikada korišten u nikakve druge svrhe osim stanovanja nje, njenog supruga i djeteta. Nije pročitala cijeli ugovor jer je isti dosta obiman, već je pročitala one odredbe koje su bile za nju značajne, a djelatnici banke su joj ukratko interpretirali sadržaj ugovora jer mnoge odredbe za nju nisu niti bile razumljive. Ono što je za nju značajno u tom ugovoru bio je iznos kredita koji je podigla kao i iznos mjesečne rate, rok otplate i hipoteka banke na tom stanu, ostale odredbe nije detaljno proučavala. U banci je dobila ugovor samo na potpis i tada je to bilo prvi puta da ga je vidjela te ju nitko nije upozorio da može taj ugovor odnijeti, detaljno proučiti i eventualno o nekim odredbama pregovarati.
8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
8.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
8.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice kao i svjedoka, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.
8.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
9.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
9.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
14. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.
14.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljica nije bila upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju.
15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
16. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
16.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 15.921,28 EUR; Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 245,61 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 15.675,67 EUR; Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 21.04.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 77.046,35 EUR što primjenjivim tečajem na dan 21.04.2016.g. iznosi 577.694,38 kn (tečaj 7,498011 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 21.04.2016.g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 4.805,11 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan izračuna konverzije (30.09.2015.g.) iznosi 5.380,55 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. -Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita (21.04.2016.g.) iznose 5.404,92 EUR. -Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije iznosio 24,37 EUR.
18. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojem stranke nisu prigovarale.
19. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
19.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tijekom postupka nije ni izričito osporavala pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatila je sva prava i obveze iz istog.
20. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem, te je precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 15.921,28 € temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 24,37 € na ime zakonskih zateznih kamata i iznos od 4.805,11 € temeljem neosnovano uvećane glavnice s predmetnog Ugovora i Dodatka Ugovoru.
21. Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 15.921,28 € na ime više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule osnovan je radi čega je valjalo presuditi kao u izreci pod II. Tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata na navedeni iznos koja teče od 22.4.2016. kao dana provedene konverzije.
22. Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu uglavničenih kamata u iznosu od 24,37 € je osnovan, pri čemu je tužiteljica uglavničene kamate u iznosu od 5.404,92 € umanjila za preplatu po konverziji u iznosu od 5.380,55 € (5.404,92 € - 5.380,55 € = 24,37 €), a što je i sudski vještak već prebio u svom nalazu i mišljenju.
23. Nedospjela glavnica utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu potpisanog zakonom. Tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužiteljica ne tvrdi da je odredbom kojom je konverzijom utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.
23.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice ili utvrđenog manjka nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu u iznosu 4.805,11 €, radi čega je odbijena kao u izreci pod IV.
24. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a i 1115 ZOO-a.
25. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
25.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
26.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 25.3.2024. i 6.10.2025., te zastupanja na ročištu 3.6.2024., 12.9.2024. i 7.10.2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 750,00 €, odnosno ukupno 3.750,00 €.
26.2. Tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od iznosu od 670,00 € i trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 126,86 €.
26.3. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.546,86 € (a ne 5.546,86 € kako je to očito pogrešno zbrojeno u troškovniku tužiteljice), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
27. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 11. studenog 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Marko Skukan
2.OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.
