Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-889/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogiću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. listopada 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 62000140860/2005, zaključen 3. ožujka 2005. između GM kao korisnika kredita i tužitelja ĆM kao sudužnika i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 981,18 € (devetstoosamdesetjedaneuroiosamnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. 11. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (prednikom tuženika) sklopio 03.03.2005. Ugovor o kreditu br. 5140030242-62000140860/2005 u iznosu od 19.500,00 CHF s rokom otplate od 12 godina. Navedenim ugovorom tipa "uzmi ili ostavi" u čl. 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Prilikom isplate kredita naplatio mu je naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.1. Navodi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. TA odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke jer na nju nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade.

1.2. Ističe da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokoriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Budući da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o "ulaznoj naknadi" nepoštena i time ništetna. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23. srpnja 2025. i tijekom postupka navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva kao i postojanje pravnog interesa tužitelja. Ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja jer isti nije korisnik kredita. Kako tužitelj nije korisnik kredita niti je pregovarao oko uvjeta kredita, nije bio u obvezi platiti nikakvu naknadu pa stoga nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste. Stoga tužitelj ne može ništa niti potraživati obzirom nije platio naknadu za obradu kredita niti je banka išta stekla od tužitelja. Ističe da ZPP propisuje mogućnost tužbe za utvrđenje, ali takva se tužba može podići kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost kakve isprave. Dakle, postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog zahtjeva se ne podrazumijeva (kao kod kondemnatornog zahtjeva) već je na tužitelju da dokaže postojanje istoga. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. Kako je tužitelj sudjelovao u Ugovoru o kreditu samo kao sudužnik, nije pregovarao oko uvjeta kredita niti isti otplaćivao, to nije jasan pravni interes za vođenje ove parnice. Osim toga, tužba uopće ne sadrži koje su konkretne njegove radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.1. Smatra da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu te je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Ističe da je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je korisniku kredita kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

2.2. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.3. Navodi da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka

zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

2.4. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Osijeku br. P-2/2021-28 od 28. travnja 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2437/2022-3 od 24. svibnja 2023., Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 od 24.02.2021., Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023., Gž-279/2023 od 08.03.2023.

2.5. Osim toga, prigovara da bi korisnik kredita imao status potrošača te ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni čl. 326. st. 2. ZOO-a uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Stoga predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj se u podnesku od 31. srpnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva ističući da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika, a tuženik nije predložio nikakav dokaz kojim bi dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj kao sudužnik sklopili 3. ožujka 2005. Ugovor namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. 6. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetni dio odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe;

- da li je osnovan prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja;

- da li tužitelj ima status potrošača.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u spis ovoga suda br. P-658/2022 kao i u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Tužitelj ĆM, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita zaključio sada pok. GM kao korisnik kredita sa bivšom Slavonskom bankom, a on je bio sudužnik tog kredita. Išli su zajedno u poslovnicu bivše Slavonske banke u D. Miholjcu koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a nakon toga ovu sadašnja Addiko banka kako bi pok. GM podigao kredit za adaptaciju kuće. Pok. GM i on su u istome mjestu živjeli i zajedno bili u gardi za vrijeme Domovinskog rata pa mu je pristao biti sudužnik po navedenom kreditu. U ime banke s njima je pregovarala djelatnica banke i ponudila je kao najpovoljniji kredit u CHF, na što je pok. GM pristao. Morao je imati sudužnika tako da je bio stalno s njim. Djelatnica banke ih nije upozoravala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro niti na posljedice promjenjive kamatne stope, tečaju i valutu te da rate kredite mogu ovisno o tome biti povećane. Banka je po svojim uvjetima pripremila ugovor i letimično su pogledali ugovor i oboje je zanimala visina kredita, rok otplate. Djelatnica banke ih nije upozorila na čl. 6. Ugovora o kreditu vezano za tzv. ulaznu naknadu niti im je pojašnjavala koji parametri i troškovi čine 1,5 % naknade unaprijed. Otišli su kod javnog bilježnika i ovjerili ugovore i javni bilježnik im nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti ovu prijepornu i ugovore su vratili u banku i kredit je GM odobren. Rok otplate kredita je bio 12 godina. Ne zna kolike su bile početne rate kredita. Ne zna koliku je banka naplatila ulaznu naknadu, ali pretpostavlja da je ona naplaćena nakon odobrenog kredita. Zna da je njegov prijatelj GM uredno otplaćivao rate kredita koje su povećavane, a žalio se da su mu rate kredita znatno bile povećane, a nakon njegove smrti oko 2012. morao je nastaviti otplaćivati njegov kredit po povećanim ratama. Nakon toga, 2014. otišao je u Njemačku raditi i tamo je radio deset godina. Banka ga i dalje tereti za nepodmireno dugovanje u iznosu od 6.000 do 7.000,00 €. Naime, banka isključivo tereti njega kao sudužnika po navedenom kreditu iako je nakon smrti GM njega naslijedio sin. Bio je klijent bivše Slavonske banke, ali u zadnje vrijeme više nije, a od njenog slijednika sadašnje Addiko banke dobivao je obavijesti i poziv na isplatu preostalog dijela duga tako da je i pokrenuo iz tog razloga ovaj postupak radi utvrđenja ništetnosti ulazne naknade koja u stvarnosti pripada njemu jer je s njom povećano za taj iznos njegovo dugovanje po odnosnom kreditu. Dodao je da je pokrenuo i drugi parnični postupak koji je pravomoćno okončan, a vodio se kod ovoga suda pod br. P-658/2022 kojim su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o predmetnom kreditu. Predmetni kredit je u cijelosti utrošen u adaptaciju obiteljske kuće GM i iskoristio ga je kao fizička osoba i nikome kuću nije iznajmljivao i nakon njegove smrti kuću je naslijedio njegov sin koji je u međuvremenu tu kuću i prodao. Kako ga banka i dalje tereti kao sudužnika za navedeni kredit iz toga proizlazi da ima pravni interes i za vođenje ovog postupka jer je za sada jedini odgovoran banci za preostalo dugovanje koje još uvijek nije namirio. Naveo je da uopće nije mogao utjecati kao niti GM na uvjete sklapanja ugovora kao i na predmetnu odredbu ugovora o visini ulazne naknade jer je banka unaprijed pripremila ugovore isključivo po svojim uvjetima a koje su oni mogli prihvatiti ili ne prihvatiti na način da nisu mogli utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, spis ovoga suda br. P-658/2022, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 6. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita unaprijed.

10. Sud smatra utvrđenim da su tužitelj kao sudužnik i pok. RM kao korisnik kredita bili upoznati o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nisu bili informirani na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nisu mogli pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 %.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Kako je ništetna odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

19. Dakle, s obzirom da ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao u cijelosti osnovanost svojeg tužbenog zahtjeva kao i da je prijeporna odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna te da svaka stranka predmetnog ugovora, pa tako i tužitelj kao sudužnik, ima pravo od suda zatražiti utvrđenje ništetnosti, a to pravo ne zastarijeva, sud smatra tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan.

20. Naime, Sud Europske unije je u tumačenju Direktive Vijeća 93/13 u presudi od 24. listopada 2024. Zabitoń , C-347/23, EU:C:2024:919, istaknuo: „u okviru ugovora o kreditu sklopljenog s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, kada se sudužnik nalazi u situaciji sličnoj onoj dužnika u pogledu ugovornih obveza prema tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim su potpisali ugovor, nije potrebno praviti razliku između dužnika i sudužnika u pogledu primjene Direktive 93/13 na taj posebni ugovor. Stoga pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, u okviru takvog ugovora, također obuhvaća fizičku osobu koja se nalazi u položaju sudužnika kada djeluje u svrhe izvan okvira svoje profesionalne djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam „potrošač”), C-570/21, EU:C:2023:456, t. 52. i navedena sudska praksa).

20.1. Slijedom navedenog, tužitelj je kao potrošač, koji je, kao sudužnik, koji djeluje izvan okvira svoje profesionalne djelatnosti (što u ovom slučaju nije sporno) s prednikom tuženika sklopio predmetni ugovor o kreditu aktivno legitimiran i ima pravni interes za utvrđenje nepoštenim i posljedično tome, ništetnim odredbe čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu.

20.2. Osim toga, iz izvršenog uvida u spis ovoga suda br. P-658/2022 razvidno je da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli istog Ugovora o kreditu te da je pravomoćnom presudom br. P-658/2022-18 od 8. prosinca 2023., a kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, okončan navedeni postupak.

21. Sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da on i dalje otplaćuje predmetni kredit iza pok. LM, da je zajedno s pok. RM bio u banci prilikom ugovaranja i odobravanja kredita kao i da je predmetni kredit u cijelosti utrošen u adaptaciju obiteljske kuće GM, a kuću nikome nije iznajmljivao i nakon njegove smrti kuću je naslijedio njegov sin koji je u međuvremenu tu kuću i prodao. Kako tužitelja banka i dalje tereti kao sudužnika za navedeni kredit iz toga proizlazi da ima pravni interes i za vođenje ovog postupka jer je za sada jedini odgovoran banci za preostalo dugovanje koje još uvijek nije namirio.

22. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Tužitelju, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, priznati su zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 981,18 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 31.07.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 07.10.2025., iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 175,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 700,00 € te iznosa od 53,09 € na ime sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

24. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 11. studenog 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika