REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5852/23-22

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vlatki Glad-Zakšek, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Š461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika NM, odvjetničkog vježbenika, dana 11. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102080097 od 11. listopada 2004. godine sklopljenog između tužiteljice ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102080097 od 11. listopada 2004. godine sklopljenog između tužiteljice ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,1000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 2.861,07 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 862,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 2.064,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za obradu kredita iznos od 311,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 16. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici ŠM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.064,03 eura od 01. listopada 2015. godine do 13. kolovoza 2025. godine kao neosnovan.

IX. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime „manjka“ u iznosu od 2.109,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2016. godine do isplate kao neosnovan.

X. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 520,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,17 eura od 02. siječnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 2,57 eura od 02. veljače 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,41 eura od 02. ožujka 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,23 eura od 02. travnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,01 eura od 02. svibnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,21 eura od 02. lipnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,73 eura od 02. srpnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 8,05 eura od 02. kolovoza 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,21 eura od 02. rujna 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,00 eura od 02. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,48 eura od 02. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,88 eura od 02. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,08 eura od 02. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 6,61 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,57 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,85 eura od 02. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,63 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,41 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 10,10 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 10,03 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,58 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,05 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,97 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,64 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 11,55 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,83 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,24 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,58 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 15,83 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,63 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,68 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,67 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,23 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 18,38 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 18,43 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,92 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,09 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,56 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,63 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,54 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,45 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,82 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,33 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,30 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,63 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,70 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,37 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,47 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,62 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,32 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,04 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,26 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,48 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate te na

- iznos od 0,83 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate.

XI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 14. kolovoza 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica, kao korisnica kredita s tuženikom, kao kreditorom, dana 11. listopada 2004. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102080097, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 48.239,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s time da su naknadno sklopili Anekse Ugovora o kreditu vezane uz promjenu kamatne stope, da bi dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, koja je ništetna i bez pravnog učinka, jer je tužiteljici nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorene valutne klauzule u CHF. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo kako se sklapanjem Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. godine, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita, tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Jednako tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, koja je ugovorena u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ništetna i bez pravnog učinka, jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljici pojašnjeno u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, visina naknade te koji su to troškovi koje tuženik ima, niti u čemu se sastoje troškovi prijevremene otplate kredita. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu od 20. travnja 2007. godine, što je očita omaška pri pisanju, jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 11. listopada 2004. godine, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 2.861,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, na ime razlike glavnice iznos od 2.064,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime utvrđenog „manjka“ iznos od 2.109,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2016. godine do isplate te na ime naknade za obradu kredita iznos od 311,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate, a na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 862,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na one anuitete kredita koji su plaćeni od strane treće osobe, točnije EM, s time da je ujedno osporio tužiteljici status potrošača, koji se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovora, a teret dokaza te činjenice je na tužiteljici. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužiteljici prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužiteljicu, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa niti nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a ujedno je tužiteljica prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upoznata s obvezom plaćanja tzv. ulazne naknade i tzv. izlazne naknade, koja informacija je bila dostupna i na promotivnim letcima, koji su se uručivali tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu. Inače tzv. ulaznom naknadom su se podmirivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištena energenata, trošak s osnove razmjerne podataka ili baza podataka s trećim stranaka kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, naglasio da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, nego je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje naknade i pod kojim uvjetima se mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 520,88 eura s pripadajućom zateznom kamatom, naglasio da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena, čemu se protivi te je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102080097 od 11. listopada 2004. godine (stranica 8-11 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige (stranica 12-13 spisa), u presliku solemniziranog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 15. listopada 2004. godine (stranica 14-16 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj:

1 (slovima: jedan) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 29. siječnja 2016. godine (stranica 22-25 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu broj 5102080097 od 29. siječnja 2016. godine (stranica 26-31 spisa), u presliku Aneksa broj 4 Ugovora o kreditu broj 5114125421 od 26. srpnja 2018. godine (stranica 32-34 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (stranica 35-37 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 2 (dva) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (stranica 38-42 spisa), u presliku Aneksa broj 5 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102080097 od 28. prosinca 2018. godine (stranica 44-46 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5102080097 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (stranica 47-50 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 51-56 spisa), u presliku Zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita (stranica 57 spisa), u presliku prijenosa između računa (stranica 58 spisa), u presliku izvoda iz poslovnih knjiga (stranica 59 spisa), u presliku molbe od 16. siječnja 2008. godine (stranica 91 spisa), u presliku obračuna naknade za bankarske usluge (stranica 92 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 93 i 174-177 spisa), u presliku prigovora (stranica 94 i 120-121 spisa), u presliku promotivnih letaka (stranica 95-99, 104-111, 114, 122-123, 172-173 i 178-203 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 101-103 i 128-138 spisa), u presliku dopisa tuženika od 21. prosinca 2015. godine (stranica 115-116 spisa), u presliku dopisa tuženika od 10. prosinca 2015. godine (stranica 117-118 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope na kredit nakon provođenja konverzije (stranica 119 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 125-127,140, 165, 167-171, 219-227, 235-326, 339-449 i 467-528 spisa), u presliku zahtjeva za promjenu uvjeta po odobrenom kreditu (stranica 166 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5102080097 za razdoblje od 22.10.2004. do 29.9.2015. (stranica 204-218 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5102080097 za razdoblje od 1.9.2015. do 16.2.2019. (stranica 228-234 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 531-532 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FM (stranica 538-549 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, dana 11. listopada 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 48.239,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 300 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,49%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, zatim obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose, kao i razliku glavnice te isplatu po osnovi utvrđenog „manjka“, a sporno je i pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznoj naknadi te da li tužiteljica ima pravo zahtijevati isplatu naplaćene tzv. ulazne naknade. Isto tako sporna ja aktivna legitimacija u odnosu na anuitete predmetnog kredita koji su plaćeni od strane treće osobe, kao i potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice kondemnatornim tužbenim zahtjevom od 14. kolovoza 2025. godine uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo drugi tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu broj 5102080097 od 29. siječnja 2016. godine (stranica 26-31 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu broj 5102080097 od 29. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nadalje treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je o valutnoj klauzuli u CHF, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Imajući na umu da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, treba napomenuti da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Naime sud je analizirajući odredbu članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice, korisnice kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

12. Iskazu tužiteljice (stranica 531-532 spisa) koja je u bitnom istaknula da su joj u banci ponudili stambeni kredit u valuti CHF, jer za traženi iznos kredita nije bila kreditno sposobna u valuti DEM, rekli su da je to "isto kao da diže kredit u valuti DEM", znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da su u banci prije potpisivanja Ugovora o kreditu rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita, ali nisu objasnili što konkretno plaća tom naknadom i zašto to mora platiti, a bez te naknade nije mogla dobiti kredit, s time da joj nisu objasnili niti što se točno plaća naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Nastavno sud je uvjerljiv i razumljiv kako dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena, kao što je i danas u MUP-u, nije imala svoj obrt niti je bila vlasnica trgovačkog društva, tako i dio iskaza da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, dapače po njihovom izračunu čak je bila u minusu bez obzira što je imala pravo kao službenik MUP-a na nižu početnu kamatnu stopu, ali joj u izračunu tu nižu kamatnu stopu nisu priznali, jer je tom konverzijom kredit „pretvorio u kredit u valuti euro“. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da je neke anuitete predmetnog kredita platila treća osoba, točnije EM, a ne tužiteljica sud je utvrdio slijedeće. Naime ukoliko je neke anuitete predmetnog kredita zaista platila treća osoba, a ne tužiteljica, jer tu činjenicu tuženik niti nije dokazao, niti to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, tada je to treća osoba u svakom slučaju učinila za računu tužiteljice, a što proizlazi iz same činjenice da je tužiteljica korisnica kredita, što rezultira time da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan, jer je odnos te treće osobe, navodnog uplatitelja nekih anuiteta kredita i same tužiteljice irelevantan za tuženika, točnije za obvezu tuženika vratiti tužiteljici, korisnici kredita, preplaćene iznose po tom kreditu.

14. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 09. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na potraživanje na ime naknade za obradu kredita, jer je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po toj osnovi niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nastavno prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći i to iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka 15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FM (stranica 538-549 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 21.556,69 kuna, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.861,07 eura, dok ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 30. rujna 2015. godine iznose 862,15 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku iz konverzije iznosi 15.551,43 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.064,03 eura, s time da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu utvrđen manje uplaćeni iznos, manjak, tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 29. siječnja 2016. godine te iznosi 2.109,30 eura, s time da je prema pregledu prometa po kreditu dana 15. listopada 2004. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.344,78 kuna, odnosno 311,21 eura.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.

17. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 01,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužiteljica mogla dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) propisano da za stambene kredite nije dopuštena naknada za obradu kredita, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu broj 5102080097 od 29. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 2.064,03 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen manjak u iznosu od -2.109,30 eura. Inače stav je suda da se ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, ista se treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.861,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, na ime razlike glavnice u iznosu od 2.064,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime utvrđenog „manjka“ u iznosu od 2.109,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2016. godine do isplate, kao i na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 311,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate, te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u iznosu od 862,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 2.861,07 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 2.861,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i na ime obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose u iznosu od 862,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nastavno u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 2.064,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati razliku glavnice u iznosu od 2.064,03 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je podnesen takav tužbeni zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 14. kolovoza 2025. godine do isplate, jer tuženik u odnosu na tu razliku glavnice niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Naprotiv u odnosu na utuženo potraživanje na ime „manjka“ u iznosu od 2.109,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2016. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica nikako, niti po kojoj osnovi ne može osnovano zahtijevati isplatu tog „manjka“ i to samim time što je u pitanju manje plaćeni iznos. Drugim riječima s obzirom da je tuženik izračunom konverzije, a pozivajući se pri tome na metodologiju provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15, utvrdio da je tužiteljica platila manji iznos, logično je i razumljivo, da tužiteljica, koja niti nije dokazala da je tuženiku platila tako utvrđeni „manje“ plaćeni iznos, ne može osnovano zahtijevati taj „manje“ plaćeni iznos. Konačno u odnosu na naknadu za obradu kredita sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati iznos od 311,21 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate, jer je sudski vještak utvrdio da je tuženik dana 15. listopada 2004. godine naplatio naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 311.21 eura.

20. Naprotiv u odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, a konačno postavio podneskom od 04. kolovoza 2025. godine sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 520,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ujedno tužiteljica po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika niti ništa nije stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredbe članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, a usvojio je kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.861,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate u iznosu od 862,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate, zatim na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 311,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2004. godine do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.064,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2025. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.064,03 eura od 01. listopada 2015. godine do 13. kolovoza 2025. godine do isplate, tako i tužbeni zahtjev na ime „manjka“ u iznosu od 2.109,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2016. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 520,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom V., točkom VI., točkom VIII., točkom IX. i točkom X. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 10. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 14. kolovoza 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7 točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 11. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 11. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 14. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je ujedno sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XII. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 16. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01., siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 11. studenog 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 11. studenog 2025. godine