1              Poslovni broj: Gž-1072/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Đ. V. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. Š., odvjetnici u R., protiv tuženika A. K. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-3008/2018 od 19. srpnja 2022., dana 5. listopada 2023.,

p r e s u d i o   j e

I. Žalba tuženika se kao neosnovana odbija i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3008/2018 od 19. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je u cijelosti kako slijedi:

„I. Nalaže se tuženiku A. K. iz V., OIB … isplatiti tužitelju Đ. V. iz R., OIB …. iznos od 2.500,00 kn (slovima: dvije tisuće petsto kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. prosinca 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do isplate po stopi od 5,31 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku A. K. iz V., OIB … nadoknaditi tužitelju Đ. V. iz R., OIB …, prouzročeni parnični trošak od 1.100,00 kn (slovima: tisuću sto kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja po stopi od 5,31 % godišnje teče od 19. srpnja 2022. godine do isplate, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da ju podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 4., 7., 8. 209. i 233.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP) jer da nije pozorno analizirao dokazni supstrat, zatim da navode tuženika "nije podvrgnuo analizi", da je poklonio vjeru isključivo dokazima tužitelja i nije vodio računa o rezultatima cjelokupnog postupka, a kojim navodima žalbe tuženik iznosi ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa prednje navedenim člancima ZPP-a. Na prednje navode žalbe valja reći da sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti, a o kojemu postupku je ovdje riječ (čl. 458. st. 1. ZPP-a), se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, pa stoga prednje navode žalbe ovaj sud drugoga stupnja nije ocjenjivao.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.500,00 kn koji je tužitelj tuženiku isplatio 4. rujna 2018. u vezi iznajmljivanja stana kojega je vlasnik tuženik, a za što stranke nisu sklopile pisani ugovor o najmu.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da nakon što je vidio oglas tuženika kojim nudi stan za iznajmljivanje, tužitelj se obratio tuženiku s namjerom unajmljivanja stana negdje u zadnjim danima kolovoza 2018. ili početkom rujna 2018. kada je i razgledao stan tuženika, te da je tužitelj tuženiku putem uplatnice 4. rujna 2018. uplatio iznos od 2.500,00 kn, prihvaćajući dakle u tome dijelu iskaz tužitelja da je dan ili dva nakon što je razgledao stan u kojem su još živjeli tadašnji najmoprimci tužitelj tuženiku uplatio utuženi iznos, dok nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojemu je tvrdio je od dana prvog razgledavanja do dana kada je trebao početi živjeti u stanu trebalo proći najviše 10 dana, kao i u dijelu u kojemu je tvrdio da je stan nakon izlaska ranijih najmoprimaca imao takve nedostatke zbog kojih nije stan mogao uzeti u najam (tvrdio je da su zidovi bili pljesnivi, pošarani bojicom, da su madraci bili loši a kauč „iscufan“, da nije bilo perilice suđa i polica, a niti televizora, a da je bilo dogovoreno da je stan potpuno namješten). Naime, vezano za dogovoreno vrijeme useljenja tužitelja u stan te stanje stana po izlasku prijašnjih najmoprimaca, prvostupanjski sud prihvaća iskaz svjedokinje K. K. (tuženik je nećak te svjedokinje) koja živi u zgradi gdje se nalazi predmetni stan i koja je katkada za tuženika potencijalnim najmodavcima pokazivala stan, te utvrđuje da je tužitelj u stan trebao useliti 1. listopada 2018., a ujedno utvrđuje da se radilo o manjim nedostatcima nastalim normalnom uporabom nekretnine koje je tuženik mogao otkloniti u razdoblju od nekoliko dana (isto se naknadno i dogodilo kada je tuženik predmetni stan kao potpuno namješten stan iznajmio E. Š. s obitelji, da bi potom tim najmoprimcima tuženik prodao predmetni stan). Slijedom prednje iznijetih utvrđenja, sud zaključuje da je tužitelj od useljenja odustao bez opravdanog razloga.

