Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P-266/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja FŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ines Mandekić odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbak Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupani po Odvjetničkom uredu Poldan, F, Ž, B, M, ŽŽ iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 23. rujna 2025. i izvršene objave 11. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništenim Ugovor o kreditu broj 628-50-3290566 od 27. veljače 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod broje OV- 349/06 od 2.3.2006. u dijelu odredbi sadržanih u
- članak 2. KAMATA NA KREDIT, u dijelu u kojem glasi: "godišnja, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću:" u dijelu u kojem je navedeno da je "promjenjiva"
- članak 7. NAČIN OTPLATE u dijelu koji glasi da se otplaćuje "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita"
II. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 1.193,09 EUR po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
na iznos od 18,21 € od 1.12.2007 do isplate,
na iznos od 18,10 € od 1.1.2008 do isplate,
na iznos od 18,40 € od 1.2.2008 do isplate,
na iznos od 18,55 € od 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 18,84 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 18,35 € od 1.5.2008 do isplate,
na iznos od 36,14 € od 1.6.2008 do isplate,
na iznos od 36,54 € od 1.7.2008 do isplate,
na iznos od 35,84 € od 1.8.2008 do isplate,
na iznos od 35,83 € od 1.9.2008 do isplate,
na iznos od 36,17 € od 8.10.2008 do isplate,
na iznos od 39,06 € od 7.11.2008 do isplate,
na iznos od 37,04 € od 9.12.2008 do isplate,
na iznos od 39,49 € od 8.1.2009 do isplate,
na iznos od 39,82 € od 7.2.2009 do isplate,
na iznos od 39,94 € od 7.3.2009 do isplate,
na iznos od 39,41 € od 8.4.2009 do isplate,
na iznos od 39,45 € od 7.5.2009 do isplate,
na iznos od 38,66 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 38,07 € od 8.7.2009 do isplate,
na iznos od 38,16 € od 8.8.2009 do isplate,
na iznos od 38,38 € od 6.9.2009 do isplate,
na iznos od 38,30 € od 6.10.2009 do isplate,
na iznos od 37,95 € od 6.11.2009 do isplate,
na iznos od 38,42 € od 8.12.2009 do isplate,
na iznos od 38,79 € od 8.1.2010 do isplate,
na iznos od 39,32 € od 7.2.2010 do isplate,
na iznos od 39,12 € od 7.3.2010 do isplate,
na iznos od 39,87 € od 4.4.2010 do isplate,
na iznos od 39,65 € od 18.5.2010 do isplate,
na iznos od 39,88 € od 8.6.2010 do isplate,
na iznos od 42,40 € od 17.7.2010 do isplate,
na iznos od 41,80 € od 7.8.2010 do isplate,
na iznos od 3,87 € od 8.9.2010 do isplate,
na iznos od 3,80 € od 7.10.2010 do isplate,
na iznos od 3,72 € od 7.11.2010 do isplate,
na iznos od 3,88 € od 5.12.2010 do isplate,
na iznos od 4,08 € od 8.1.2011 do isplate,
na iznos od 3,92 € od 8.2.2011 do isplate,
na iznos od 3,96 € od 8.3.2011 do isplate,
na iznos od 3,88 € od 7.4.2011 do isplate,
na iznos od 3,88 € od 14.5.2011 do isplate,
na iznos od 4,15 € od 19.6.2011 do isplate.
