REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Stalna služba u Donjoj Stubici
Matenačka cesta 3/1
Posl.br. P-1221/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-ce ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Jošku Sprčiću, odvjetniku u Zagrebu, Đorđićeva 15, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, radi isplate, zastupana po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti pun. tuženika, a objavljene dana 11. studenoga 2025.god.
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 8.609,45 € (slovima:osamtisućašestoidevet eura i četrdesetipet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj zareferentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od:
4,05 € od dana 23.08.2007 . godine, pa do isplate;
1,62 € od dana 15.09.2007 . godine, pa do isplate;
2,33 € od dana 15.11.2007 . godine, pa do isplate;
5,10 € od dana 15.01.2008 . godine, pa do isplate;
4,05 € od dana 15.02.2008 . godine, pa do isplate;
10,07 € od dana 15.03.2008 . godine, pa do isplate;
8,76 € od dana 15.04.2008 . godine, pa do isplate;
1,37 € od dana 15.05.2008 . godine, pa do isplate;
4,16 € od dana 15.06.2008 . godine, pa do isplate;
1,97 € od dana 15.07.2008 . godine, pa do isplate;
1,51 € od dana 15.08.2008 . godine, pa do isplate;
1,43 € od dana 15.09.2008 . godine, pa do isplate;
9,82 € od dana 15.10.2008 . godine, pa do isplate;
14,92 € od dana 15.11.2008 . godine, pa do isplate;
7,67 € od dana 15.12.2008 . godine, pa do isplate;
27,24 € od dana 15.01.2009 . godine, pa do isplate;
27,45 € od dana 15.02.2009 . godine, pa do isplate;
20,87 € od dana 16.03.2009 . godine, pa do isplate;
22,68 € od dana 15.05.2009 . godine, pa do isplate;
20,08 € od dana 15.06.2009 . godine, pa do isplate;
20,08 € od dana 15.06.2009 . godine, pa do isplate;
20,54 € od dana 15.07.2009 . godine, pa do isplate;
18,38 € od dana 15.08.2009 . godine, pa do isplate;
21,13 € od dana 15.09.2009 . godine, pa do isplate;
18,07 € od dana 15.10.2009 . godine, pa do isplate;
20,05 € od dana 15.11.2009 . godine, pa do isplate;
19,73 € od dana 15.12.2009 . godine, pa do isplate;
25,07 € od dana 15.01.2010 . godine, pa do isplate;
28,50 € od dana 15.02.2010 . godine, pa do isplate;
27,75 € od dana 15.03.2010 . godine, pa do isplate;
31,16 € od dana 15.04.2010 . godine, pa do isplate;
37,39 € od dana 15.05.2010 . godine, pa do isplate;
38,73 € od dana 15.06.2010 . godine, pa do isplate;
46,06 € od dana 15.07.2010 . godine, pa do isplate;
45,81 € od dana 15.08.2010 . godine, pa do isplate;
61,01 € od dana 15.09.2010 . godine, pa do isplate;
52,16 € od dana 15.10.2010 . godine, pa do isplate;
54,21 € od dana 15.11.2010 . godine, pa do isplate;
63,82 € od dana 15.12.2010 . godine, pa do isplate;
64,68 € od dana 15.01.2011 . godine, pa do isplate;
61,26 € od dana 15.02.2011 . godine, pa do isplate;
63,33 € od dana 15.03.2011 . godine, pa do isplate;
63,44 € od dana 15.04.2011 . godine, pa do isplate;
69,76 € od dana 15.05.2011 . godine, pa do isplate;
83,19 € od dana 15.06.2011 . godine, pa do isplate;
98,47 € od dana 15.07.2011 . godine, pa do isplate;
115,15 € od dana 15.08.2011 . godine, pa do isplate;
88,81 € od dana 15.09.2011 . godine, pa do isplate;
79,95 € od dana 15.10.2011 . godine, pa do isplate;
80,54 € od dana 15.11.2011 . godine, pa do isplate;
81,76 € od dana 15.12.2011 . godine, pa do isplate;
89,41 € od dana 15.01.2012 . godine, pa do isplate;
91,51 € od dana 20.02.2012 . godine, pa do isplate;
89,20 € od dana 15.03.2012 . godine, pa do isplate;
88,83 € od dana 15.04.2012 . godine, pa do isplate;
90,10 € od dana 15.05.2012 . godine, pa do isplate;
92,30 € od dana 15.06.2012 . godine, pa do isplate;
89,55 € od dana 15.07.2012 . godine, pa do isplate;
88,79 € od dana 15.08.2012 . godine, pa do isplate;
82,04 € od dana 15.09.2012 . godine, pa do isplate;
87,86 € od dana 15.10.2012 . godine, pa do isplate;
90,57 € od dana 15.11.2012 . godine, pa do isplate;
88,77 € od dana 15.12.2012 . godine, pa do isplate;
86,61 € od dana 15.01.2013 . godine, pa do isplate;
85,86 € od dana 15.02.2013 . godine, pa do isplate;
85,10 € od dana 15.03.2013 . godine, pa do isplate;
90,47 € od dana 15.04.2013 . godine, pa do isplate;
82,56 € od dana 15.05.2013 . godine, pa do isplate;
81,27 € od dana 15.06.2013 . godine, pa do isplate;
82,04 € od dana 15.07.2013 . godine, pa do isplate;
81,23 € od dana 15.08.2013 . godine, pa do isplate;
84,12 € od dana 15.09.2013 . godine, pa do isplate;
86,00 € od dana 15.10.2013 . godine, pa do isplate;
86,91 € od dana 15.11.2013 . godine, pa do isplate;
90,17 € od dana 15.12.2013 . godine, pa do isplate;
86,88 € od dana 15.01.2014 . godine, pa do isplate;
82,50 € od dana 15.02.2014 . godine, pa do isplate;
84,34 € od dana 15.03.2014 . godine, pa do isplate;
82,74 € od dana 15.04.2014 . godine, pa do isplate;
80,43 € od dana 15.05.2014 . godine, pa do isplate;
80,93 € od dana 15.06.2014 . godine, pa do isplate;
82,57 € od dana 15.07.2014 . godine, pa do isplate;
83,89 € od dana 15.08.2014 . godine, pa do isplate;
84,22 € od dana 15.09.2014 . godine, pa do isplate;
85,63 € od dana 15.10.2014 . godine, pa do isplate;
87,65 € od dana 15.11.2014 . godine, pa do isplate;
88,03 € od dana 15.12.2014 . godine, pa do isplate;
88,33 € od dana 15.01.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.02.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.03.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.04.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.05.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.06.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.07.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.08.2015 . godine, pa do isplate;
88,18 € od dana 15.09.2015 . godine, pa do isplate;
2.917,46 € , od dana 30.09.2015. godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.422,34 eura (slovima: dvijetisućečeiristotinedvadesetidva eura i tridesetičetiri centa), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana .
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 25. svibnja 2007.god. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br.32093871352/07 na iznos od 74.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. Čl. 7. propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 371,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju NBH važećem za CHF na dan plaćanja.
Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih odredaba se u trenutku sklapanja ugovora uopće nije moglo znati koliko će iznositi kreditna obveza tužitelja. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj: Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:
P-1401/12, iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.08.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133709) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od 5 godina, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Stoga traži isplatu preplaćenih iznosa kod otplate kredita u odnosu na ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita i razliku glavnice izračunate na dan 30.09.2025. od strane tuženika u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF prema kuni na dana isplate kredita, a sve u ukupnom iznosu od 8.609,45 eura kako je precizirano nakon provedenog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine mjesečne uplate do isplate.
2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i u 2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom kaluzulom. Protivi se vještačenju kako je predložio tužitelj, a ako se odredi potrebno je uračunati preplatu utvrđenu u konverziji i tzv.negativne tečajne razlike . Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF tečaja i povećanja kamatne stope tijekom dotadašnje otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije. Sam način izračuna konverzije propisan je odredbama ZID ZPK-/15, a tužitelj je izričito prihvatio izračun preplate koju je imao zbog kredita u CHF valuti u odnosu da je kredit imao u EUR valuti i slobodnom voljom pristao na konverziju, odnosno imao je izbor. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Smatra da kolektivna tužba nije prekinula zastaru za tražbinu tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH izraženom u presudi Rev-2245/17-2 od 20.03.2018., jer tužitelj nije bio stranka u citiranom postupku, a pitanje zastare uređuje se samo zakonom.
Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C-567/20, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 ne primjenjuje se na originalni ugovor. Da nije sklopljen anex ugovora, otplata kredita bi se nastavila po postojećem ugovoru, sukladno čl. 19.e ZID ZPK.
Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.
Ističe prigovor dvostruke litispendencije jer je u tijeku postupak kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu posl.br. P-6010/19 koji se vodi po istom ugovoru o kreditu između istih stranaka u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.
Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.
3. Tijekom postupka proveden je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 25.05.2007 (list 37-44), Dodatak ugovoru od 21.01.2016. (list 44-48), u knjigovodstvenu karticu prometa ( list 49-52), u otplatni plan ( list 56 -63), u obavijest o izračunu konverzije ( list 26) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, a ispitana je i tužiteljica.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 25. svibnja 2007.god. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3209387352/07 kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 74.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%.
Korisnica kredita ovdje tužiteljica obvezala se kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." (čl.1. stavak 2. Ugovora). Rok otplate kredita je 30 godina, a namjena kredita je kupnja stana u [adresa]. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.
6. U svojem iskazu, tužiteljica je izjavila da je kredit podigla za kupnju stana. Dobio je ugovor od službenika banke i pročitala ga je, službenik joj je sugerirao uzimanje kredita u CHF valuti, jer je najpovoljniji. Ništa drugo joj nije posebno objašnjavano. Početni obrok od 1.700,00 kuna povećao se na iznos od 3.000,00 kuna. Uvijek je bila samo zaposlenica te joj je bila ugrožena egzistencija povišenjem otplatnih obroka.
7. Ugovor o kreditu tužiteljica je sklopila kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.
Dana 21.1.2016. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), koji je osnova za konverziju predmetnog kredita u kredit u eurima.
8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora, a do dana provođenja konverzije.
Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.
9. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.
Prigovor tuženika dvostruke litispendencije nije prihvaćen jer je nesporno da je tužiteljica tužila tuženika na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu zbog ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako da predmet tužbe nije istovjetan. Isto je razvidno iz dokumentacije koju je, zbog prigovora, priložila tužiteljica , a iz spora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, posl. br. P-6010/2019 (list 153-199).
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.
13. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu NZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
14. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev - 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Bez obzira što je predmetni kredit konvertiran, tuženik u konverziji nije vratio do tada preplaćenu kamatu i preplatu zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
15. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18- dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.
16. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuitetai primjenom tečaja na dana isplate kredit, zatim razliku koja nastaje usporedbom iznosa nedospjele glavnice u eurima iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila da je priminjenjena (kasnija) ništetna odredba o valutnoj klauzuli odnosno primijenjen valutni tečaj na dan isplate kredita.
17. Iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.
18. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije 30. rujna 2015., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi 5.691,99 eura. Zatim, izračun manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije iznosi 2.917,46 eura. Vještak je iznose iz Nalaza i mišljenja iskazane u kunama konvertirao u valutu eur, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 eur = 7,53450 kn ).
Sveukupno razlika iznosi 8.609,45 eura.
19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale, osim što se tuženik protivio davanju rečenog zadatka vještaku.
Tuženik je precizirao tužbeni zahtjev nakon vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP- a.
20. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose zajedno s kamatom, koja teče od datuma svakog više plaćenog iznosa.
Naime, tuženik je nepošten stjecatelj, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.
Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.
21. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju.
Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 16.05.2024.,01.10.2024. i 25.09.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 08.05.2024., 16.05.2024., 17.09.2025. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, ukupno 1.400,00 eura, PDV od 25% iznos od 350,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 72,34 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.422,34 eura.
Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.
22. Stoga je odlučeno kao u izreci.
U Donjoj Stubici, 11. studenog 2025.god.
S U D A C:
Vesna Posavec
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .
DN-a:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženiku
