Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1103/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Gacik, odvjetnica u Požegi, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-20/2023-33 od 20. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-20/2023-33 od 20. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su dijelovi Ugovora o kreditu broj: 3125558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog 23. travnja 2008., između tužitelja i Sberbank d.d. kao pravnog prednika tužene u čl. 4. u kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog za iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR iznos od 2.544,23 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke), kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.381,80 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 3125558 sklopljenog 23. travnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Volksbank d.d. koja se odnosi valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu kao i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nakon provedene konverzije toga Ugovora.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Volksbank d.d. kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj 3125558 čija je namjena bila kupnja kuće i to na iznos od 26.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate 96 mjeseci;

- da je u čl. 4. toga Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tužene, te da su anuiteti kredita i kamata vezani za tečaj CHF;

- da su stranke 18. veljače 2016. sklopile Aneks 1 navedenog Ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran u valutu EUR, te da je člankom II. tog Aneksa utvrđeno da iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 26.464,81 kn dok preostala neplaćena glavnica iznosi 1.690,16 EUR-a.

7. Tužena tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, osporava tužbeni zahtjev navodom da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu temeljem Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), stranke sporazumno riješile posljedice eventualne ništetnosti, pri čemu su sve uplate uzete u obzir, pa da tužitelj neosnovano zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredaba i isplatu.

8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanoj u navedenom Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018.

9. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao.

10. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da ne postoji tražbina tužitelja jer da je sklapanjem Aneksa ugovora tužitelj u cijelosti obeštećen. Naime, sklapanjem Aneksa ugovoru nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti odredbe u pogledu valutne klauzule.

15. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora izvršena je temeljem ZIDZPK, a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZPK, na način kako to nalaže zakon. Odredbama ZIDZPK, a niti Aneksom ugovora, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF i s kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Svrha ZIDZPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

16. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli (obzirom da je u odnosu na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope nastupila zastara pa s tog osnova tužitelj nije niti potraživao isplatu).

17. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Borisa Belunjaka sud prvog stupnja je utvrdio da je od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa tj. konverzije kredita tužitelj preplatio tuženoj iznos od 45.634,33 kn te da je tužitelju u konverziji uračunata preplata temeljem valutne klauzule u iznosu od 26.464,81 kn, a da konverzijom nije po tom osnovu priznat iznos od 19.169,52 kn ili 2.544,23 EUR-a. Kako tužitelj nije obeštećen konverzijom to ima pravo na restitucijski zahtjev za utvrđeni iznos preplate s osnova ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli u navedenom iznosu.

18. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom toga, neosnovano tuženik navodi da tužitelj nema pravo na povrat stečenog bez osnove."

19. Stoga, prema odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. ZOO tužitelj ima pravo od tužene zahtijevati isplatu iznosa koji je tužena primila na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sa zateznom kamatom tekućom od izvršenih uplata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tužena nepošten stjecatelj.

20. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

21. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023. dok je tužba u ovome predmetu podnesena 28. listopada 2019.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP).

23. U odnosu na žalbene navode tužene da joj je sud prvoga stupnja trebao dosuditi trošak parničnog postupka u odnosu na smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva, valja istaći da nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

24. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

25. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada takav trošak nije dosudio tuženoj.

26. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić