REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-3139/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 07. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 11. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku od 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 311496, sklopljenog 29. kolovoza 2006. između korisnika kredita CU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika Volksbank d.d., a koji glasi: "a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća"'.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu br. 311496, sklopljenog 29. kolovoza 2006. između korisnika kredita CU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika Volksbank d.d., a koja glasi: ''5.1 Administrativna naknada: 1,00%( slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita".

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, plati iznos od 9.413,150 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-763,72 EUR od dana 04. listopada 2006. do isplate,

-7,34 EUR od dana 03. studenog 2006. do isplate,

-8,20 EUR od dana 04. prosinca 2006. do isplate.

-2,00 EUR od dana 04. siječnja 2007. do isplate,

-1,32 EUR od dana 05. veljače 2007. do isplate,

-1,95 EUR od dana 05. ožujka 2007. do isplate,

-1,85 EUR od dana 04. travnja 2007. do isplate,

-1,94 EUR od dana 04. travnja 2008. do isplate,

-32,58 EUR od dana 04. studenog 2008. do isplate,

-10,30 EUR od dana 04. prosinca 2008. do isplate,

-18,05 EUR od dana 05. siječnja 2009. do isplate,

-6.012,07 EUR od dana 05. veljače 2009. do isplate,

-2.551,83 EUR od dana 30. siječnja 2009. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.927,04 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 847,96 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su CU i Volksbank d.d. sklopili ugovor o kreditu 29. kolovoza 2006. kojim je odobren kredit u valuti CHF u iznosu od 123.500,00 CHF. Navodi da je odredbom čl. 7. 1. ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od iskorištenja kredita u cijelosti, a da iznosi 651,20 CHF. Smatra da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna, jer korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnih anuiteta uslijed rasta tečaja, da neravnotežu pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem navedene odredbe je nedvojbeno na štetu korisnika kredita i značajna je. Nadalje navodi da je odredbom čl. 5.1. Ugovora utvrđen i obveza korisnika kredita da plati tuženiku administrativnu naknadu u visini 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, koja odredba je ništetna sukladno odredbama čl. 270., odnosno 272. st. 1. u svezi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), obzirom da je sama odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati, ni na istu utjecati, jer se s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovaralo, niti mu je prezentirano što se točno obračunava predmetnom naknadom, da se radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane banke. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s CU dana 31. svibnja 2023. godine kojim mu je ustupljene sve tražbine prema tuženiku s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zajedno sa sporednim pravima.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te se ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istaknuo je prigovor zastare. Navodi da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite osigurava samo preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruje individualnom pravnom zaštitom, te da stoga u ovom konkretnom slučaju tek treba ispitati i utvrditi pripada li tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva da je navedena odredba jasno koncipirana ugovorom, da je korisnik kredita prije sklapanja ugovora kao savjesna ugovorna strana trebao i bio se dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegove obveze iz Ugovora.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka konačno specificirao tužbeni zahtjev (list 353-355 spisa).

4. Na ročištu dana 07. listopada 2025. sud je sukladno odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.413,15 EUR.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu (list 9-18 spisa), zk izvadak (list 19 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 20-21 spisa), Ugovor o cesiji (list 24-27 spisa), obavijest o ustupu (list 30-31 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 32-86 i 111-252 spisa), pisani iskaz svjedoka (list 253-255 spisa), obavijesti o promjeni anuiteta i visini kamatnih stopa (list 87-90 spisa), obavijest- otplatni plan i otplatna tablica (list 90-92 spisa), obavijest o otplati kredita (list 93 -94 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 95-97 spisa), pisanu izjavu DU (list 253-255 spisa), saslušan je svjedok CU (list 362- 363 spisa), te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje (list 312-314 i 331-332 spisa).

6. Na nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, stoga sud nije provodio usmeno saslušanje vještaka.

7. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

9. Tuženik Nova hrvatska banka d.d. je tijekom postupka prestao postojati, a njegov sljednik je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Hrvatska poštanska banka d.d. je nakon što je sud prekinuo i nastavio ovaj postupak preuzela parnicu.

10. Nije sporno da su Volksbank d.d. i CU sklopili ugovor o kreditu broj: 311496, dana 29. kolovoza 2006. Nije sporno da je Nova hrvatska banka d.d. pravni slijednik Volksbank d.d. Nije sporno i da je tuženik pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d.

11. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Točkom 2. ugovora određeno je da je namjena kredita kupnja stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kupljeni stan bilo korišten u druge svrhe od osobnih potreba korisnika kredita.

12. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 123.500,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećim na dan korištenja kredita.

13. Čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta, koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dan iskorištenja kredita, a prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita i iznosi CHF 651,20 (šestopedesetjedan i 20/100 CHF), "a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećim na dan dospijeća".

14. Č. 5.1. ugovora o kreditu određeno je obveza korisnika kredita da tuženiku plati administrativnu naknadu u visini od 1,00% jednokratno, na iznos odobrenog kredita.

15. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su CU i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 31. svibnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da CU ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između CU i Volksbank d.d., i to ugovora o kreditu broj 311496.

16. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

17. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

19. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

20. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

21. Nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 04. srpnja 2013. (točka 8. izreke) utvrđeno je da je Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time Sberbank d.d. postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ova odredba stupila je na snagu 01. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

25. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/2012 ne primjenjuje u konkretnom slučaju, jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik CU. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

27. Svjedok CU iskazao je da je tražio kredit i podigao ga je u Volks banci u iznosu od 123.500,00 CHF, jer mu je bio potreban za kupnju stana. Kada je zajedno sa suprugom odlučio riješiti stambeno pitanje, pronašao je prikladan stan, a obzirom da je firmu koja je radila te stanove pratila Volks banka, otišao je u banku i objasnio da mu je potreban kredit za kupnju stana. U banci su mu ponudili kredit u CHF-ima, a službenica u banci mu je rekla da su trenutno najpovoljniji krediti u švicarskim francima, da je švicarski franak trenutno najstabilnija valuta, te da nema nikakvog rizika. Dakle, rekla mu je da će prije propasti naša država nego Švicarska. Svjedok je istaknuo da mu nije ponuđen nikakav drugi kredit, u nekoj drugoj valuti, tako da je zapravo bio prisiljen uzeti kredit u švicarskim francima. Nitko u banci ga nije upozorio da postoji bilo kakav rizik za podizanje kredita u švicarskim francima. Također ga nitko nije upozorio na činjenicu plaćanja administrativne naknade, odnosno nitko mu nije obrazložio na što se točno odnosi predmetna naknada i koje usluge banka obračunava za iznos te naknade. Iz iskaza nadalje proizlazi da je banka pripremila kredit i ponudila mu ga na potpis po principu uzmi ili ostavi. U slučaju da nije pristao na taj kredit, odnosno na ugovor kako ga je pripremila banka, kredit mu ne bi bio odobren, te je naveo da stan koji je kupio tim kreditom još uvijek koristi za vlastite potrebe.

28. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka CU jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

29. S obzirom na to da tuženik u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s CU nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to je ugovor o kreditu sklopljen na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pravni prednik tuženika nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07) i to člancima 96. i 97. tog Zakona. Stoga je odredba čl. 8. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena i time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. tog Zakona.

30. Ništetna je i odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratna 0,90% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate.Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

31. Prema odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07) nepoštena odredba je ništava.

32. Iz iskaza svjedoka CU proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

33. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

34. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

35. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

36. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07) treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

37. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Kako je već obrazloženo, tuženik je u ugovoru o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 96. i 97. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ostale nerazumljive za korisnika kredita jer mu nije na valjan način objasnio posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po korisnika kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF.

38. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Zbog toga je i odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 97. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07).

40. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, iznosa plaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope i iznosa plaćenog po osnovi naknade za obradu kredita, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

41. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata po osnovi valutne klauzule, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, kada se odbiju negativne razlike iznosi 8.649,43 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 763,72 EUR prilikom isplate kredita.

42. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka OMAZIĆ d.o.o i DARFIN d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

43. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

44. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

45. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

46. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 9.413,15 EUR.

47. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva izvršenu podneskom od 22. srpnja 2025. Naime, ista je izvršena nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka, te sud istu ocjenjuje svrsishodnom za konačno rješenje spor među strankama, pri čemu se ističe kako tuženik na izvršenu preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva nije imao prigovora, sve sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

48. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

49. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

50. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 04. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjive kamatne stope u odnosu na pravnog prednika tuženika (Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.) zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

51. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 utvrđeno je pod točkom 8. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Također, tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

52. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

53. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

54. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a, a sve prema vrijednosti predmeta spora utvrđenom na ročištu dana 07. listopada 2025., a koja vrijednost predmeta spra je vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

55. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava prigovora u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), podnesaka od 18. rujna 2023., 17. studenog 2023, 21. siječnja 2025. i 22. srpnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svaki (Tbr. 8.1. Tarife), trošak podneska od 10. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8.3. Tarife), trošak ročišta od 06. lipnja 2024. i 07. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svako (Tbr. 9.1. Tarife), te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife) što ukupno iznosi 1.800,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 450,00 EUR, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 136,46 EUR koliko je dužan i platiti sukladno rješenju ovog suda (list 299 spisa), te pristojbe na presudu prema VPS-u od 9.413,15 EUR u iznosu od 140,58 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.927,04 EUR, na koji iznos tužitelj ima pravo na zatezne kamate sukladno odredbama čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a za ostale odnose.

56. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. u iznosu od 125,00 EUR s uračunatim PDV-om iz razloga jer mu za navedeni podnesak pripada naknada po Tbr. 8.3. Tarife, nije mu priznat trošak previsoko zatraženih sudskih pristojbi i to za tužbu u iznosu od 163,54 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 159,42 EUR, te s osnova prekomjerno zatraženog troška vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, budući je tužitelju naloženo platiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, a toliko je tužitelj i predujmio.

57. Dakle ukupno nepriznati trošak tužitelja iznosi 847,96 EUR, stoga je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

U Zagrebu, 11. studenog 2025.

Sudac

Maija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.