Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, T. Masaryka 8
Poslovni broj: 13 P-98/2025-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja TI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Slunjski i Rudnički j. t. d. iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelčačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, 11. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelaĉića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 34.357,89 kn/4.560,05 €, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku: na iznos od
na iznos od 187,54 kn/24,89 Eur od 16.05.2009. do plaćanja;
na iznos od 165,92 kn/22,02 Eur od 16.06.2009. do plaćanja;
na iznos od 175,05 kn/23,23 Eur od 16.07.2009. do plaćanja;
na iznos od 136,28 kn/18,09 Eur od 16.08.2009. do plaćanja;
na iznos od 193,84 kn/25,73 Eur od 16.09.2009. do plaćanja;
na iznos od 129,90 kn/17,24 Eur od 16.10.2009. do plaćanja;
na iznos od 171,21 kn/22,72 Eur od 16.11.2009. do plaćanja;
na iznos od 164,63 kn/21,85 Eur od 16.12.2009. do plaćanja;
na iznos od 276,16 kn/36,65 Eur od 16.01.2010. do plaćanja;
na iznos od 347,79 kn/46,16 Eur od 16.02.2010. do plaćanja;
na iznos od 332,28 kn/44,10 Eur od 16.03.2010. do plaćanja;
na iznos od 403,44 kn/53,55 Eur od 16.04.2010. do plaćanja;
na iznos od 533,82 kn/70,85 Eur od 16.05.2010. do plaćanja;
na iznos od 553,93 kn/73,52 Eur od 16.06.2010. do plaćanja;
na iznos od 705,06 kn/93,58 Eur od 16.07.2010. do plaćanja;
na iznos od 699,96 kn/92,90 Eur od 16.08.2010. do plaćanja;
na iznos od 1.013,26 kn/134,48 Eur od 16.09.2010. do plaćanja;
na iznos od 830,76 kn/110,26 Eur od 16.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 872,96 kn/115,86 Eur od 16.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 1.039,30 kn/137,94 Eur od 16.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 1.056,46 kn/140,22 Eur od 16.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 988,03 kn/131,13 Eur od 16.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.029,46 kn/136,63 Eur od 16.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.031,63 kn/136,92 Eur od 16.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.158,00 kn/153,69 Eur od 16.05.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.426,60 kn/189,34 Eur od 16.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.732,26 kn/229,91 Eur od 16.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 2.038,75 kn/270,59 Eur od 16.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.518,90 kn/201,59 Eur od 16.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.344,02 kn/178,38 Eur od 16.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.355,70 kn/179,93 Eur od 16.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.379,83 kn/183,13 Eur od 16.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 1.530,73 kn/203,16 Eur od 16.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 1.576,13 kn/209,19 Eur od 16.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 1.526,68 kn/202,63 Eur od 16.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 1.519,23 kn/201,64 Eur od 16.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 1.544,28 kn/204,96 Eur od 16.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 1.587,83 kn/210,74 Eur od 16.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 80,28
kn/10,65 Eur od 16.07.2012. do plaćanja; "
II. Nalaže se tužiteljici TI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 3.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 11. studeni 2025. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prije svega valja napomenuti da je rješenjem Županijskog suda Slavonski Brod poslovni broj Gž-290/2024-3 od 30. siječnja 2025. godine ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj P- 642/2023- 5 od 20. prosinca 2023. i dopunska presuda istog suda poslovni broj P-642/2023-8 od 19. siječnja 2024. godine, koje su ispravljene rješenjem ovog suda poslovni broj P-642/2023-13 od 12. veljače 2024. godine i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.
2. Naime, tužiteljica TI je protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb podnijela tužbu 12. lipnja 2019. navodeći da je sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212545931/08 dana 29. veljače 2008., potvrđen po javnoj bilježnici Nevenki Osmanović iz [adresa] broj OV-4178/08 dana 18. ožujka 2008., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, uz rok vraćanja od 180 mjeseci i uz ugovornu kamatu od 5,70% godišnje, koja je za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru o kreditu od strane tuženika više puta mijenjana i to na štetu tužiteljice. Navodi da se je također više puta mijenjao i tečaj CHF prema HRK, što je itekako utjecalo na visinu obveze tužiteljice prema tuženiku na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni.
2.1. Nadalje, tužiteljica navodi da joj je, obzirom na navedeno, od strane tuženika 2015. godine ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, što je ona prihvatila jer zbog drastičnog povećanja rata praktično nije imala drugog izbora. Iako je tako provedenom konverzijom iz CHF u EUR obveza tužiteljice po predmetnom kreditu smanjena za 48.622,14 HRK, radi se o iznosu pretplate po konverziji, tužiteljica smatra da je ništetnošću ugovorene kamatne klauzule i promjenjive kamatne stope ipak značajno oštećena te da joj nije vraćen puni iznos pretplate dotadašnjih uplata na koji ima prava. Smatra da su ugovorena ništetna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa uzrokovale pretplatu njezine obveze prema tuženiku u iznosu od čak 81.441,05 HRK.
2.2. Budući da je tužiteljici priznat iznos od 48.622,14 HRK, to je ista podnijela zahtjev za isplatu razlike do pravnog obeštećenja u iznosu od 32.818,91 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog dana pojedinog iznosa pretplate, pa do tuženikovog povrata, time da je tužiteljica nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskog vještaku Lidije Malčić u podnesku od 6. lipnja 2025. godine precizirala tužbeni zahtjev na način da u konačnosti po osnovu preplate potražuje novčani iznos od 34.357,89 HRK/4.560,05 eur, koja preostaje kao nepodmirena nakon što se u obzir uzme preplata utvrđena u konverziji (u iznosu od 48.622,14 HRK).
2.3. Valja napomenuti da se tužiteljica u tužbi poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1041/12 od 4. srpnja
2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I. tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima po kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao pretplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.
2.4. Isto tako se tužiteljica poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koji je u točci I. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke
1.,2.,3.,4.,5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I.tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti kao i tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici (banke) postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
3. I na kraju tužiteljica navodi da je tuženik, imajući u vidu sve prethodno navedeno, posebno pravomoćnu presudu VTSRH kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i155/23; dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO., odnosno isplatiti iznos od 34.357,89 HRK/4.560,05 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedenih u točci I. izreke ove presude.
4. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužiteljice, dakle pravnu osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tužena ističe da su sve tužiteljeve preplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije te su sve iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju
(dalje – ZID ZPK/15). Uz navedeno, ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014.
4.1. Tuženik smatra da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a sam postupak konverzije je propisan od strane zakonodavca. Tuženik ističe da je početno odobrena CHF glavnica kredita pretvorena u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa CHF kredita je zamijenjena EUR kamatnom stopom koju je koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, zatim su iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoreni u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, a ukupno uplaćeni iznosi (preračunati u EUR) koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu raspoređeni su kao pretplata za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćeni korisniku kredita, pri čemu na iznos pretplate tuženik nije bio u obvezi obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.
4.2. Tuženik navodi da je prethodno opisani postupak konverzije imao za cilj eliminirati neravnopravni položaj dužnika u CHF u odnosu na domaću valutu i CHF, te rasteretiti sudove od broja tužbi. Nadalje, tuženik smatra da je tužitelj provedenom konverzijom stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je, po svom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR. Stoga, smatra da je izvršenom konverzijom konvertiran ugovor u pogledu valutne klauzule, ali i promjenjive kamatne stope, odnosno da su sklapanjem Dodatka, tužiteljica i tuženik konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih pretplata, te su konverzijom otklonjene sve posljedice ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
4.3. U odnosu na tvrdnje tužiteljice vezane uz nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. (do konverzije) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015.
4.4. Valja napomenuti da tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014.
5. Zaključno, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i istu obveže naknaditi troškove parničnog postupka.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.560,05 eura (34.357,89 HRK) sa pripadajućim zateznim kamatama koji je plaćen na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu od 29. veljače 2008. godine, a u odnosu na koji su iste stranke dana 16. svibnja 2016. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.
7. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 11-16), u izvadak iz zemljišne knjige (str. 17-19), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7104048191 (str. 20-37), u dodatak ugovora o kreditu (str. 38- 40), u potvrdu privatne isprave (str. 41), u obračun Barice Lilić, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije (str. 52-62), u izračun konverzije na dan 30. rujan 2015. (str. 84-87), u informativni sažetak računa na 30. rujna 2015. (str. 88) u pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 90), u prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 92), te u izvještaj po kalkulatoru za provedbu konverzije kredita demoniziranih u valuti CHF (str. 94-96), dokaz saslušanjem tužiteljice TI kao stranke (str. 252-253), te dokaz financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Malčić – LIMA FORENZIKA d.o.o. (str. 362-370) i dopuna vještačenja – očitovanje vještakinje Lidije Malčić (str. 411-415).
8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.
9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Neutemeljene su tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastare od tri godine, tj. za povremene tražbine ili naknadu štete. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), a ne tri godine, s time da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ukoliko nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u ugovor o zajmu što ga je sklopio. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine, time da nije sporno da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 7. svibnja 2023., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina.
10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio slijedeće činjenice:
- da je tužiteljica 29. veljače 2008. sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212545931/08 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 120.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se korisnik obvezuje vratiti, uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, s namjerom za kupnju stana i s rokom otplate od 180 mjeseci;
- da je člankom 2. Ugovora ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, te da na dan zaključenja ugovora iznosi 5,70% godišnje;
- da je čl. 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 993,29 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci i kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati takvo izmijenjene anuitete;
- da su stranke 16. svibnja 2016. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) kojim su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur, kojim je u čl. 5. utvrđena preplata iz provedene konverzije u iznosu od 6.453,27 eura (48.622,14 KN);
- da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ustao dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P- 1401/12,
- da je u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,
- da je navedena prvostupanjska odluka djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;
- da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;
- da je protiv navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;
- da je potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vratio predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;
- da je nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;
- da je odlučujući povodom revizije tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da je u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:
- 1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i
- 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015, dalje ZID ZPK/2015) stranke, u konkretnom slučaju, 25. ožujka 2016. zaključile Aneks br.1 Ugovora o kreditu, to jest konverziju kredita, kojim su prvobitni ugovor izmijenili u kredit s valutnom klauzulom u eurima, a preplate s osnova nepoštenih odredbi su prebijene s budućim anuitetima otplate kredita, sukladno novom otplatnom planu,
- da je na temelju Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Lidije Malčec iz [adresa] utvrđeno da je u razdoblju od svibnja mjeseca 2005. godine do konverzije kredita u svibnju 2016. godine ukupna prebijana razlika zbog promjene kamatne stope iznosi – 23.147,60 kuna, a ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 106.127,63 kune, što nakon prebijanja sa preplatom utvrđenom u konverziji u iznosu od 48.622,14 kuna daje ukupan iznos od 34.357,89 kuna ili 4.560,05 eura (106.127,63 – 23.147,60 – 48-622,14 = 34.357,89);
- da iz očitovanja vještakinje na istaknute primjedbe tuženika u podnesku od 21. svibnja 2025. godine proizlazi da je prema izračunu konverzije tužiteljica do 30. rujna 2015. godine uplatila 66.216,87 eura, prema konvertiranom kreditu u eurima dospjelo je 59.846,11 eura, te je razlika utvrđena u iznosu od 6.370,76 eura. Takav nalaz i mišljenje vještakinje sud je u cijelosti prihvatio jer isti stručan, jasan i detaljno obrazložen.
11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrđeno je kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF te jednostrano promjenjive kamate u prvobitnom ugovoru o kreditu nije bilo nužno niti dopušteno, a kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to je o njima valjalo odlučiti primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.
12. To proizlazi iz meritornih presuda, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati, kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.
