REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-523/2022-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju po punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar, odvjetnici u Garešnici, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 02. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st.1. Ugovora o kreditu broj 42/06, kreditna partija: 7103181377, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 28. lipnja 2006. u dijelu koji glasi "koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 1. st. 1. navedenog ugovora u dijelu koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti CHF".

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćenih iznosa s osnove redovnih kamata isplati iznos od 1.380,85 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime više plaćenih iznosa s osnove tečajne razlike isplati iznos od 1.628,44 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime zakonskih zateznih kamata na više plaćene iznose s osnove redovnih kamata i tečajne razlike isplati iznos od 1.127,14 EUR (8.492,12 kn), u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zakonskom zateznom kamatom na više plaćene iznose s osnove redovnih kamata i tečajne razlike za iznos od 289,58 EUR (2.181,87 kn).

VI. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.604,77 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućim od 11. studenog 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.604,77 eura do zatraženog iznosa od 4.042,27 eura, odnosno za iznos od 1.437,50 eura, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućim od 11. studenog 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako je 28. lipnja 2006. sa tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 42/06, kreditna partija 7103181377, na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Kredit je bio vezan uz tečaj CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu, obračunatu po odluci Banke, bez prethodnog dogovora sa tužiteljem. Tužitelj je sa tuženikom 19. veljače 2014. zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je ugovorena odgoda plaćanja nedospjelog dugovanja iz predmetnog ugovora. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamata koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje. Čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva tijekom postojanja obveze po ugovoru u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tužena je jednostranim odlukama u više navrata promijenila ugovorenu redovnu kamatu iz navedenog Ugovora, a da prije toga nije sa tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

Tužitelj se u odnosu na tražbinu kamata poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., u toč. 4. izreke, dok je navedena presuda potvrđena i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te se na istu poziva u odnosu na valutu. Ističe kako iz istih proizlazi da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj se temeljem navedenog poziva i na odredbe čl. 118. vezano za čl. 106. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača te na odredbe čl. 502.c ZPP-a.

1.2. Tužitelj je sa tuženikom 28. siječnja 2016. zaključio Dodatak Ugovora o kreditu broj 7103181377/01, a koji je tuženik sačinio sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) te radi ispunjenja zakonskih obveza tužene sukladno tom Zakonu. Tužitelj navodi kako sklapanjem Dodatka i provođenjem konverzije tužena nije vratila tužitelju niti na drugi način uzela u obzir razliku više plaćenog iznosa s osnova redovnih kamata i tečajnih razlika.

1.3. Stoga tužitelj smatra kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je stekao bez osnove, sukladno čl. 323. ZOO-a, u svezi čl. 1111., 1115. i 1046 ZOO-a te predlaže sudu donijeti presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su sklapanjem Aneksa, odnosno konverzijom predviđenom ZID ZPK/15 postignute promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa na način da se primjenjuju promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, da su utvrđeni preostali iznosi neotplaćene glavnice kredita u EUr te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik da kle smatra kako je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, jer u suprotnom na strani tužitelja ne bi bila situacija u kojoj je namirio dug po EUR kreditu od 9.671,70 EUR, uz postojanje preplate od 377,50 EUR, odnosno 2.881,11 kn, koja se koristi za buduće anuitete kredita.Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 12.430,19 kn na ime više plaćenih iznosa s osnove redovnih kamata te iznosa od 13.980,48 kn na ime više plaćenih iznosa s osnove tečajne razlike, sve s zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačne iznos temeljem ništetnih odredbi čl. 1. st. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 42/06 od 28. lipnja 2006.

