1

Poslovni broj Gž R-149/2023-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković-Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. R. iz K.,  OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku u Š., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z.,  OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, te po protutužbi tuženika-protutužitelja H. C. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z.,  protiv tužitelja-protutuženika K. R. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku u K., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbama stranaka protiv rješenja i presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-98/2017 od 18. prosinca 2019., u sjednici vijeća 5. listopada 2023.,

r i j e š i o   j e

I     Prihvaćaju se žalbe stranaka te se povodom žalbe tužitelja-protutuženika ukida rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-98/2017 od 18. prosinca 2019., te povodom žalbe tuženika-protutužitelja citirana presuda suda prvog stupnja u točki 2 izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška.

II     Ostavlja se o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kao nepravodobna dok je citiranom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika) za sudski raskid ugovora o radu te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              2. Protiv citiranog rješenja te presude u točki 2 izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje i presuda u točki 2 izreke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak te obveže tuženika na naknadu parničnog troška.

3. Tuženik pobija citiranu presudu samo u točki 2 izreke (u odluci o naknadi parničnog troška) također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se odluka o naknadi parničnog troška preinači i njemu (tuženiku) dosudi parnični trošak, uvećan za trošak žalbe.

              4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              5. Žalbe su osnovane.

 

6. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj 8. travnja 2013. podnio protiv tuženika tužbu da se utvrdi da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2013. nedopuštena, te da radni odnos nije prestao, uz zahtjev za vraćanje na radno mjesto izdavača goriva, maziva i pijeska u V. v. K. te tijekom postupka zahtjev za isplatu razlike plaće od dana otkazivanja do vraćanja na rad u ukupnom iznosu od 366.048,09 kn s zateznom kamatom dok da je tuženik podnio protutužbu s zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu, ako sud tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza prihvatio kao osnovan i to s danom 13. veljače 2013.             

7. Odlučujući o tuženikovom prigovoru prekluzije sud je utvrdio da je tužitelj osporenu odluku o otkazu primio 13. veljače 2013., da je 25. veljače 2013. preporučenom pošiljkom preko pošte tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, pa cijeneći da je tužba podnesena 8. travnja 2013. kao i odredbu čl. 129. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09,  61/11, 82/12, 73/13; dalje ZR/09) ocijenio je da je tužba podnesena nepravovremeno, pa je stoga odučio kao u izreci rješenja.

8. Nadalje, ocjenjujući da bi tuženik osnovano mogao tražiti sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 117. st. 2. ZR/09 samo u slučaju da je sud odluku o otkazu utvrdio nezakonitom zaključio je o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva, te odlučio kao u točki 1 izreke presude, te je ujedno točkom 2 izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

9. Činjenično stanje za pravilno odlučivanje o pravovremenosti tužbe tužitelja za utvrđenje da je odluka o otkazu nedopuštena ostalo je nepotpuno utvrđeno zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava je li pravilno odlučeno o tuženikovom prigovoru prekluzije.

10. Naime, za sada iz stanja u spisu prema pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda proizlazi da je tužba podnesena 8. travnja 2013., kada je predana pošti preporučenom pošiljkom, da je tužitelj odluku o otkazu primio 13. veljače 2013., da je tužiteljev punomoćnik zahtjev za zaštitu prava sastavio 20. veljače 2013., te istog preporučenom pošiljkom preko pošte 25. veljače 2013. odaslao tuženiku (list 114. spisa).

11. Tužitelj je pravovremeno u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZR/09 tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava jer je rok od 15 dana iz te zakonske odredbe isticao 28. veljače 2013., a zahtjev za zaštitu prava je podnesen 25. veljače 2013.

12. U ovom žalbenom postupku, te slijedom stanja u spisu nije sporno da tuženik o zahtjevu za zaštitu prava nije odlučio, međutim pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se daljnji rok od 30 dana (15+15) iz odredbe čl. 129. st. 2. ZR/09 računa od 25. veljače 2013., jer se, taj rok računa od idućeg dana kada je tuženik primio zahtjev za zaštitu prava što je sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-19/2015 od 16. studenog 2015.

13. Sud je propustio utvrditi kada je tuženik primio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, a niti je tužitelj, na kojem je teret dokaza da je tužbu podnio pravovremeno, u činjeničnim navodima tužbe naveo kada je tuženik primio zahtjev za zaštitu prava, niti je u vezi toga dostavio odgovarajuće dokaze, pri čemu se ukazuje da je tužitelj tim dokazom raspolagao jer je zahtjev za zaštitu prava odaslao preko pošte s povratnicom (list 114. spisa).

14. Prema tome od prvog idućeg dana računajući od dana kada je tuženik zahtjev za zaštitu prava zaprimio treba računati daljnji rok od 15 dana u kojem je tuženik o zahtjevu za zaštitu prava trebao odlučiti, te daljnji rok od 15 dana do kojeg je tužitelj trebao podnijeti predmetnu tužbu.

15. Zbog tih razloga pobijano rješenje je uvaženjem žalbe tužitelja trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak s time da će sud u skladu s iznesenim pravnim shvaćanjem i ukazanim primjedbama ocijeniti je li tužba tužitelja pravovremeno podnesena u okviru rokova iz odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09.

16. S tim u vezi, već sada se ukazuje prvostupanjskom sudu da u situaciji ako bi ocijenio da je tužba tužitelja nepravovremeno podnesena, da u tom slučaju sud može rješenjem odbaciti kao nepravovremenu jedino tužbu s zahtjevom za utvrđenje da odluka o otkazu nije dopuštena, dok u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad i za isplatu razlike plaće, a koji zahtjevi nisu vezani rokovima iz odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09 treba meritorno odlučiti, odnosno te zahtjeve odbiti kao neosnovane.

17. Ako bi prvostupanjski sud ocijenio da je tužba tužitelja za utvrđenje odluke o otkazu pravovremena, tada je potrebno prema dokaznim prijedlozima stranaka izvesti sve dokaze radi ocjene je li odluka o otkazu zakonita, te ako bi sud ocijenio da je otkaz nedopušten, potrebno je u tom slučaju odlučiti i o zahtjevu za vraćanje na rad i isplatu razlike plaće.

18. S obzirom na tvrdnje da je tuženik prema stanju u spisu tvrdio i obrazlagao prigovor prekluzije i navodima da je odredbom čl. 94. Kolektivnog ugovora H. V. v. d.o.o. od 26. rujna 2011., a koji Kolektivni ugovor je zajedno s pojedinačnim ugovorima o prijenosu ugovora o radu prenesen na tuženika kao novog poslodavca, da tužitelj prema odredbi čl. 94. citiranog KU nije proveo propisani postupak mirenja te da tužitelj zbog toga nije proveo postupak zaštite povrijeđenog prava kod poslodavca, treba reći da je citiranom odredbom KU u čl. 94. st. 2. propisano ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu  radnik može pokrenuti postupak mirenja u roku od 5 dana, prema st. 3. postupak mirenja pokreće se na način da se o sporu obavijesti jedan od  miritelja s liste miritelja koju u svakoj ustrojbenoj jedinici sporazumno utvrde poslodavac i radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća, a prema st. 5. da rok za mirenje traje 8 dana, te ako istekom tog roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

19. Okolnost da tužitelj nije pokrenuo kolektivnim ugovorom propisani postupak mirenja kod poslodavca ne znači da tužitelj zaštitu povrijeđenog prava nije ostvarivao kod poslodavca, što je inače preduvjet za traženje sudske zaštite povrijeđenog prava, jer u okolnostima konkretnog slučaja treba zaključiti da budući su citiranom odredbom KU propisani duži rokovi za podnošenje tužbe sudu, tužitelj se zapravo odrekao tog privilegiranog roka, pa za ocjenu pravovremenosti podnošenja tužbe u primjenu dolaze odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09, što je, potrebno imati u vidu prilikom ponovnog odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

20. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da budući je odbacio tužbu tužitelja te odbio protutužbeni zahtjev da je odluka o naknadi parničnog troška "izostala" što bi moglo upućivati na zaključak da je sud odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, dok je sud točkom 2 pobijane presude odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška što predstavlja proturječnost između obrazloženja i izreke pobijane presude u odluci o naknadi parničnog troška čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

21. Ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka potrebno je u nastavku postupka otkloniti, u ovisnosti o tome na koji će način sud u ponovnom postupku odlučiti o zahtjevu tužitelja i tuženika pri čemu se, s obzirom na žalbene navode tuženika ukazuje da u situaciji kada je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu odbijen kao posljedica odbačaja tužbe tužitelja zbog nepravovremenosti ne može se smatrati da tuženik nije uspio u parnici, a tuženikov zahtjev za sudski raskid ugovora o radu jest akcesorne naravi i odluka o istome ovisi o tome je li zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza prihvaćen kada tuženik (poslodavac) može tražiti sudski raskid ugovora o radu u smislu citirane odredbe čl. 117. st. 2. ZR/09.

22. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. i čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

23. Prvostupanjska presuda u točki 1 izreke (odbiče protutužbenog zahtjeva) kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 5. listopada 2023.

 

 

    Predsjednica vijeća

 

      Dubravka Butković Brljačić, v.r.