8. U pogledu uplaćena iznosa od 2.500,00 kn, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da bi taj iznos tužitelj tuženiku predao na ime prve najamnine, odnosno kao polog za eventualno uništenje ili oštećenje stvari u stanu, već, obzirom da je tuženik stan tužitelju trebao predati u posjed tek 1. listopada 2018. a tužitelj je na sklapanje ugovora o najmu pristao već 4. rujna 2018. kada je tuženiku i uplatio iznos od 2.500,00 kn, sud ocjenjuje da je taj iznos tuženiku tužitelj predao na ime kapare kao potvrdu da je ugovor sklopljen i kao odustatninu.

9. Temeljem takva činjenična utvrđenja i ocjene pravne naravi uplaćena iznosa od 2.500,00 kn, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj na isti ima pravo budući da između stranaka nema pravno valjanoga ugovora o najmu, pa time nema niti primjene odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO) o kapari, već u takvoj situaciji dolazi do primjene instituta stjecanja bez osnove.

9.1. Naime, budući da stranke nisu sklopile pisani ugovor o najmu stana, a koja forma sklapanja ugovora o najmu stana je propisana čl. 4. st. 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. – dalje: ZNS), te budući da nije došlo niti do naknadnog osnaženja usmenog ugovora o najmu u smislu čl. 295. ZOO-a jer nije došlo do izvršenja ugovora niti u pretežitom dijelu jer bitne obveze stranaka koje su propisane čl. 5. st. 1. toč. 8. ZNS-a nisu izvršene (nije došlo do predaje posjeda stana - obveza tuženika, odnosno stupanja u posjed stana - obveza tužitelja), prvostupanjski sud ocjenjuje da nema valjano sklopljenog ugovora o najmu stana, a time nema niti mjesta primjeni odredaba ZOO-a o kapari, već se o tužbenom zahtjevu ima odlučiti primjenom instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Donoseći takvu odluku prvostupanjski sud se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1285/08 od 3. veljače 2009. i Rev-572/06 od 7. prosinca 2006. u kojima je izraženo pravno shvaćanje da kada nema pravno valjanog ugovora (u pisanom obliku kada je isti propisan), isplaćeni iznos na ime kapare ne može se smatrati kaparom.

10. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna, pa neosnovano tuženik istu pobija žalbenim navodima da je: "kapara uplaćena radi zaključenja pismenog ugovora o najmu, a do kojega nije došlo pošto je tužitelj odustao, tako da kapara može samostalno egzistirati bez zaključenog pismenog ugovora o najmu".

11. To stoga što ugovor sklopljen u režimu kapare podrazumijeva da je glavni ugovor sklopljen, u konkretnom slučaju bi to bio ugovor o najmu stana, i do primjene odredaba ZOO-a kojima su uređeni ugovori u režimu kapare dolazi tek po prednje navedenom uvjetu - postojanja nekog glavnog ugovora - a što ovdje nije slučaj, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa neosnovano tuženik žalbom pravilnost prvostupanjske presude pobija pozivom na čl. 303. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.

12. Naime, kada nije došlo do sklapanja ugovora o najmu stana u pisanom obliku kako je to propisano čl. 4. st. 2. Zakona o najmu stanova, odnosno kada sukladno čl. 294. ZOO-a nije došlo do sklapanja ugovora naknadnim osnaženjem, a što sve između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno, nema niti primjene instituta režima kapare budući da odredba čl. 303. ZOO-a sadrži sintagmu „u trenutku sklapanja ugovora“, a što znači da je potrebno da postoji valjani ugovor, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12.1. Stoga, kada ne postoji valjani ugovor o najmu stana, plaćeni iznos na ime kapare nema značenje kapare, pa je iznos od 2.500,00 kn prešao u imovinu tuženika bez pravne osnove i tuženik ga je u obvezi primjenom čl. 1111. ZOO-a vratiti tužitelju, kako je to pravilno pobijanom presudom odlučio prvostupanjski sud, sve sa zakonskom zateznom kamatom koju je tužitelj zahtijevao od dana podnošenja tužbe (čl. 1115. ZOO-a).

13. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u točki I. izreke kojom je odlučeno o glavnoj stvari, a jednako tako je primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo potvrditi i točku II. izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, a koja je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i koja se žalbom nekakvim konkretnim žalbenim navodima niti ne pobija.

14. Kako tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova nastalih uslijed njezina podnošenja.

Bjelovar, 5. listopada 2023.