3.1. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, tužbeni zahtjev podneskom od 20. veljače 2024. u toč. 2. i 3. na način da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 1.380,85 eura na ime preplaćenih iznosa s osnove redovnih kamata i iznos od 1.628,44 eura na ime više plaćenih iznosa s osnove tečajne razlike, dakle ukupno iznos od 3.009,29 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

3.2. Sud je prihvatio preinaku tužbe budući je člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te je tužitelj izvršio usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Među strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 28. lipnja 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 42/06, kreditna partija 7103181377, na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, kao ni da su dana 19. veljače 2014. tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je ugovorena odgoda plaćanja nedospjelog dugovanja iz navedenog Ugovora. Nije sporno ni da je 28. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 7103181377/01 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur.

5. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, aktivna legitimacija i svojstvo potrošača. Sporno je i jesu li sve uplate, odnosno preplaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu broj 42/06, kreditna partija broj 7103181377 od 28. lipnja 2006. s prilozima (list 6-14), Otplatna tablica (list 15-26), Dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2014. s otplatnom tablicom (list 27-29), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103181377 od 10. svibnja 2019. (list 36), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) od 28. siječnja 2016. (list 37-46, Obavijest o izračunu efekata konverzije (list 47), Dopis od 12. studenog 2015. (list 48), Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 49-59), Prometi po kreditu/Specifikacije uplata (list 60-71), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 102-104),

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 208-209, 382).

8. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Sanji Radoš, dipl. oec. iz tvrtke Lider Premium d.o.o. (list 289-319). Vještak je dao i dodatno pisano očitovanje (list 354-364).

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

10. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

11. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 42/06, kreditna partija broj 7103181377 od 28. lipnja 2006., proizlazi kako su isti sklopili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te RC kao založni dužnik. Iznos kredita je 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće. Rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima, a iznos anuiteta je 115,31 CHF. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje. Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Branki Škalički iz Garešnice, 29. lipnja 2006. pod posl. brojem OU-252/2006. Ugovoru prileži izvadak iz zemljišne knjige i preslike osobnih iskaznica.

12. Iz Dodatka ugovoru o kreditu od 19. veljače 2014. proizlazi kako ugovorne strane suglasno mijenjaju i dopunjavaju pojedine odredbe Ugovora zbog odgode plaćanja nedospjelog dugovanja Korisnika kredita na najviše šest mjeseci.

13. Iz Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), od 28. siječnja 2016. proizlazi kako su isti sklopile ugovorne strane iz Ugovora o namjenskom kreditu od 28. lipnja 2006. Predmetnim aneksom se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora o namjenskom kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK od 30. rujna 2015. Ovim Dodatkom izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u EUR te se iz Osnovnog ugovora mijenjaju odredbe koje se odnose na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dodatak je potvrđen po javnom bilježniku Mladenu Čopu iz Daruvara, dana 28. siječnja 2016., pod brojem OV-761/16.

14. Uvidom u Dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. utvrđeno je kako se istim tužitelju dostavlja propisana dokumentacija radi ispunjenja zakonske obveze iz članka 19.e iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Sukladno tome Dopisu prileže Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015., Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, Otplatni planovi u EUR.

15. Iz Prometa po kreditu/Specifikacija uplate vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

16. Iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103181377 od 10. svibnja 2019. vidljivo je kako se po navedenom kreditu mijenjala kamatna stopa, a u skladu s time i anuiteti/rate kredita.

17. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku, naveo je kako je 2006. u poslovnici Zagrebačke banke u Okučanima tražio kredit za kupnju i adaptaciju kuće. Iako je tražio iznos koji mu pokriva sve troškove uz mjesečnu ratu do 1.000 kn, službenica mu je ponudila kredit u švicarskim francima od 23.000 CHF na 30 godina, uz obećanje da rata neće prijeći 1.000 kn. Ugovor nije dobio na uvid prije potpisivanja niti mu je objašnjeno na čemu ovisi visina rate.

U prvim mjesecima rata je iznosila oko 1.000 kn, no ubrzo je porasla na 2.000–2.200 kn. Po odlasku u mirovinu (mirovina oko 2.500 kn) često nije mogao podmiriti obveze te je tražio odgodu. U 2016. je potpisao konverziju kredita po pozivu banke, no rata je i dalje bila viša od 1.000 kn; tek prošle godine spala je na oko 1.000 kn. Kredit je u cijelosti uložio u nekretninu koja mu služi za stanovanje.

Tužitelj tvrdi da nikada nije bio upozoren na valutne rizike ni promjenjivu kamatnu stopu, nije vidio otplatni plan ni alternativne ponude kredita u kunama, a prije sklapanja ugovora nije istraživao tečaj franka. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika bez dodatnih objašnjenja ili upozorenja na valutnu klauzulu.

18. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Sanje Radoš, dipl. oec. iz tvrtke Lider Premium d.o.o. zaprimljenog 25. srpnja 2023. proizlazi kako je tijekom otplate kredita došlo do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu.

U periodu od puštanja kredita u tečaj odnosno od 30.06.2006. godine pa do konverzije kredita 30.09.2015. tuženik je tužitelju na dan dospijeća obračunao 74.015,55 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 55.657,18 kune. To čini ukupnu razliku od 18.358,37 kuna.

Razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 1.879,03 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 8.718,72 kune. Više plaćene kamate iznose 10.404,21 kunu, a manje plaćena kamate 1.685,48 kuna. Metodologija koja se koristi je da se razlika kamata u CHF preračunava u kune prema tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno puštanja kredita u otplatu. U periodu odgode tijekom 2014. godine kada nije bilo otplate obračunate su kamate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,5 %. U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 76.092,22 kuna, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 64.258,23 kuna. To je 11.833,99 kune više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 12.269,12 kuna dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -435,13 kune.

Razlika više uplaćenih kamata i tečajnih razlika iznose 22.673,33 kuna, a zatezne kamate do 30.09.2015. 10.191,83 kuna.

Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF konvertirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF transformirao u otplatu prema uvjetima koji su u to vrijeme bili za kredite u eurima. Vještak predočuje informativan prikaz razlike glavnice u konverziji u odnosu na početno ugovoreni otplatni plan, a koja iznosi 9.464,01 kunu. Na dan 30. rujna 2015. utvrđena preplata iznosi 377,50 eura (2.881,11 HRK), a preplaćeni anuiteti 0,00 eura (0,00 HRK) Vještak konačno zaključuje kako je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj ukupno platio 10.404,19 kuna (1.380,85 €) na ime više plaćenih kamata i 12.269,12 kuna ( 1.628,44 € ) na ime više plaćenih tečajnih razlika.

19. Vještak se dodatno pisano očitovao na iznesene prigovore tuženika. U podnesku zaprimljenom 21. ožujka 2024. vještak navodi kako razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 1.879,03 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 8.718,72 kune. Više plaćene kamate iznose 10.404,21 kunu, a manje plaćene kamate 1.685,48 kuna. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 12.269,12 kuna dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -435,13 kune. Podneskom zaprimljenim 02. prosinca 2024. vještak se očitovao na iznesene prigovore tuženika i pitanje tužitelja jesu li kod sklapanja konverzije uzete u obzir i zakonske zatezne kamate na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta. Vještak navodi kako kod sklapanja konverzije nisu u obzir uzete zatezne kamate na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta, kako bi se iz priznate pretplate u konverziji u iznosu od 2.881,11 kuna namirile zatezne kamate zaključno s 4.5.2012. godine, te djelomično kamate od 1.6.2012. godine, a iznos kamata od 7.310,72 kune odnosno 970,30 eura nije namiren iz pretplate.

Pretplatom priznatom u konverziji tuženik je umanjivao 50% mjesečnih anuiteta nakon

konverzije do iskorištenja.

Podneskom zaprimljenim 09. lipnja 2025. vještak u odnosu na prigovore tuženika obrazlaže da ukoliko dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, a kako je to propisano člankom 172. ZOO-a. Nadalje se vezano uz prigovor tuženika i raspored namirenja dospjelih obaveza vještak očituje kako je nalaz radila prema preporučenoj metodologiji te da u nalazu postoje svi izračuni temeljem kojih se pretplata može uračunavati i u glavnicu ( razliku kamata ili razliku tečaja ????) iako je ista već iskorištena za namirivanje dospjelih anuiteta, a kako je to i prikazano u nalazu.