13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
14. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.
15. Ugovorne odredbe kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:
- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,
- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.
16. Valja napomenuti da samim time što su ništetne ove dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu, da tada nije ništetan i čitav ugovor. O tome je pravorijek dao Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u odluci poslovni broj Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024. donesenoj u istovrsnoj parnici kad je na revizijsko pitanje odgovoreno ovako: "Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge."
17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao do konverzije).
18. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak, jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, nakon što je sklopljen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu, proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.
19. Prije svega valja ukazati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
20. Nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu jer je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
21. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem sporazuma o izmjeni ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF.
22. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja koja se sada temelji na valjanom Aneksu broj 1. Ugovora o kreditu, ovaj sud je zaključio da je sklapanjem Aneksu broj 1. Ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.
23. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženika bez pravne osnove, nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO.
24. Vezano uz shvaćanje da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se nisu mogli odreći prava na obeštećenje kada nisu znali da na to imaju pravo, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., VSRH je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: "Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora."
25. Uz primjenu Direktive 93/13/EEZ valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., T, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25. i od 3. srpnja 2014., V, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 3149/2020-4 od 3. studenog 2021.
25.1. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Aneks broj 1. Ugovora o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, mišljenje je ovog suda da u smislu odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule, u kojoj je denominiran, i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.
25.2. Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njezinog kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značaja i to da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Imajući na umu sve naprijed navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
26. Na temelju svih iznesenih razloga sud smatra kako je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem Dodatka Ugovora o kreditu od dana 16. svibnja 2016. godine.
27. Zaključno, Dodatak Ugovoru o kredituod 16. svibnja 2016. godine, koji je pravni posao, kojim je izvršena konverzija, odnosi se na konvertiranje Ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, i u dijelu valutne klauzule kao i u dijelu kamatne stope, i prema ocjeni suda njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu, različitu od Ugovora o kreditu u CHF koji je bio predmet konverzije, i temeljem kojeg su se tužitelj (dobrovoljno), i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Riječ je o pravnom poslu kojeg je tužiteljica prihvatila prihvatio, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, i kojim su stranke, po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije izvršene konverzije.
27.1. Prema tome, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, imajući u vidu odredbe čl. 167. ZOO, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, jer je tužiteljica u sporazumu sa tuženikom kao kreditorom pristala da se preplaćeni novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta umjesto isplate. Naime, tužiteljica je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju, mada je imala i mogućnost ne prihvatiti konverziju i podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog 29. veljače 2008. godine i zahtijevati isplatu po osnovu ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu. Sud zaključuje da je tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 16. svibnja 2016. godine, kojim je taj Ugovor konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ugovorno riješila pitanje iznosa kojeg je preplatila radi neosnovanog povećanja stope Ugovorne kamate i promjene tečaja, jer su ti iznosi tužiteljici priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR.
28. Iz navedenih razloga sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i presudio kao u točci I izreke presude.
29. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tuženika u iznosu od 3.125,00 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tuženika za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 12.11.2019., 14.11.2020., 21.10.2022., 24.10.2023., 25.2.2025., 21.5.2025. i 18.6.2025. za svaku u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje žalbe od 2.2.2023. u iznosu od 100,00 eura, na zastupanje na ročištima održanim dana 6.11.2023., 20.12.2023. godine, 4.3.2025. i 27.6.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura i na PDV od 25 % godišnje koji iznosi 625,00 eura, a sve to prema tarifnom broju 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT). Na dosuđeni parnični trošak tuženik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu sukladno odr. čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja presude 11. studenog 2025. godine pa do isplate. Iz navedenih razloga o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II izreke.
30. Radi navedenog presuđeno je kao u izreci presude.
U Virovitici 11. studenog 2025.
Sutkinja:
Anneliese Janeš-Mihoković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.
Dostaviti:
1. Odvj. Nenad Slunjski, Varaždin, Kratka 2/I
2. Odvj. Sanja Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, Galleria Importanne, p.p. 92
