REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1113/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu na prijedlog više sudske savjetnice-specijalistice Ivone Elez, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, zastupanom po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, nakon provedene i zaključene glavne javne rasprave dana 10. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice odvjetničkog vježbenika FĆ i punomoćnika tuženika odvjetnika Jurice Grbić, temeljem članka 335. st. 4. ZPP-a, 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, da tužiteljici RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.915,01 EUR (slovima: tisuću devetsto petnaest eura i jedan cent) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 08,56 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 09,36 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- 13,34 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- 14,54 EUR od 20.02.2009. do isplate,

- 15,41 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- 12,94 EUR od 21.04.2009. do isplate,

- 13,39 EUR od 19.05.2009. do isplate,

- 07,90 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- 10,16 EUR od 01.08.2009. do isplate,

- 15,46 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- 10,95 EUR od 29.09.2009. do isplate,

- 09,89 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 13,21 EUR od 01.12.2009. do isplate,

- 15,86 EUR od 30.12.2009. do isplate,

- 18,52 EUR od 01.02.2010. do isplate,

- 17,59 EUR od 02.03.2010. do isplate,

- 19,84 EUR od 30.03.2010. do isplate,

- 21,04 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- 22,63 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- 37,10 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- 31,13 EUR od 30.07.2010. do isplate,

- 43,73 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- 39,75 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- 34,98 EUR od 29.10.2010. do isplate,

- 46,39 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 53,03 EUR od 29.12.2010. do isplate,

- 49,04 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- 51,70 EUR od 01.03.2011. do isplate,

- 47,98 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- 49,04 EUR od 02.05.2011. do isplate,

- 66,30 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- 68,02 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- 81,30 EUR od 29.07.2011. do isplate,

- 59,66 EUR od 02.09.2011. do isplate

- 885,27 EUR od 12.9.2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01.10.2008. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, da tužiteljici RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 174,13 EUR (slovima: sto sedamdeset četiri eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.11.2006. do 31.12. 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535, da tužiteljici RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (slovima: sedamsto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535, za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima: tisuću eura) s pripadajućim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 11. studenoga 2005., sklopila namjenski Ugovor o kreditu broj: 158-50-3140070; (dalje Ugovor) za kupnju vozila u iznosu od 21.114,52 CHF. Nadalje, tužiteljica ističe da je člankom 1. i 7. Ugovora određena valutna klauzula kojom je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidbi jer ista nije ugovorena s ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Naime, kako to ističe tužiteljica valutna klauzula je u uvjetima visoke inflacije obezvrijedila domaću valutu, kao valutnu obvezu. Također, tužiteljica ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem od 14. lipnja 2017. poslovnog broja Pž-6632/17, zauzeo stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene te posljedično i ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima. Tužiteljica ističe da je citirana presuda potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovnog broja Rev-2221/18. Tužiteljica nadalje ističe da je člankom 2. Ugovora određeno da je tuženik visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Tužiteljica ističe da visina kamatne stope nije niti određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika. Tužiteljica ističe da kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak ugovora, bez kojih Ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je Ugovor ništetan. Tužiteljica naglašava da je tuženik tijekom trajanja Ugovora u više navrata jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu i pritom samo formalno obavještavao tužiteljicu o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tužiteljica ističe da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/2021 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Citirana presuda potvrđena je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Tužiteljica ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužiteljice.

2. Također, tužiteljica ističe da nije mogla utjecati na ulaznu naknadu ugovorenu člankom 3. Ugovora, već je ista ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", ističe da u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita niti što isti predstavljaju te su i te odredbe prema navodima tužiteljice uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača te su stoga ništetne. Tužiteljica nadalje ističe da je ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su joj naplaćeni u iznosu od kredita naplaćeni prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima.

3. Nadalje, tužiteljica ističe da je privatnim vještačenjem utvrdila da je tuženik naplatio iznos od 174,13 EUR prije plaćanja prvog anuiteta kredita te da se navedeni iznos odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Tužiteljica ističe da je odredba Ugovora o načinu otplate sadržana u članku 7. Ugovora ništetna jer se anuitetna otplata obračunavala kako na temelju ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tako i na temelju ništetne ulazne naknade.

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužiteljica potražuje iznos od 1.915,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 150-50-3140070, vezanih uz valutnu klauzulu te iznos od 174,13 EUR na temelju ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade.

5. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača te u tom postupku sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik ističe da se odluke iz postupka kolektivne zaštite ni na koji način ne mogu primijeniti na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen radi kupnje vozila. Također, tuženik ističe da ako sud zauzme stajalište da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ipak odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, da tužitelj treba dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik ističe da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni te tuženik ističe da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik nadalje ističe da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Također, tuženik ističe da ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe da je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja te ističe da tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika te za navedeno nije dostavio nikakav dokaz.

6. Tuženik ističe i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, obzirom je sadržana već u članku 2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora te razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Tuženik ističe da je sama metoda i kriterij promjene kamate propisan tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. Ugovora te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom općih akata upoznat. Tuženik ističe da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Tuženik je isticao da postoje tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF. Također, tuženik ističe da je iznos jednokratne naknade za korištenje kredita jasno određen u članku 3. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da radi navedenoga nije dopušteno ispitivati njezinu dopuštenost. Isto tako, tuženik ističe da predmetna naknada osim što je izričito navedena u samom ugovoru o kreditu ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. Ugovora o kreditu. Zaključno, tuženik je istaknuo prigovor zastare, osporava tužiteljici status potrošača te predlaže tužbeni zahtjev odbiti, ujedno potražuje troškove postupka uz zakonske zatezne kamate.

7. Na ročištu održanim pred ovim sudom 30. lipnja 2025., tuženik je naveo da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, ali da i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Tijekom postupka sud je proveo dokaz čitanjem i uvidom u: izvadak prijevremene otplate kredita na dan 4. svibnja 2009. (list 15), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje (list 17-21), presliku otplatne tablice – kredit informativni izračun (list 22- 24), presliku Ugovora o kreditu broj: 158-50-3140070 od 11. studenoga 2005., solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska, pod poslovnim brojem OU-1421/2005 od 11. studenoga 2005. (list 25-29), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 01.10.2005. do 31.12.2005.g. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 69-71), saslušana je tužiteljica kao stranka postupka (list 91-93). Sud nije izveo dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, budući je punomoćnik tužiteljice na ročištu održanim pred ovim sudom 30. lipnja 2025., povukao navedeni dokazani prijedlog obzirom je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

10. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice kao korisnika kredita prema tuženiku kao kreditoru, radi isplate iznosa koje je tužiteljica preplatila uslijed promjene tečaja švicarskog franka za koju je valutu vezana obveza iz navedenog ugovora te radi povrata plaćene jednokratne naknade od 3,30% koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

11. Između stranaka postupka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu CHF 21.114,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi te je li tuženik imao ovlaštenje obračunati i naplatiti jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine te ima li tužiteljica u konkretnom slučaju status potrošača.

12. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, navedeno je suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/07) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno člancima 96. i 97. ZZP/07.

13. Člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavak 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice, sud je između ostale dokumentacije koja prileži spisu izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3140070 od 11. studenoga 2005., solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska, pod poslovnim brojem OU-1421/2005 od 11. studenoga 2005. (list 25-29). Uvidom u navedeni Ugovor utvrđeno je da je člankom 2. ugovorena redovna kamata od 5.50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, člankom 1. ugovorena je valutna klauzula na način da se kredit ugovora u valuti CHF, a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Iz članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno je da je namjena kredita kupnja vozila, dok je iz članka 7. razvidno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

15. Iz iskaza tužiteljice s ročišta od 10. rujna 2025. (list 91-93) proizlazi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila svjesna rizika koje sa sobom nosi sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužiteljica je nadalje navela da ne zna što je to valutna klauzula da navedeno nije znala ni prilikom sklapanja ugovora o kredita. Tužiteljica je također navela da ne zna što znači promjenjivost kamatne stope, da je prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta kredita bila iznenađena njihovom visinom jer da nije mislila prilikom ugovaranja kredita da će biti toliko visoke.

16. Napominje se da tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Člankom 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku. U konkretnom slučaju takva činjenica ne proizlazi iz provedenih dokaza, stoga istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Naime, tuženik nije dokazao da bi se predmetno vozilo koristilo u poslovne svrhe. U slučaju da je tuženik smatrao da je tužiteljica kupila vozilo radi korištenja istog u poslovne svrhe, imao je mogućnost sukladno članku 10. predmetnog ugovora o kreditu otkazati ugovor. Tuženik nije otkazao predmetni ugovor o kreditu, što ukazuje na zaključak da je tužiteljica u skladu s ugovornim odredbama vozilo koristila u osobne svrhe.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003: dalje: ZZP), koji člankom 59. stavak 1. propisuje kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

18. Članak 81. stavak 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Također, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005 u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 11. studenoga 2005. Člankom 269. stavak 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. istog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. stavak 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema članku 270. stavak 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

20. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o kreditu broj: 158-50-3140070 od 11. studenoga 2005. radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

21. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

22. Ukazuje se na članak 12. ZPP, koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, kao i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu, kao i pitanje ništetnosti članka 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% prilikom prvog korištenja kredita sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

23. Zakon o obveznim odnosima, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u članku 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

24. Slijedom navedenoga, tužiteljica može tražiti da se pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu, raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje. Navedeno tužiteljica može tražiti i u odnosu na članak 3. u kojem je određena jednokratna naknada od 3,30% koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

25. Iz provedenih dokaza u ovom postupku, a imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. predmetnog Ugovora) te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (članak 1. i članak 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu).

26. Članak 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora" te se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače" te se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Slijedom navedenoga, bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora te stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Naime, navedena odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

27. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba te temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna iz slijedećih razloga. Naime, prema ocjeni suda predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, (3,30 % od iznosa kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba Ugovora kojom je visina naknade za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Naime, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Slijedom navedenoga, tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni ugovor o kreditu prilagođen je potrebama tužiteljice samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojim se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici objasnio razloge zbog kojih je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji su podizali veći iznos kredita.

28. Nadalje, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan.

29. Naime, predmetni Ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku.

30. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF i članak 7., u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu) te članak 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određena jednokratna naknada od 3,30% koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

31. Prema članku 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, člankom 323. stavak 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO.

32. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna, slijedom čega u predmetu nije provedeno financijsko vještačenje. Nesporno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.915,01 EUR, kako je to zatražila u tužbi od 11. lipnja 2023., kao i iznos od 174,13 EUR na temelju ništetne odredbe kojom je određena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Također, na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe članka 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

33. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na više plaćene iznose anuiteta od strane tužiteljice po osnovi tečajne razlike te jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu članka 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka po osnovi tečajne razlike tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) te stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem članka 225. ZOO. po osnovi tečajne razlike.

34. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

35. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

"Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020."

36. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

37. Odgovor na ovo pitanje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

38. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

39. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

40. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

41. Zaključak iz točke 47. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženiku ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. U odnosu na zastaru tzv. ulazne naknade valja reći da ista nije nastupila jer je tek ovom presudom odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe kao o prethodnom pitanju, stoga je razvidno da zastara u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije ni počela teći.

43. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje Tarifa).

44. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 30. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), dakle ukupan iznos od 600,00 EUR, na koji je iznos u smislu Tbr. 46. Tarife obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 150,00 EUR. Slijedom navedenoga, ukupno priznati troškovi tužiteljice iznose 750,00 EUR. Na trošak parničnog postupka tužiteljici je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

45. Sud tužiteljici nije priznao trošak u iznosu od 200,00 EUR uz PDV po stopi od 25% na navedeni iznos, dakle iznos od 50,00 EUR, za sastav podneska od 30. siječnja 2025., budući prema ocjeni ovog suda navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude. Napominje se da je tužiteljica zatražila i troškove izrade vještačkog nalaza, trošak izrade dopune vještačkog nalaza, pristojbu na tužbu, pristojbu na presudu i to prema ocjeni suda, trošak pribave pravomoćne i ovršne sudske odluke, međutim navedeni troškovi u postupku nisu ni nastali niti je tužiteljica precizirala njihov iznos.

46. Budući tuženik nije uspio u parnici valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sukladno članku 154. ZPP te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke presude.

47. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. studenoga 2025.

SUDAC:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku