Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-732/2024-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Aisi Pertić Brajković i dr., odvjetnicima iz Umaga i dr., protiv tuženice Erste & Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 01. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102264481 od 01. ožujka 2005. sklopljenog između PD kao korisnika kredita i ĆD kao sudužnika, s jedne strane i tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, pod posl.br. 0U- 368/05 dana 15. ožujka 2005., u dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u točci 8. Ugovora o kreditu. II Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102264481 od 01. ožujka 2005. sklopljenog između PD kao korisnika kredita i ĆD kao sudužnika, s jedne strane i tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, pod posl.br. OU- 3B8/05 dana 15. ožujka 2005., u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržan u točkama 2. i 7. Ugovora o kreditu.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu 2.731,65 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- 6,00 eura od 02. lipnja 2011. do isplate,

- 5,80 eura od 02. srpnja 2011. do isplate,

- 5,69 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate,

- 5,81 eura od 02. rujna 2011. do isplate,

- 5,70 eura od 02. listopada 2011. do isplate,

- 23,00 eura od 02. studenog 2011. do isplate,

- 23,05 eura od 02. prosinca 2011. do isplate,

- 23,52 eura od 02. siječnja 2012. do isplate,

- 23,88 eura od 02. veljače 2012. do isplate,

- 23,84 eura od 02. ožujka 2012. do isplate,

- 23,64 eura od 02. travnja 2012. do isplate,

- 23,73 eura od 02. svibnja 2012. do isplate,

- 23,87 eura od 02. lipnja 2012. do isplate,

- 23,69 eura od 02. srpnja 2012. do isplate,

- 23,77 eura od 02. kolovoza 2012. do isplate,

- 23,59 eura od 02. rujna 2012. do isplate,

- 23,44 eura od 02. listopada 2012. do isplate,

- 23,69 eura od 02. studenog 2012. do isplate,

- 23,65 eura od 02. prosinca 2012. do isplate,

- 23,75 eura od 02. siječnja 2013. do isplate,

- 23,36 eura od 02. veljače 2013. do isplate,

- 23,53 eura od 02. ožujka 2013. do isplate,

- 23,71 eura od 02. travnja 2013. do isplate,

- 23,47 eura od 02. svibnja 2013. do isplate,

- 22,96 eura od 02. lipnja 2013. do isplate,

- 22,87 eura od 02. srpnja 2013. do isplate,

- 23,11 eura od 02. kolovoza 2013. do isplate,

- 23,31 eura od 02. rujna 2013. do isplate,

- 23,61 eura od 02. listopada 2013. do isplate,

- 23,44 eura od 02. studenog 2013. do isplate,

- 23,54 eura od 02. prosinca 2013. do isplate,

- 23,56 eura od 02. siječnja 2014. do isplate,

- 102,18 eura od 02. veljače 2014. do isplate,

- 103,09 eura od 02. ožujka 2014. do isplate,

- 102,40 eura od 02. travnja 2014. do isplate,

- 101,88 eura od 02. svibnja 2014. do isplate,

- 101,19 eura od 02. lipnja 2014. do isplate,

- 101,83 eura od 02. srpnja 2014. do isplate,

- 102,46 eura od 02. kolovoza 2014. do isplate,

- 103,11 eura od 02. rujna 2014. do isplate,

- 103,31 eura od 02. listopada 2014. do isplate,

- 103,72 eura od 02. studenog 2014. do isplate,

- 104,17 eura od 02. prosinca 2014. do isplate,

- 104,09 eura od 02. siječnja 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. veljače 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. ožujka 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. travnja 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. svibnja 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. lipnja 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. srpnja 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. kolovoza 2015. do isplate,

- 104,33 eura od 02. rujna 2015. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], novčani iznos u visini 451,46 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog iznosa počevši od: 05. veljače 2008. na iznos 2,52 eur,

21. travnja 2008. na iznos 2,54 eur,

21. travnja 2008. na iznos 2,54 eur

12. svibnja 2008. na iznos 2,54 eur,

06. lipnja 2008. na iznos 2,53 eur,

21. srpnja 2008. na iznos 2,51 eur,

21. kolovoza 2008. na iznos 2,50 eur,

21. listopada 2008. na iznos 2,64 eur,

21. studenog 2008. na iznos 2,63 eur,

05. prosinca 2008. na iznos 2,63 eur,

22. prosinca 2008. na iznos 2,64 eur,

06. veljače 2009. na iznos 2,81 eur,

24. ožujka 2009. na iznos 2,73 eur,

26. ožujka 2009. na iznos 2,75 eur,

16. travnja 2009. na iznos 2,75 eur,

04. lipnja 2009. na iznos 18,16 eur,

07. srpnja 2009. na iznos 18,07 eur,

21. kolovoza 2009. na iznos 18,13 eur,

31. kolovoza 2009. na iznos 18,13 eur,

23. prosinca 2009. na iznos 18,22 eur,

23. prosinca 2009. na iznos 18,22 eur,

24. veljače 2010. na iznos 18,67 eur,

04. ožujka 2010. na iznos 18,67 eur,

06. travnja 2010. na iznos 19,06 eur,

21. svibnja 2010. na iznos 19,26 eur,

09. srpnja 2010. na iznos 20,23 eur,

26. srpnja 2010. na iznos 20,14 eur,

18. kolovoza 2010. na iznos 20,27 eur,

24. kolovoza 2010. na iznos 20,74 eur,

30. kolovoza 2010. na iznos 20,95 eur,

30. kolovoza 2010. na iznos 20,95 eur,

06. listopada 2010. na iznos od 20,52 eur,

06. studenog 2010. na iznos 20,35 eur,

08. prosinca 2010. na iznos 8,93 eur,

07. siječnja 2011. na iznos 9,27 eur,

04. veljače 2011. na iznos 9,06 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 9,03 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 9,03 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 9,03 eur,

05. svibnja 2011. na iznos 9,11 eur,

pa sve do namirenja tužitelja, za razdoblje od 01. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], novčani iznos u visini 8.990,57 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog iznosa počevši od: 02. svibnja 2005. na iznos od 0,20 eur,

07. rujna 2005. na iznos od 3,79 eur,

06. veljače 2009. na iznos 20,54 eur,

24. ožujka 2009. na iznos 7,88 eur,

26. ožujka 2009. na iznos 11,30 eur,

16. travnja 2009. na iznos 10,65 eur,

04. lipnja 2009. na iznos 7,00 eur,

07. srpnja 2009. na iznos 4,86 eur,

21. kolovoza 2009. na iznos 6,28 eur,

31. kolovoza 2009. na iznos 6,12 eur,

23. prosinca 2009. na iznos 8,67 eur,

23. prosinca 2009. na iznos 8,67 eur,

24. veljače 2010. na iznos 20,29 eur,

04. ožujka 2010. na iznos 20,62 eur,

06. travnja 2010. na iznos 30,59 eur,

21. svibnja 2010. na iznos 36,00 eur,

09. srpnja 2010. na iznos 61,40 eur,

26. srpnja 2010. na iznos 58,94 eur,

18. kolovoza 2010. na iznos 62,30 eur,

24. kolovoza 2010. na iznos 74,72 eur,

30. kolovoza 2010. na iznos 80,37 eur,

30. kolovoza 2010. na iznos 80,36 eur,

06. listopada 2010. na iznos 68,91 eur,

06. studenog 2010. na iznos 64,50 eur,

08. prosinca 2010. na iznos 86,64 eur,

07. siječnja 2011. na iznos 107,56 eur,

04. veljače 2011. na iznos 94,86 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 92,76 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 92,76 eur,

02. svibnja 2011. na iznos 92,76 eur,

05. svibnja 2011. na iznos 97,76 eur,

13. srpnja 2011. na iznos 158,30 eur,

09. rujna 2011. na iznos 138,08 eur,

10. listopada 2011. na iznos 126,58 eur,

04. studenog 2011. na iznos 138,49 eur,

21. studenog 2011. na iznos 127,37 eur,

21. studenog 2011. na iznos 127,37 eur,

05. prosinca 2011. na iznos 128,41 eur,

05. siječnja 2012. na iznos 140,78 eur,

06. veljače 2012. na iznos 150,19 eur,

05. ožujka 2012. na iznos 149,22 eur,

04. travnja 2012. na iznos 143,90 eur,

04. svibnja 2012. na iznos 146,26 eur,

04. lipnja 2012. na iznos 150,05 eur,

05. srpnja 2012. na iznos 145,28 eur,

06. kolovoza 2012. na iznos 147,39 eur,

05. rujna 2012. na iznos od 142,62 eur,

04. listopada 2012. na iznos 138,77 eur,

06. studenog 2012. na iznos 145,29 eur,

04. prosinca 2012. na iznos 144,27 eur,

04. siječnja 2013. na iznos 146,87 eur,

05. veljače 2013. na iznos 136,57 eur,

05. ožujka 2013. na iznos 140,98 eur,

04. travnja 2013. na iznos 145,70 eur,

06. svibnja 2013. na iznos 139,52 eur,

04. lipnja 2013. na iznos 126,39 eur,

03. srpnja 2013. na iznos 123,94 eur,

02. kolovoza 2013. na iznos 130,26 eur,

04. rujna 2013. na iznos 135,37 eur,

03. listopada 2013. na iznos 143,20 eur,

04. studenog 2013. na iznos 138,88 eur,

03. prosinca 2013. na iznos 141,25 eur,

07. siječnja 2014. na iznos 141,82 eur,

04. veljače 2014. na iznos 147,17 eur,

04. ožujka 2014. na iznos 152,63 eur,

03. travnja 2014. na iznos 148,47 eur,

06. svibnja 2014. na iznos 145,32 eur,

04. lipnja 2014. na iznos 141,20 eur,

02. srpnja 2014. na iznos 145,05 eur,

01. kolovoza 2014. na iznos 148,88 eur,

02. rujna 2014. na iznos 152,76 eur,

02. listopada 2014. na iznos 153,97 eur,

04. studenog 2014. na iznos 156,45 eur,

02. prosinca 2014. na iznos 159,20 eur,

07. siječnja 2015. na iznos 158,68 eur,

03. veljače 2015. na iznos 160,17 eur,

03. ožujka 2015. na iznos 160,17 eur,

02. travnja 2015. na iznos 160,17 eur,

04. svibnja 2015. na iznos 160,17 eur,

02. lipnja 2015. na iznos 160,17 eur,

02. srpnja 2015. na iznos 160,17 eur,

03. kolovoza 2015. na iznos 160,17 eur,

02. rujna 2015. na iznos 160,17 eur,

pa sve do namirenja tužitelja, za razdoblje od 01. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, zatim od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 (petnaest) dana. VI Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], novčani iznos u visini 1.855,31 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana 05. veljače 2016. godine pa sve do namirenja tužitelja, za vrijeme do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VII Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati zakonske zatezne kamate na iznose navedene u točkama IV i V od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana plaćanja svakog pojedinog iznosa.

VIII Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu 4.748,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

IX Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj (koji je ujedno i pravni slijednik ranije tužiteljice ad1 PD) u tužbi u bitnom tvrdi da je ranije tužiteljica ad1 PD radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora kao korisnik kredita sklopila sa tuženicom kao kreditorom 01. ožujka 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102264481 (u nastavku: Ugovor o kreditu), stambeni kredit. Predmetnim ugovorom da je istoj odobren kredit u iznosu 125.371,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećim na dan puštanja kredita u tečaj (točke 2. i 6. Ugovora o kreditu) s rokom otplate 27 godina (324 mjeseci) od prijenosa kredita u otplatu. Isti Ugovor o kreditu da je sklopio i tužitelj KD kao sudužnik. Točkom 8. Ugovora o kreditu da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,490% godišnje, promjenljiva u skladu sa Odlukom tuženice kao kreditora. Točkama 2. i 7. Ugovora o kreditu da je ugovorena valutna klauzula kojom se korisnik kredita obvezao na povrat novčanih obveza iz Ugovora o kreditu (glavnica, anuiteti, redovne kamate, troškove) u valuti CHF (švicarski franak) po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan odobrenja žiro-računa banke. Predmetnim Ugovorom o kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora. Takva ugovorna odredba da je u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) nepoštena i ništetna. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. 43 Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. da je odlučeno da je svih 8 banaka tuženih u kolektivnom sporu, među kojima je i tuženica, ugovaralo nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i o kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Banke kao kreditori da su koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su ugovorene redovne kamatne stope koje su tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenljive u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali, niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promijeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema jednostranoj odluci banke već je pravomoćno utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom naprijed navedenom presudom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Sve to da je odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zakonom o zaštiti potrošača da je izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu medu strankama na štetu potrošača. Tužitelji sa bankom prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu da nisu pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke, niti je tuženica predmetnim ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promijeni stope ugovorene kamate. Naime, odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu da su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke na koji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj. U prilog naprijed navedenog i Presuda Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 (Direktiva 93/13) kojom je utvrđeno da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, u predmetnom ugovoru tužiteljima su morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da oni na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njih proizlaze, a što tuženica nije učinila. Tuženica da je sukladno načelu savjesnosti i poštenja tužitelje trebala informirati o svim rizicima koje kao potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelji kao potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna odredba i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja da postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj. Ugovorna odredba (točka 8. Ugovara o kreditu) kojom se promjenjiva kamatna stopa čini ovisnom o odluci banke sama po sebi da nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamate ovisi isključivo o odluci banke, a ne navodi se bilo koji kriterij, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i promjenu nekih kriterija, u samom ugovoru da nije navedeno. Dakle, takva ugovorna odredba da je u potpunosti neodrediva (čl. 269., 270., 272. ZOO). Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamata da nije bila razumljiva tužiteljima kao potrošačima pa da je stoga nepoštena i u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te protivna načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 4. Zakona o obveznim odnosima i kao takva ništetna u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ. Ovakvom ugovornom odredbom tuženica da je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju, kamate, što da je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Slijedom navedenog i obrazloženog da je jasno da je tuženica u utuženom razdoblju postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ranije tužiteljica ad1 PD da je kao korisnik kredita sklopila Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom. Do znatnog povećanja iznosa kredita da je došlo zbog dva međusobno povezana faktora odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule kao dva bitna elementa ugovora, što čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi vratiti banci tijekom dugoročne otplate, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2013. Tužitelji u vrijeme kada se ugovarao kredit da nisu znali ništa o valutnom riziku koji za njih predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Oni su svakako bili informirani od strane tuženice da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste, odnosno da padne i da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate, no uistinu to da zna svatko. Ono o čemu je tuženica morala informirati tužitelje i to pisanim putem da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelji, a posebno korisnik kredita, da nisu bili upozoreni niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Nadalje, tužitelji da nisu bili upozoreni od strane tuženice da valutna klauzula CHF nije isto što valutna klauzula EURO, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu, nego valutnu klauzulu EURO, već je tuženica isključivo i namjerno prikazivala tužiteljima samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope. Tuženica da je osim povećanog tečaja naplaćivala i povećanu kamatnu stopu pa je time dvostruko opteretila ranije tužiteljicu ad1 PD nemogućim iznosima anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli da je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Odlučna okolnost da je što je tuženica svoj položaj ugovorne strane ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zaštitila tako da nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu i time uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. i 4. ZOO-a). Sve naprijed navedeno da je u skladu sa utvrđenim činjenicama u presudi Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 i time nedvojbeni dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je ona ništetna. Pravo na isticanje ništetnosti da se ne gasi (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima), stoga da tužitelji imaju pravo isticati ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora. Rezultat provođenja testa transparentnosti u kolektivnom sporu koji se pred Visokim trgovačkim sudom vodio pod posl.br. 43 Pž-6632/2017 bio je da su valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa utvrđeni nepoštenima i ništetnima. Upravo provođenje testa transparentnosti da ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora što znači njegovi bitni sastojci. Činjenica da su valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu da znači da isti predstavljaju njegove bitne sastojke jer upravo suglasnost stranaka o vrsti valutne klauzule i vrsti kamatne stope odlučna je da bi ugovor mogao biti sklopljen. Tuženica je kao banka zaključujući ugovore o kreditu (kao što je predmetni) koristila nepoštene i ništetene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica i ugovornu kamatu promjenjivu prema jednostranoj odluci banke, a da prije zaključenja ugovora kao trgovac nije tužitelje kao potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve to da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana. Slijedom svega ranije navedenog tužitelji smatraju da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne pa je tuženica u smislu čl. 270., 272. , 322. i 323. st. 1. ZOO-a dužna vratiti više uplaćene kamate i razliku u otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja. Ranije tužiteljica ad1 PD, kao korisnik kredita, tvrdi da je zbog nedopuštenog povećanja ugovorene kamatne stope uplatila više kamata i preplatila tečaj. Tuženica da je u smislu čl. 1111. i 1115. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici ad1 PD kao korisniku kredita sve iznose preplaćenih kamata, a to su iznosi koji se odbiju ako se od plaćene kamate oduzme iznos početne kamate iz početnog otplatnog plana, odnosno svaki kunski novčani iznos kamate koji je veći od početnog iznosa kamate, kao i razliku u otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate tužitelju u smislu čl. 1115. ZOO-a. Predlaže se da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102264481 od 01. ožujka 2005. kako je navedeno u točki I i II izreke presude, te da se tuženici naloži isplata iznosa 8.701,56 eura (65.561,88 kuna) uvećanu za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je navedeno u tužbi (toč. III tužbenog zahtjeva), uz još i nalog tuženici isplate iznosa tužiteljici u visini 8.682,65 eura (65.419,46 kuna), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog iznosa kako je navedeno u tužbi (toč. IV tužbenog zahtjeva). Tužitelji potražuju tužbom i nadoknadu parničnog troška.

1.1. U svom podnesku od 16. travnja 2025. (str. 453-458), tužitelj KD je po provedenom financijskom vještačenju precizirao tužbeni zahtjev pa uz tužbene zahtjeve kako je navedeno u toč. I i II izreke presude potražuje i iznose kako je navedeno u točkama IV, V i VI izreke presude. Dakle pored već istaknutih zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ističe i tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 1.855,31 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate jer da mu je neosnovano obračunat manjak prilikom konverzije Aneksom broj 1. ugovora o kreditu od dana 04. veljače 2016. godine, sve kako je utvrđeno financijskim vještačenjem. Toj se preinaci tuženik usprotivio, međutim na ročištu koje je održano dana 01. listopada 2025. dopuštena je ta preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 16. travnja 2025. jer je stajalište suda da je isto svrsi shodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Navodi da su tužitelj i tuženica 04. veljače 2016. sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime da je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa da se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženica da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavila tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15. Pri izračunu konverzije da je uzeta valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženica da je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenila s novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženica da je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatila i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije da je sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženice na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također da su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da su preračunati u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženica ističe da je bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženicom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženicom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka). Ukazuje i na stajalište recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa da su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Ističe i prigovor zastare, budući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu - radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženica ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženica da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu da je vidljivo da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama da je jasno vidljivo da je tuženica dala upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100,00 pa da se tako navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada da je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, da je prikazan primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženica da informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također da je tuženica u tom dokumentu informirala korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženica upozoravala i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženica dala informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženica dala preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Tuženica da je u ponudi imala više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost da jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, da je jasno da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženica počela odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženice tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Nadalje ističe kako tuženica niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženica da je imala na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate da je moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženica ju uvijek zatvara. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju da je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine. Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno tužitelj da je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženica nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženice, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti da je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je opisano. Tuženica ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženica dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženice nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Spomenuti rizik promjenjivosti tečaja da se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i si.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj da je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju da je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženica posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 03. svibnja 2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, a 03. svibnja 2011. snižena je na 5,35%. Nadalje, dana 06. listopada 2011. snižena je na visinu od 5,00% te je kao takva vrijedila sve do 01. siječnja 2014. kada je tužitelju kamatna stopa još snižena i to na 3,23%. Obzirom na to ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog da jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 03. svibnja 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Dakle, sve promjene kamatne stope da su izvršene sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženica da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženica da je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženica da je to u ovoj stvari uredno činila. Tuženica da se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (toč. 2. b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženica ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženice nije nepošteno. Dalje, tužitelju da je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženica kao Banka da je bila u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženica da je postupila sukladno navedenoj obvezi te donijela Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženica da je dakle spomenutoj obvezi udovoljila tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje provela u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. tuženica je mogla definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinila. Slijedom navedenog, da je razvidno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Takav način usklađenja u više navrata i od više institucija da je potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.ll.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga da nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi Č1.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope da je upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti. Navodi da je besmisleno i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženice. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, da se ne može zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.ll.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi da obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno da mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka da treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje da sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no da je jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina je njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne da ju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji da je uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njima podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (AD, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženica spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženica ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, da definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženicom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari da nije sporno da je tuženica kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestila tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženica iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova da je jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženica stekla iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Podredno, tuženica ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženica izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 6.116,52 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u odgovoru na tužbu. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženice s tražbinom tužitelja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženica ističe da bi imala protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01. lipnja 2011. kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. S obzirom na navedeno tuženica predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženice prema tužitelju, koja iznosi CHF 5.033,49 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u odgovoru na tužbu. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženice s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. U svom podnesku od 15. rujna 2021. (str. 197-210) tuženica navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to što su tužitelj i tuženica 04. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Dalje, 04. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da je doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Dakle, VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženica bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH da u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK 3 (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - OD) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženica morali ponuditi. Slijedom rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženica ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Dalje, 09. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci da ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU da je bila riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženici naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženica ustraje u prigovoru zastare te ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženica ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01. srpnja 2005. pa do 01. studenog 2011. (za razliku u kamati) odnosno od 01. studenog 2008. pa do 01. rujna 2015. (za razliku u tečaju), to tuženica ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. U pogledu prekida zastare, tuženica ističe da je člankom 218. ZOO-a određeno da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom čl. 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe da mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača, nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba čl. 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117. st.3 Ustava RH: Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, nije posve razvidno zašto je Vrhovni sud, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi čl. 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba čl. 213. st. 1. toč. 1. u vezi odredbe čl. 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite). Slijedom navedenog, stav je tuženice da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241. ZOO-a). Ovakvog stajališta da je i pravna teorija, ukazuje na dva recentna članka objavljena u časopisu ”Pravo i porezi”, a gdje autori mr.sc. Andrija Eraković, sudac Vrhovnog suda RH u mirovini i prof.dr.sc. CD te doc.dr.sc. SD s Pravnog fakulteta u Zagrebu razmatraju ovu problematiku. Slijedom navedenog, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženica ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženica osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženici za povrat stečenog bez osnove, a tuženica u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom. U odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, tuženica opetovano ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C- 81/19. Naime, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da tuženica ne bi imala pravo na povrat manje plaćenih anuiteta/kamata i to za razdoblja kada je tečaj CHF i/ili kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, ističe da je prigovor radi prijeboja uvjetni procesnopravni prigovor kojim tuženica ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženica ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tuženica zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Zakonski termin ”prigovor radi prebijanja” i ”potraživanje istaknuto radi prebijanja” govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. Učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), tj. kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. Odredbom čl. 323. ZOO-a da je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženica imala potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. U prilog navedenome govori i recentna sudska praksa Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž- 1077/2020 od 02. veljače 2021., itd. Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja da treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Osim toga, a u pogledu navoda tužitelja da tuženici ne bi pripadala razlika u kamati nakon zakonskog fiksiranja kamatne stope po stopi od 3,23%, tuženica ističe da bi, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženica imala protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. Naime, stavkom 5. navedene zakonske odredbe da je propisano. . . ”pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta.” Dakle, cit. odredba se odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49 %) odnosno tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje, svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23% temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 147/13) bila je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo se o mjeri koja je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Kako to proizlazi i iz konačnog prijedloga Zakona o potrošačkom kreditiranju od 24. listopada 2013. godine Vlade Republike Hrvatske, mjerom fiksiranja kamatne stope „štiti se najugroženija skupina građana, koja je bila izložena ne samo rastu kamatne stope nego i rastu tečaja te su i vjerovnici (banke) dužni preuzeti dio tereta koji su u proteklom razdoblju snosili isključivo potrošači.“ Drugim riječima, uvođenjem fiksne kamatne stope, tužitelj je ostvario određenu restituciju sukladno zakonskim odredbama pa se u obzir prilikom izračuna nikako ne može zanemariti i razlika koja je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope. Slijedom navedenoga, neosnovano bi bilo svako potraživanje tužitelja koje ne bi bilo umanjeno za razliku koja je nastala u razdoblju primjene zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23%. Slijedom svega, tuženica predlaže naslovnom sudu da odbaci, podredno odbije, tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.2. Podneskom od 06. lipnja 2022. (str. 336-344) tuženica ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovoreno na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, da jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženica ukazuje na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje: Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženica je sukladno tim zakonskim odredbama bila u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženicom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženica osporava pozivanje tužitelja na presudu Suda EU donesenu u predmetu C-118/17 (OD protiv Erste Bank Hungary Zrt). Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj da je jasno da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi OD te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije. Na taj načinu konačnici je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i konverzija u Hrvatskoj je imala retroaktivni učinak dok je s druge strane konverzija u Mađarskoj imala isključivo budući učinak. Isto tako, u Hrvatskoj su ugovorne strane izmijenile originali ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to bio slučaj u predmetu OD. Sud EU takav stav dodatno utvrđuje u presudi C-567/20 u točkama 53. i 61. i time otklanja svaku daljnju mogućnost pozivanja tužitelja na pravna utvrđenja iz presude OD. Osim toga, VSRH je još u oglednom postupku (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. g.) otklonio primjenu presude OD na hrvatski slučaj. Ukazuje i na ogledni postupak i rješenje Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 1014/2018, te navodi da je stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 već je više puta i ranije potvrđen od strane VSRH-a u njegovim odlukama. Prvenstveno da je taj stav već bio iznijet u oglednom postupku, a vezano za koji se tuženica očitovala u svom ranije navedenom podnesku, kako je izloženo. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. VSRH da je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH 09. veljače 2022. (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH da je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja. Slijedom navedenog, da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U podnesku dalje izlaže o učincima konverzije iz ZIDZPK-a NN 102/2015. Tako navodi da je odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženica da je bila dužna napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

2.3. U svom podnesku od 26. rujna 2025. (str. 461-475), tuženica je po provedenom financijskom vještačenju precizirala svoj prigovor radi prebijanja, pa izjavljuje prigovor radi prebijanja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope, pa izjavljuje da ima protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženice prema tužitelju koja iznosi 2.731,65 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine teku kako je navedeno u tom podnesku, odnosno u toč. III izreke presude

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102264481 (str. 12-15), dopis od 14. ožujka 2013. s prilozima (str. 16-50), aneks br. 1. ugovora o kreditu br. 5102264481 (str. 63-64), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe (str.65-67), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 68-69), izračun konverzije kredita 5102264481 na dan 30. rujna 2015. (str. 70-74), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 76-77), letak (str. 120-129), "informacija" (str. 130-136), dopisi (str. 137- 147), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (str. 148-151), priopćenje za javnost (str. 152- 153), pisani iskaz (str. 219), iskaz tužitelja na zapisniku od 20. rujna 2023. (str. 364- 366), nalaz i mišljenje vještaka iz ožujka 2025. (str. 431-446).

4. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102264481 01. ožujka 2005. (str. 12-15), kojim je ranije tužiteljici ad1 PD odobren kredit u iznosu 125.371,60 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s namjenom – stambeni krediti građana za kupovinu nekretnine s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje, na rok otplate 324 mjeseca od puštanja kredita u tečaj, s mjesečnim anuitetom u visini 742,86 CHF s dospijećem svakog 1. u mjesecu (čl. 2., 3., 6., 7. i 8.);

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to kako je navedeno 324 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke (čl. 6.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

5. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102264481 04. veljače 2016.

6. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 ŽD i ED od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije tvrdio niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, sada tužitelj KD (nasljednik pok. PD) u svom iskazu tvrdi da je tuženica bila nazvala u jednom trenutku njegovu pokojnu suprugu i ponudila joj povoljan kredit u švicarcima jer je ranije njegova pokojna supruga imala kredit koji je plaćala vezan za valuto euro. Tuženica da je doslovno njegovu suprugu nagovarala pa da su zajedno otišli na razgovor u banku gdje im je predložen ugovor o kreditu u CHF i da su ih uvjeravali da je to čvrsta valuta i da su kamate niže od ovih koje plaćaju u Hypo banci, nakon čega da je tužitelj rekao da bi trebali razmisliti, ali da im je od strane tuženice rečeno da će oni sve riješiti s Hypo bankom da bi ih nakon toga ih Erste banke nazvali i rekli im da su sve pripremili pa da su tužitelj i njegova supruga pristali. Ugovor koji je predmetom ovog postupka tužitelj da je pročitao i da je tada mislio da sve razumije ali da nije znao da će se dogoditi ovo što se u konačnici dogodilo jer da je vjerovao da je riječ o čvrstoj valuti i da će mu rata kredita biti manje od prethodno koje je plaćao po kreditu vezanom uz valutu euro. Sada da mu obzirom na visinu rate ostane tek nešto malo mirovine. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

8. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj (pravna prednica tužitelja) pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu OD protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

9. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

9.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan u kojem tužitelj stanuje, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

11. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze ČD (Centar za financijska vještačenja d.o.o.) koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 431-446) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 9.442,03 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 451,46 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos 8.990,57 eura. Prilikom provođenja konverzije tuženica da je uzela u obzir sve uplate tužitelja te postupala u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c, te utvrdila manjak tužitelja na dan sklapanja Aneksa br. 1. ugovora o kreditu u iznosu 1.855,31 eur.

11.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica u pogledu izračuna nije imala primjedbi. Naime, primjedba tuženice se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova, te je također isticala neupitno nastale negativne tečajne razlike, o čemu nastavno

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. U konkretnom je slučaju tužitelj tražio zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog anuiteta međutim kako predmetne iznose nije platio toga datuma već nakon dana dospijeća, a kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, pripada mu samo zakonska zatezna kamata od dana kada je plaćanje doista bilo izvršeno, jer je tek s plaćanjem tuženica bila stekla bez osnove. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

14. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženici, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženica ukazuje na razlike kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, ali za takvo potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Dakle, tuženica nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknula prigovor radi prebijanja, te je taj njezin prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točki III izreke presude.

15. Ovdje se još ističe, nastavno na sve navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – da tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 31. svibnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I, II, IV, V,VI i VII izreke ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku (točka VIII i IX izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka

17.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 500,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 08. veljače 2023., 20. rujna 2023., 01. listopada 2025. u iznosu ukupno 1.500,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 25. listopada 2024., 15. travnja 2025. i 16. travnja 2025. u iznosu ukupno 600,00 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), sastav žalbe na presudu u iznosu 622,14 eura (tbr. 10/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 3.222,14 eura, uvećano za PDV u iznosu 805,54 eura (tbr. 46 Tarife), sve uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 220,32 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 500,00 eura, tj. sveukupno trošak 4.748,00 eura.

17.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 15. siječanja 2023. je isti ne prileži spisu kao ni trošak sudskih pristojbi na presudu i na žalbu protiv presude jer taj trošak tužitelj nije imao obzirom na odredbu čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona sudskih pristojbama (NN 51/2023, stupio na snagu 20. svibnja 2023.).

U Poreču, 11. studenog 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.