Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Glina, Trg bana Josipa Jelačića 5

Poslovni broj: P-205/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu toga suda Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja ŽL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ksenija Somić Kaurić, odvjetnica u Glini, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 28. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika , a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP), dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9011774842, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11. kolovoza 2006. godine, sadržana u čl. 12.3 Ugovora o kreditu, u dijeli koji glasi:

„12.3 Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Račkoga 6), OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ŽL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 119,76 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje 12.08.2006. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Račkoga 6), OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ŽL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1125,00 eura (tisućustodvadesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽL podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate.

2. U tužbi navodi da je sa tuženim sklopio 10. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 9011774842 za kupnju vozila, a tuženik mu je stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13049,59 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Odredbom članka 12.3. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita te je propustio tužitelju prethodno jasno i nedvosmisleno predočiti od čega se troškovi sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,50% iznosa kredita, a što obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom, nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je nezakoniti i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi i doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Tužitelju su suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnute prekomjerne i ekonomski neopravdane obveze koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača kao jedne strane i u odnosu na banku-trgovca kao druge strane, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi, teretivši ga je 11. kolovoza 2006. za 195,74 CHF odnosno 902,36 HRK, a što preračunato iznosi 119,56 eura, a nakon isplate obračunavao je i zaračunatu kamatu na cjekupan iznos kredita. Zbog toga je ustao tužbom predloživši da sud donese presudu na način kako je to specificirano tužbenim zahtjevom.

3. U svom odgovoru na tužbu, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i ne spori da je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu, ali da je ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Zbog toga se ne može govoriti o nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti ugovor s ugovorenim troškovima obrade. Pored toga, tuženik ističe da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora i upozorio ga da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle ne bilo kakvu neravnotežu nego veći stupanj neravnoteže. Zbog toga, ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 12. stavka 3. Ugovora bila ništetna. Tuženik prigovara i zahtjevu za plaćanje zatezne kamate navodeći da se sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja, ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Budući da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vračanje stečenog bez osnove, nije ni dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Istakao i prigovor zastare, navodeći zastarni rok od 5 godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vračanje primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena je bespredmetno. Zbog toga je predložio da se tužitelj sa tužbenim zahtjevom i tužbom odbije.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu od 10. kolovoza 2006., u otplatne tablice te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu zaključen između Privredne banke Zagreb d.d. i ŽL kao korisnika kredita od 10. kolovoza 2006. godine vidljivo je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13049,59 CHF, a kredit se odobrava za kupnju vozila. Rok korištenja kredita je do 10. studenog 2006. godine, a na kredit u otplati korisnik kredita se obvezuje banci platiti kamatu koja je promjenjiva i iznosi 5,50% godišnje. Člankom 12. točkom 3. navedenog ugovora korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

6. Spisu priležu otplatne tablice sa izvršenim isplatama i rokovima isplata.

7. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu radi kupnje automobila, a ugovor je zaključen u švicarskim francima i isplaćen u kunama. Iznos u kunama isplaćen je autokući AutoCindrić u Sisku. Nije tražio da mu tuženik protumači ugovor, smatrajući da se radi o korektnom odnosu između stranaka i ugovor nije pročitao. Ugovor je zaključen na rok od 7 godina te ga je u roku otplatio. U vrijeme zaključenja ugovora radio je na poslovima nabave u Tim Topusko i prije ugovora nije zaključivao nikakav drugi ugovor. Prije 3 i pol godine zaključio je ugovor kod OTP Banke digavši kredit na iznos od 5000,00 eura. Prva rata je iznosila 700,00 kuna da bi kasnije porasla na 1200,00 kuna. Tužitelju nije jasno na što se odnosi odredba članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu. U OTP Banci nije platio nikakvu naknadu.

8. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP), koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

10. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici te se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz presude. Budući je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Zbog toga je ustao tužbom kod ovoga suda. U ovom postupku nije provedeno knjigovodstveno vještačenje, budući da tuženik u točki 14. Odgovora na tužbu nije osporio da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi.

11. Iz sudske prakse proizlazi da je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Time je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U razdoblju od sklapanja ugovora tuženik je svojevoljno u više navrata mijenjao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta, a ovo proizlazi iz priložene dokumentacije. Kamatne stope nisu se mogle mijenjati jednostranom odlukom banke bez ugovorenih parametara. Prema tome, tuženik nije mogao svojevoljno mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio, uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju, tužitelj se pozvao na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Prema tome, utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju prema kojem je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Budući je ugovorena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Dakle, utvrđeno je da je ovakvim ponašanjem tuženika došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Pored toga, tuženik nije objasnio tužitelju od čega se sastoje troškovi, u kojem iznosu te zašto je određena naknada baš u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita. Tuženik je zaračunao kamatu na cjelokupan iznos kredita iako je tužitelju isplatio manji iznos kredita.

12. U pogledu zastare navodi se da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi podneska od 15. rujna 2025., zastupanja na ročištima od 1. listopada 2025. i 28. listopada 2025., što zajedno sa troškom pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura i troškovima PDV-a, daje ukupan iznos od 1125,00 eura.

14. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 11. studenog 2025.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u 3 (tri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na vaš broj PBZ-44/25