Obzirom na uputu da se kamate računaju do sporazuma o konverziji, a to je 28.01.2016. godine kada je priznata pretplata 2.181,87 HRK vještak je napravio dopunu izračuna zateznih kamata. Do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu 28.1.2016. godine zatezne kamate na više plaćene iznose su 10.673,99 HRK. Tužitelju su priznate pretplate u iznosu 2.181,87 HRK dok iznos od 8.492,12 HRK nije podmiren.

20. Sud prihvaća istinitima nalaz i mišljenje vještaka, kao i dodatna pisana očitovanja, budući su isti dani stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke.

21. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

22. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

23. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke, budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

24. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane. Također, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

25. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

26. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

27. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

29. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne, kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

30. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

31. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

32. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

33. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

35. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

36. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

37. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

38. Presudom suda EU C118/17 (slučaj N) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

39. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, sklapanjem Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

40. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

41. Sklapanjem Dodatka Ugovoru tuženik nije tužitelju vratio preplaćene iznose s osnova pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora, već je ponudom istog postupio po odredbama ZID ZPK/15, odnosno odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15.

42. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i sa korisnicima kredita nisu pregovarale o valutnoj klauzuli na koju tužitelj nije imao utjecaj.

43. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj se sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

44. Uslijed navedenog, činjenicom da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu 28. siječnja 2016. prema odredbama ZID ZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 28. lipnja 2006. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je time tužitelj izgubilo pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.

45. Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on osporava pravo tužitelju na isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, to stoga jer tužitelj kao korisnik kredita u CHF se nije mogao u momentu sklapanja Dodatka nagoditi u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, jer mu u tom momentu nisu od strane tuženika date sve informacije o nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu da je odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nakon tri godine nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, pa potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom osnovnom Ugovoru da bi se mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 452/2018 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., pa protivno žalbenim navodima tuženika presuda nije protivna pravnom shvaćanju Suda Europske unije.

46. Slijedom svega navedenog ovaj sud je stajališta da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i utvrdio da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. Ovaj sud međutim prihvaća i pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Iz navedene odluke proizlazi da sklapanjem dodatka ugovora korisnik kredita ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa ako takva razlika postoji. Potrebno je dakle uvažiti preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ali umanjene za iznos preplate koji je priznat u konverziji.

48. Sud je dakle prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, međutim od dospjelih iznosa zakonskih zateznih kamata umanjena je preplata priznata konverzijom u visini od 2.181,87 HRK, koja se smatra namirenom dana 28. siječnja 2016. godine, odnosno za taj iznos kamata je tužitelja odbio. Naime, sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, pri obračunu zateznih kamata primjenjuje se redoslijed namirenja, odnosno najprije se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, što je vještak pregledno i prikazao u svojim dodatnim očitovanjima, koja je sud prihvatio.

49. Pun. tuženika u svojim podnescima kojima se očituje na nalaz i mišljenja vještaka predložio je da vještak u obzir uzme i negativne razlike. Vještak je u svom očitovanju iskazao navedeno, međutim sud nije prihvatio navedeni prijedlog tuženika. Naime, iako u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, za istaknuti je kako potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari, budući je ista dospjela tek pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantni među strankama, prema postojećoj praksi. Do tada je tražbina, s obzirom na godine iz kojih datira, već zastarjela, pa prijeboj ni ne može nastati sukladno odredbi čl. 198. ZOO. To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora. Zaključno, obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, navedena tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a. Osim navedenog odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. U konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika.

50. Vezano uz prigovor tuženika kako tužitelj nije dokazao da je potrošač isti nije osnovan. Člankom 5. toč.15 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno. Ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. U samom Ugovoru o namjenskom kreditu u čl. 6. stoji kako je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, a iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio proizlazi kako je kredit podigao i u cijelosti utrošio za kupnju i adaptaciju kuće, kako prije iste nije imao nikakvu nekretninu u vlasništvu, a koristi ju za stanovanje. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5 toč. 15 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

51. Nije osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita budući je nesporno da je upravo tužitelj sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu. Jedino tužitelj ima pravo postaviti obveznopravni zahtjev prema tuženiku, a to pravo proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu pa je samim time i aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Ukoliko je netko drugi izvršio kakva plaćanja za tužitelja, to je stvar odnosa tužitelja i te osobe, a ne tuženika, te će se takav njihov odnos rješavati kroz eventualni regres između njih. Nadalje, ako je po stajalištu tuženika uplatu izvršila osoba koja to nije bila ovlaštena učiniti, postavlja se pitanje zbog čega je onda banka (ovdje tuženik), takvu uplatu zadržala i evidentirala anuitet plaćenim.

52. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 10. lipnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO- a.

53. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu broj: 42/06, koji je zaključio sa tužiteljem dana 28. lipnja 2006., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju, i to na ime preplate zbog promjenljive kamatne stope u ukupnom iznosu od 1.380,85 eura, na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF / povećanja tečaja za valutu CHF u ukupnom iznosu od 1.628,44 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate. Budući je vještak precizno izračunao točan iznos kamata na preplaćene iznose s osnove kamatne stope i valute od uplate pojedinih iznosa do dana sporazuma o konverziji kredita 28. siječnja 2016., sud ih je umanjio za preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 2.181,87 kn, odnosno sada 289,58 eura. Nakon provedene konverzije nastavljaju teći zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove kamatne stope i valute do isplate, sve kako je pobliže opisano u toč. II. do V. izreke ove presude.

54. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

55. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a i 155. ZPP- a.

56. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. Toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), troška zastupanja na ročištu dana 13. studenog 2019., sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, u iznosu od 100,00 eura, troška sastava podneska od 04. ožujka 2020. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, troška sastava podneska od 13. ožujka 2020. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 06. listopada 2020., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 17. veljače 2021., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 13. listopada 2022., sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, u iznosu od 100,00 eura, troška sastava podneska od 20. veljače 2024. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 21. veljače 2024., sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, u iznosu od 100,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 13. studenog 2024., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 02. listopada 2025., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose sukladno Tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,80 eura, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 85,47 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23, dalje: ZSP), odnosno u sveukupnom iznosu od 2.604,77 eura, kako je to navedeno u toč. VI. izreke presude.

56.1. Sud tužitelju nije priznao kao opravdan zatraženi trošak sastava podnesaka od 13. studenog 2019. i od 05. listopada 2020. u iznosu od 200,00 eura budući je prvi predan na pripremnom ročištu održanom 13. studenog 2019., a drugi dan prije održavanja pripremnog ročišta pa je tužitelj mogao tada predlagati dokaze, odnosno iznijeti svoja očitovanja ukoliko ih je smatrao potrebnima, a nije mu priznat ni puni trošak zastupanja na pripremnom ročištu 13. studenog 2019. budući je isto odgođeno. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 04. ožujka 2020. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, budući se ne radi o obrazloženom podnesku, već se u privitku istog samo dostavlja sudska praksa. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. listopada 2022. budući je isti predan na ročištu, pa je svoje očitovanje tužitelj mogao iznijeti i na ročištu, a sud je stajališta i kako isti nije bio od značaja za tijek postupka. Nije priznat trošak zastupanja na ročištu dana 13. listopada 2022. ni 21. veljače 2024. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, već prema toč. 2. Tarife, budući se na tim ročištima nisu izvodili dokazi niti se raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima, a nije mu priznat ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući na isto tužitelj nije pristupio, sve kako je navedeno u toč. VII. izreke presude.

57. Sud je na dosuđene troškove tužitelja primijenio čl. 154. st. 5. ZPP-a vezano za čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužitelj u svom zahtjevu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

57.1. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

58. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 11. studenog 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 11. studenog 2025.