po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 6.271,77 EUR, po osnovi ništetnosti valutne klauzule sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
na iznos od 9,97 € od 7.11.2008 do isplate,
na iznos od 14,30 € od 8.1.2009 do isplate,
na iznos od 17,43 € od 7.2.2009 do isplate,
na iznos od 18,84 € od 7.3.2009 do isplate,
na iznos od 14,96 € od 8.4.2009 do isplate,
na iznos od 15,70 € od 7.5.2009 do isplate,
na iznos od 9,76 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 5,38 € od 8.7.2009 do isplate,
na iznos od 6,54 € od 8.8.2009 do isplate,
na iznos od 8,85 € od 6. 9.2009. do isplate
na iznos od 8,65 € od 6.10.2009. do isplate,
na iznos od 6,32 € od 6.11.2009. do isplate
na iznos od 10,71 € od 8.12.2009. do isplate
na iznos od 14,22 € od 8.01.2010. do isplate
na iznos od 19,23 € od 7.2.2010. do isplate
na iznos od 18,09 € od 7.3.2010. do isplate
na iznos od 24,88 € od 4.4.2010. do isplate
na iznos od 23,60 € od 18.5.2010. do isplate
na iznos od 26,11 € od 8.6.2010. do isplate
na iznos od 47,87 € od 17.7.2010. do isplate
na iznos od 43,40 € od 7.8.2010. do isplate
na iznos od 59,31 € od 8.9.2010. do isplate
na iznos od 54,40 € od 7.10.2010. do isplate
na iznos od 46,50 € od 7.11.2010 do isplate,
na iznos od 63,17 € od 5.12.2010 do isplate,
na iznos od 84,38 € od 8.1.2011 do isplate,
na iznos od 69,37 € od 8.2.2011 do isplate,
na iznos od 74,64 € od 8.3.2011 do isplate,
na iznos od 67,94 € od 7.4.2011 do isplate,
na iznos od 69,15 € od 14.5.2011 do isplate,
na iznos od 97,58 € od 19.6.2011 do isplate,
na iznos od 99,71 € od 9.7.2011 do isplate,
na iznos od 123,31 € od 18.8.2011 do isplate,
na iznos od 111,18 € od 8.9.2011 do isplate,
na iznos od 97,91 € od 4.10.2011 do isplate,
na iznos od 96,49 € od 3.11.2011 do isplate,
na iznos od 95,46 € od 4.12.2011 do isplate,
na iznos od 101,80 € od 4.1.2012 do isplate,
na iznos od 107,31 € od 4.2.2012 do isplate,
na iznos od 108,05 € od 4.3.2012 do isplate,
na iznos od 104,24 € od 4.4.2012 do isplate,
na iznos od 106,81 € od 4.5.2012 do isplate,
na iznos od 108,58 € od 5.6.2012 do isplate,
na iznos od 105,61 € od 4.7.2012 do isplate,
na iznos od 106,39 € od 4.8.2012 do isplate,
na iznos od 104,17 € od 4.9.2012 do isplate,
na iznos od 99,36 € od 2.10.2012 do isplate,
na iznos od 104,48 € od 4.11.2012 do isplate,
na iznos od 106,94 € od 4.12.2012 do isplate,
na iznos od 105,22 € od 4.1.2013 do isplate,
na iznos od 95,55 € od 5.2.2013 do isplate,
na iznos od 103,76 € od .3.2013.o isplate,
na iznos od 104,48 € od 4.4.2013 do isplate,
na iznos od 101,26 € od 4.5.2013 do isplate,
na iznos od 91,25 € od 4.6.2013 do isplate,
na iznos od 91,00 € od 3.7.2013 do isplate,
na iznos od 93,46 € od 3.8.2013 do isplate,
na iznos od 97,40 € od 4.9.2013 do isplate,
na iznos od 102,86 € od 4.10.2013 do isplate,
na iznos od 100,04 € od 5.11.2013 do isplate,
na iznos od 102,04 € od 4.12.2013 do isplate,
na iznos od 104,30 € od 4.1.2014 do isplate,
na iznos od 97,00 € od 4.2.2014 do isplate,
na iznos od 99,73 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 98,83 € od 3.4.2014 do isplate,
na iznos od 95,82 € od 4.5.2014 do isplate,
na iznos od 94,85 € od 4.6.2014 do isplate,
na iznos od 95,29 € od 4.7.2014 do isplate,
na iznos od 98,71 € od 5.8.2014 do isplate,
na iznos od 101,60 € od 3.9.2014 do isplate,
na iznos od 101,00 € od 4.10.2014 do isplate,
na iznos od 103,49 € od 5.11.2014 do isplate,
na iznos od 105,19 € od 3.12.2014 do isplate,
na iznos od 104,19 € od 3.1.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.2.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.3.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.4.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.5.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 3.6.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.7.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 4.8.2015 do isplate,
na iznos od 105,55 € od 3.9.2015 do isplate.
po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
IV. Tuženik je dužan, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.993,10 EUR s osnove razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule i promjene kamata na preostalu glavnicu, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
V. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.728,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se ništenim Ugovor o kreditu broj 628-50-3290566 od 27. veljače 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod broje OV-349/06 od 2.3.2006. u dijelu odredbi sadržanih u
- članak 1. IZNOS KREDITA u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja;
- članak 10. OSTALI UVJETI u dijelu koji glasi "na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom"".
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 13. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom 27. veljače 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 628-50-3290566 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio novčani iznos od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Naveo je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke koja je prvotno ugovorena u visini od 4,95% godišnje, kao i valutna klauzula u valuti CHF, o čemu kao ugovorna strana sa bankom nije posebno pregovarao. Objasnio je da prethodno zaključenju ugovora nije bila upoznat o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.
2. Navedene odredbe ugovora, istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasio da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija za to. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije bio objektivno u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.
3. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da odluke Trgovačkog suda u Zgrebu, kao i Visokog trgovačkog suda RH ( P- 1401/12, Pž-7129/13 ) donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se navodi promjenjiva kamatna stopa, cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, se pozvao i na zauzeti pravni stav prema kojem je banka u razdoblju od 01.01.2024. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prethodno ugovaranju nije informirala korisnike kao potrošače o bitnim parametrima koji utječu na zaključenje ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača.
4. Dalje je naveo da je tuženik nakon zaključenja predmetnoga ugovora, bez ikakvog mu poznatog razloga i kriterija donosio jednostrane Odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit, o čemu nije bila obavješten, a što je rezultiralo povećanjem njegove prvotne obveze prema banci. Istakao je da je ubrzo uslijedio skok tečaja valute CHF, a što je imalo za posljedicu znatno uvećanje anuiteta koje je bio obvezan podmiriti tuženiku.
5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, a niti je isti na njihovo ugovaranje mogla utjecati, smatrao je da je opisano postupanje banke dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača.
6. Smatrajući da navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula koja se odnosila na valutu CHF nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, cijenio je da je osnovano propitivanje njihove poštenosti sve u skladu sa odredbom članka 84. ZZP-a. Stoga je smatrao primjenjive pravne stavove iz odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj. Smatrao je da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje valja cijeniti kao ništetne.
7. Dalje je naveo da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovora konv-01/2016 kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve temeljem ZZP-a. Unatoč tome, smatrao je je da navedeno ugovaranje nije bilo od utjecaja na utvrđenje ništetnosti ranije navedenih ugovornih odredaba osnovnog ugovora pri čemu valja cijeniti odredbe ZOO-a.
8. Posebno je naglasio da su ugovorne strane u članku 1. Dodatka izričito konstatirale da konverzija kredita ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. ZOO- a, a niti nagodbu iz članka 150. do 159. ZOO-a, kao niti bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene osnovnim ugovorom.
9. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, smatrao je da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici. Stoga je smatrao da je tuženik kao nepoštena ugovorna strana u obvezi isplatiti mu preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s navedenih osnova od dospijeća pa do isplate, a koji zahtjev je postavio prema dobivenom informativnom izračunu preplate u visini od 46.012,01 kn.
10. Kako konverzijom nisu uzete u obzir sve preplate koje je imao zbog ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora, istakao je da mu je nametnuta obveza da snosi razliku u početnoj glavnici uslijed kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova početno utvrđenih otplatnih planova, kao i razliku između veće kamatne stope po kreditima u EUR u odnosu na kredite u CHF. Stoga je s osnove razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule i promjene kamata na preostalu glavnicu potraživao isplatu iznosa u visini od 15.008,11 kn.
11. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjev uvećan za sporedna davanja uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.
12. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede osnova, tako i visine.
13. Ne sporeći zaključenje prvotnog ugovora, kao i Dodatka ugovora skladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, smatrao je da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je prvotni ugovor na snazi, iako je on prestao postojati zaključenjem Dodatka ugovoru. Istakao je da su stranke izvršenom konverzijom skladno zakonu promijenile valutu kredita iz CHF u EUR, izvršile promjenu kamatne stope na način da se umjesto promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u Eurima, utvrdile preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenje manje uplaćenog iznosa. Pri tome se pozvao na sudsku praksu koja je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.
14. Cijeneći navedeni stav, istakao je da u konkretnom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, odnosno utvrditi postojanje povrede kolektivnih interesa potrošača. U odnosu na odluke donesene u kolektivnom sporu, istakao je da s iste nisu primjenjive u konkretnom slučaju s obzirom da iste pružaju zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a ne i prava samog tužitelja. Smatrao je da je teret dokaza navedenih činjenica upravo na tužitelju.
15. U odnosu na napadane odredbe osnovnog ugovora istakao je da su ugovorne strane o istima pregovarale, da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate i jasne slijedom čega skladno odredbama ZZP-a, iste nemaju za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te se pravna valjanost niti može propitivati ( članak 81.,83. i 84. ZZP )
16. Kada bi se tijekom postupka i utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj, istakao je da je ugovorena valutna klauzula bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužitelj mogao biti upoznat sa istima.
17. U odnosu na postavljeni zahtjev za isplatom, smatrao je da tužitelju ne pripada pravo na isto. Naveo je da je konverzijom prestala novčana obveza tužitelja prema banci u odnosu na dio glavnice u visini od 12.037,53 EUR te je utvrđena preplata u iznosu od 7.731,02 HRK. Naveo je da su sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednosti EUR te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Istakao je da tužitelj kao potrošač ne može osnovano tražiti isplatu s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziju prema uvjetima za kredit u EUR.
18. Osim osnova i visine tako postavljenog zahtjeva, osporio je i tijek zakonske zatezne kamate kako ju tužitelj potražuje. Istakao je i prigovor zastare potraživanja.
19. Također, osporio je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti odredbe članka 10. osnovnog ugovora, pri čemu je istakao da se o istome tužitelj niti ne referira u povijesnom dijelu tužbe.
20. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
21. Iznijete pravne i činjenične navode tuženika tužitelj je u cijelosti otklonio kao neosnovane. Smatrao je da su svi navedeni prigovori tuženika raspravljeni u kolektivnom sporu pred sudom te da postoje odluke o neosnovanosti istih.
22. Podneskom od 13. veljače 2025. tužitelj je s iste činjenične i pravne osnove kao u tužbi postavio i konačan kondemnatorni dio zahtjeva potražujući isplatu s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosa od 1.193,09 Eura, dok je s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 6.271,77 Eura sve sa pripadajućom sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja tekućim od dospijeća pa do isplate. S osnove razlike efekta konverzije potraživao je iznos u visini od 2.993,10 Eura sa sporednim davanjima tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate. Ustrajao je kod deklaratornog dijela zahtjeva, ako i kod zahtjeva za naknadom troškova postupka uvećanih za sporedna davanja.
23. Tuženik je takvo postupanje cijenio preinakom ranije postavljenog zahtjeva čemu se protivio.
24. adi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i saslušanjem svjedoka BŽ te MŽ, kao i čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.
25. Tijekom postupka sud nije proveo ranije određene personalne dokaze koje je predložio tuženik. To stoga jer je stranka odustala od takvih dokaznih prijedloga. Kako sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, već po prijedlogu stranaka, tijekom postupka nisu provedeni navedeni dokazi. Podredno se ističe da bi provođenje istih bili svrsishodno radi utvrđenja procesa pregovaranja između ugovornih strana. Stoge je sud prilikom utvrđivanja takvih okolnosti cijenio načelo tereta dokazivanja i iskaze saslušanog tužitelja i svjedoka predloženih po istome.
26. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, cijeneći pri tome odredbu članka 190. stavak 2. procesnog zakona. Smatrao je svrsishodnim donošenje takve odluke, cijeneći da se time u cijelosti rješava odnos između stranaka. Podredno se ističe da je sud cijenio pravni stav VSRH iznijet u zaključku SU IV-162/2021 od 26. studeni 2021. prema kojem je preinaka zahtjeva izvršena nakon provedenog dokaza vještačenjem dopuštena.
27. Slijedom navedenog ,odlučeno je kao u izreci rješenja.
28. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
29. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.
30. U odnosu na meritum spora, sporan je osnov, a podredno i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa s ranije navedenih osnova. Pri tome je sporno i pitanje je li se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.
31. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka ugovoru, kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužitelj zaključenjem Dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega isti ne bi imao osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
32. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona , na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.
33. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.
34. Sud je smatrao potrebnim cijeniti pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. u kojoj je odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.
35. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.
36. Tužitelj po stavu suda ima pravni interes dokazati ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora s obzirom da se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc ,odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
37. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.
38. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.
39. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili anexa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.
40. Predmetnim Dodatkom ugovora kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe .
41. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužiteljica u tužbi i predložila da se provede tijekom postupka.
42. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.
43. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva na odluke iz kolektivnog spora, koje ne bi bile relevantne u konkretnom sporu, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
44. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
45. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
46. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
47. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
48. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan primjeniti pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.
49. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope, a što nije niti sporno između stranaka. Prema istoj, banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa. Također, što nije sporno, ugovorena je i valutna klauzula u CHF.
50. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja.
51. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.
52. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđena je namjera tužitelja da ostvari stambeni kredit , koji zahtjev je tuženik prihvatio te istakao nemogućnost zaključenja takvog oblike kreditiranja u valuti Euro i ponudio kao povoljniji oblik kreditiranja predmetni ugovor. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF.
53. Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Radilo se o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije moga utjecati. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nije mu objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije mu bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istog.
54. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka tuženik ga nije upoznao o eventualnim pravima koja su mu pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.
55. Saslušani svjedok BŽ, susjed tužitelja istakao je da je tužitelj od njega kupio stan, međutim nije imao nikakvih saznanja o izvoru financijskih sredstava za predmetnu kupnju.
56. U svom iskazu saslušani svjedok GŽ, supruga tužitelja navela je da je zajedno sa suprugom odlazila u banku radi dobivanja kredita te je u svom kazivanju isto isticala kao i sam tužitelj. Iz kazivanja svjedoka istovjetno je utvrđeno da tužitelju nije bila objašnjena valuta CHF, kao niti eventualni rizici koji pokrivaju njezino ugovaranje.
57. Iskaz saslušanog svjedoka GŽ, kao i BŽ sud je u cijelosti cijenio istinitim i objektivnim.
58. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od samog tužitelja i svjedoka GŽ. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza.
59. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.
60. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo tuženik ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična. Sud cijeni dokazanim da tužitelj prema procjeni tuženika nije zadovoljavao uvjete za zaključenje ugovora sa valutom klauzulom u Euru, zbog čega mu je ponudio kao jedinu mogućnost kreditiranja zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a što je tužitelj i prihvatio s obzirom na potrebna sredstva radi financiranja stambenog rješenja.
61. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
62. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
63. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.
64. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
65. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
66. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
67. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,95 % godišnje), iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,595 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".
68. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.
69. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.
70. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.
71. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istom nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta.
72. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
73. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a, ništetna.
74. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.
75. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.
76. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
77. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
78. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.
79. Pri tome je sasvim irelevantna činjenica da prema projekciji tuženika tužitelj nije mogao zaključiti ugovor sa valutnom klauzulom u Euro, već je bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je isti i iznio ponudu za zaključenje te vrste ugovora o kreditu. To stoga jer je tužitelj u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informiranosti iste od strane drugog ugovaratelja.
80. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita koju je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.
81. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.
82. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih dijelova osnovnog ugovora sadržanih u odredbi članka 2. i 7. ugovora.
83. U odnosu na preostali dio deklaratornog dijela zahtjeva kojim tužitelj potražuje utvrđenje ništetnim odredbu članka 1. osnovnog ugovora u kojem je ugovoren iznos kredita i to u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula u kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i članak 10. u dijelu kojem je ugovoreno da na sve što nije regulirano ovim ugovorom se primjenjuje Opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora, a čime korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, ovaj sud je smatrao neosnovanim.
84. U odnosu na članak 1. osnovnog ugovora valja istaći da je u njemu naveden ugovoreni iznos kredita koji je tužitelju bio jasno predočen i poznat s obzirom da je i prihvatio isplatu navedenog iznosa. Sama odredba je jasna, uočljiva i razumljiva te stoga prema odredbama ZZP-a ne podliježe provjeri pravne valjanosti. Naime, tužitelj je znao, odnosno morao znati da je ugovorena protuvrijednost iznosa valute CHF u visini od 78.000,00 i to u kunama po srednjem tečaju kreditora na sam dan korištenja.
85. U odnosu na dio članka 10. osnovnog ugovora, ispravno ističe tuženik da tužitelj u činjeničnom supstratu utuženja nije elaborirao na što bi se odnosila pravna nevaljanost predmetnog dijela odredbe, a koja bi imala za posljedicu ništetnost iste.
86. Kako je sud vezan činjeničnim supstratom utuženja, kojeg tužitelj nije iznio, u tom dijelu je zahtjev tužitelja neosnovan. Podredno se ističe da je sam tužitelj u iskazu naveo da je uz ugovor dobio i otplatni plan (tablicu), slijedom čega je i navedenim člankom potvrdio primitak iste.
87. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, neovisno od izvršene konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji isti oštećen primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.
88. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziralo, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.
89. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena te je u razdoblju otplate kredita do konverzije, tužitelj preplatio na ime kamata iznos od 1.193,09 Eura. Pod pretpostavkom da je cijelo razdoblje otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 6.271,77 Eura. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku do konverzije manje uplatio iznos od 369,53 Eura ( tzv. negativna razlika).
90. Vještak je u svom nalazu i mišljenju istakao nedovoljno umanjenu glavnicu u predmetnoj konverziji ( razlika glavnice ) na dan 30. rujna 2015. koja iznosi 2.993,10 Eura. Istakao je da je tuženik za navedeni iznos manje umanjio kroz konverziju glavnicu. Tužitelj je sa svojim realiziranim uplatama po vještaku premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom Eur kreditu te tako utvrđuje preplatu u iznosu od 1.026,08 Eura na dan 30. rujna 2015.
91. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Navodi da su uzete u obzir sve uplate tužitelja pa tako i iznosi preplate po kamati i valuti , ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo obeštečenje bi tuženik dugovao ranije navedene iznose.
92. U odnosu na kamatnu stopu koju je vještak cijenio prilikom izračuna tužiteljeve preplate, valja istaći da je u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa odredbom članka 26. stavak 3 ZOO-a, valjalo primijeniti kamatu čija stopa je određena u osnovnom ugovoru.
93. Tužitelj je dokazao da je s osnove promjenjive kamatne stope do konverzije preplatio iznos u visini od 1.193,09 Eura. Također je dokazao da je s osnove tečajne razlike do konverzije preplatio iznos od 6.271,77 Eura. Tijekom postupka je dokazano da je konverzija izvršena prema zakonu, međutim ista nije apsorbirala navedene preplate s obzirom da su iste temeljene na ništetnim odredbama osnovnog ugovora kojeg su stranke zaključile, a čija ništetnost nije bila cijenjena prilikom konverzije.
94. Također, dokazao je da je razlika glavnice kao nepriznati iznos umanjenja glavnice po izvršenoj konverziji na dan 30.rujna 2015. iznosila 2.993,10 Eura.
95. Sud cijeni pravni stav VSRH iznijet u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. prema kojem sklapanjem dodaatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno zakonu se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi, ukoliko takva razlika postoji. Pri tome nije moguće kumulirati preplatu koja im je priznata prilikom izračuna konverzije i onu koja proizlazi iz ranije navedenih ništetnih odredbi. Ostvaruje se pravo na razliku koju je moguće utvrditi provedenim financijskim vještačenjem.
96. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
97. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju nastalu preplatu. Stoga je sud tužitelju sa ranije navedenih osnova i dosudio zatraženu isplatu.
98. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja u vidu zateznih kamata tekućih na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama.
99. Tužitelju je dosuđen i daljnji iznos što predstavlja razliku glavnice u konverziji. Prilikom dosuđivanja navedenog iznosa sud je cijenio preplatu koja je prilikom konverzije tužitelju priznata te je za navedeni iznos umanjio navedeni zahtjev. U tom smjeru je bio i sam zahtjev tužitelja koji je prihvaćajući takvu preplatu za istu umanjio zahtjev sa navedene osnove.
100. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja koja teku od 1. listopada 2015. kada je i provedena konverzija pa do isplate.
101. Stav da bi prilikom dosude glavnice istu valjalo umanjiti za iznos koji je manje uplaćen od strane tužitelja, ovaj sud nije prihvatio osnovanim. Iako je vještak u svom nalazu i mišljenju istakao da je tužitelj s tečajne razlike manje uplatio određeni iznos, ovaj sud smatra da ne postoji osnova temeljem koje bi se izvršilo takvo umanjenje.
102. Tzv. negativna razlika predstavlja matematičku projekciju kod koje se cijeni razdoblje unutar otplatnog razdoblja kada je tečaj valute CHF bio manji od od tečaja valute CHF u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Dosuđena glavnica tužitelju temelji se na institutu stjecanja bez osnove. Prema navedenom pravnom institutu tražbinom se potražuje povrat imovine koja je stečena temeljem osnove koja je otpala. Kada govorimo o tzv. negativnoj razlici, po stavu suda izračun takvog sadržaja ne ukazuje da bi tužitelj ostvario imovinu označene vrijednosti koja mu ne bi pripadala, slijedom čega bi istu valjalo uračunati u ukupni zbroj tražbine i time istu umanjiti. Takav slijed moguće je apstraktno prikazati kroz matematički izračun, ali isti nije relevantan kada se utvrđuju prava i obveze ugovornih strana u sudskom postupku. Stoga ne postoji tražbina tuženika koju bi valjalo staviti u odnos sa tražbinom tužitelja.
103. Tuženik se tijekom postupka u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.
104. Tužitelj je istakao zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.
105. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2022. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
106. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu neposredno 12. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na moment utuženja niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom. U odnosu na zahtjev za isplatom razlike glavnice po konverziji, valja istaći da je takav zahtjev postavljen u tužbi 12. lipnja 2019. a da je Dodatak ugovora zaključen u siječnju 2016. Stoga sud smatra da niti isti nije obuhvaćen zastarom.
107. Kako je tužitelj uspio sa cjelokupni kondemnatornim dijelom zahtjeva i pretežitim dijelom deklaratornog dijela zahtjeva, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a dosuđena naknada parničnog troška nevezano uspjehu u sporu, a to stoga jer u odnosu na razmjerno neznatni dio odbijenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.
108. Tužitelju je dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava podneska od 13. veljače 2025., 22. ožujka 2024., 8. ožujka 2024., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 13. svibnja 2025., 4. ožujka 2025., 18. travnja 2024. i 23. rujna 2025. prema Tbr. 8/1 i 9/1 te sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV- a u visini od 25 %, kao i uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno uplaćenog predujma za vještačenje. Ukupno je dosuđena naknada u visini od 2.728,00 EUR.
109. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.
110. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do VI. izreke presude.
U Rijeci, 11. studeni 2025.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
