1

Poslovni broj: 27 Gž-962/2023-3

 

 

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-962/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., OIB: ... iz D. S., zastupane po punomoćnici N. L., odvjetnici u D. S. protiv tuženika D. H., OIB: ... iz R., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u D. S., radi predaje u posjed po tužbi, te u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja D. H., OIB: ... iz R., (dalje: tuženika) zastupanog po punomoćniku D. K. protiv tužiteljice-protutuženice A. K., OIB: ... iz D. S., (dalje: tužiteljice) zastupane po punomoćnici N. L., odvjetnici u D. S. radi isplate po protutužbi, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-72/2021-33 od 28. lipnja 2023., na sjednici vijeća 5. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-72/2021-33 od 28. lipnja 2023. u cijelosti.

 

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

'' I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice A. K. koji glasi:

"Tuženik D. H. iz R., OIB: ..., je dužan tužiteljici A. K. iz D. S., OIB: ..., predati u vlasnički posjed nekretninu čkbr.4758 vinograd s klijeti od 1267 m, upisanu u zk.ul.br.811 k.o. D. S. I., u roku od 15 dana".

 

II. Nalaže se tužiteljici A. K. iz D. S., OIB:..., da tuženiku D. H. iz R., OIB: ..., isplati iznos od 4.421,17 eura/ 33.311,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. lipnja 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određenim po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tužiteljici platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.690,65eura/42.876,20kn1sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.''

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.  

 

5. Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice za predaju nekretnine upisane zk.ul.br. 811 k.o. D. S. I. u njezin vlasnički posjed. Predmet ove parnice je i protutužbeni zahtjev tuženika radi isplate na ime povrata uloženih sredstava u nekretninu tužiteljice prema konačno postavljenom zahtjevu u iznosu od 4.421,17 EUR/33.311,31 kn (tuženik je prvotno u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 99.500,00 kn, koji je nakon provedenog vještačenja u prvom prvostupanjskom postupku smanjio na 62.000,00 kn).

 

6. Prvostupanjski je sud, polazeći od utvrđenja da tužiteljica više nije vlasnica nekretnine upisane u zk.ul.br. 811 k.o. D. S., kčbr. 4758, jer je istu prodala S. V., koji se u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik temeljem ugovora o kupoprodaji od 23. srpnja 2021., a što je utvrđeno uvidom u priloženi zemljišnoknjižni izvadak i među strankama nije sporno, primjenom odredbe čl. 162. st. 1.  Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje u tekstu: ZV) odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju predmetne nekretnine u posjed.

 

7. U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

 

- da iz izjave od 22. kolovoza 2011. proizlazi da je tužiteljica u suglasnosti sa suprugom I. K. izjavila da će u slučaju njihove smrti čkbr. 4758 (vinograd S.) sa kleti prijeći u vlasništvo tuženika, koji istu uživa od 2010.,

- da je izjavom od 28. rujna 2011. tužiteljica opozvala svoju izjavu od 22. kolovoza 2011.,

- da je opomenom od 10. lipnja 2013. tužiteljica pozvala tuženika na predaju u posjed predmetne nekretnine,

- da je tuženik izvršio određene radove na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 811 k.o. D. S.,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2013. vidjela što je tuženik napravio na nekretnini, da je tuženik nikad nije pitao za dozvolu za izvođenje bilo kakvih radova na predmetnoj nekretnini, te da ga nije ostavila u uvjerenju da će mu ostaviti predmetnu nekretninu (u tom dijelu sud nije prihvatio iskaz tužiteljice),

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je sve radove izveo zaključno s 2011., da tužiteljica nije tražila od njega obnavljanje vinograda i klijeti, već je on to samoinicijativno radio da se vidi da radi, te da je tijekom 2011. tužiteljicu vodio u vinograd da vidi urađeno što je ona odobrila i kazala da će mu sve ostaviti (sud je prihvatio iskaz tuženika da mu je tužiteljica obećavala ostaviti predmetni vinograd, jer su o tome iskazivale i svjedokinje B. B. H. i J. H., koje su dugi niz godina bile bliske sa tužiteljicom),

- da je iz iskaza saslušanih svjedoka (navedenih od točke 22. do 32. obrazloženja prvostupanjskog suda) utvrđeno da je tuženik bio pošteni posjednik nekretnine sve do trenutka kad mu je tužiteljica opozvala obećano darovanje, te da je tuženik većinu radova na nekretnini tužiteljice izvršio tijekom 2011. odnosno do opoziva izjave tužiteljice, a od tada je samo još neko vrijeme održavao vinograd,

- da iz nalaza i mišljenja te dopuna nalaza i mišljenja građevinskog vještaka D. Š. proizlazi da vrijednost građevinskih radova koje je izveo tuženik iznosi 6.336,88 EUR/ 47.745,20 kn; da nužni troškovi iznose 1.252/77 EUR/9.438,96 kn, a odnose se na sanaciju krovišta (skidanje krovišta, postavljanje krovišta, pokrova i limarije) te bi bez tih troškova klijet propadala, pogoršalo bi se stanje u građevinskom smislu i u svakom slučaju smanjila bi se vrijednost; korisni troškovi, a koji su se odnosili na dobavu materijala i izvedbu armirano betonskog potpornog zida kod ulaza u podrum, skidanje i odvoz stare žbuke sa zidova podruma, dobavu materijala i izvedbu nove elektroinstalacije u prostoru podruma, dobavu materijala za žbukanje i ličenje zidova podruma, dobavu materijala i izvedba novog bunara sa odvodnjom, dobava materijala i izrada poda od opeke u podrumu, dobava i postava novih drvenih vrata i ustakljenog prozora na etažu podruma, dobava materijala i izvedba klupa u etaži podruma, iskop zemlje i dobava materijala i izrada septičke jame, dobava materijala i izvedba donje škarpe, doprinijeli su objektivnom, tržišnom povećanju vrijednosti klijeti, te ih vještak procjenjuje iznosom od 3.168,41 EUR/23.872,36 kn; dok prema mišljenju vještaka radovi izvedeni na dogradnji klijeti nisu bili ni nužni ni korisni jer njihovim izvođenjem nije spriječeno propadanje, niti je izvršeno poboljšanje u građevinskom smislu, niti povećana tržišna vrijednost,

 

zaključuje da je tuženik imao razloga vjerovati da će mu tužiteljica darovati predmetni vinograd, radi čega ga je uređivao i izvršio radove na klijeti i njenoj okolici, te da je bio pošten posjednik do opoziva izjave tužiteljice, pa stoga ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova. Prvostupanjski sud je, prihvaćajući dopunu nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, a u skladu s kojim nalazom je i tuženik postavio konačni zahtjev, utvrdio visinu protutužbenog zahtjeva te je primjenom odredbe čl. 164. st. 2., st. 3., st. 4. i st. 5. ZV-a naložio tužiteljici naknaditi tuženiku nužne i korisne troškove u iznosu od 4.421,17 EUR/33.311,31 kn. 

 

8. Tužiteljica u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP, a koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi u odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019, dalje: ZID ZPP), uz iznimke u čl. 117. st. 2. i st. 3. ZID ZPP) navodeći da je obrazloženje presude nejasno i u suprotnosti s izrekom presude, radi čega je presudu nemoguće ispitati. Navodi da je nejasno temeljem koje pravne osnove joj je prvostupanjski sud naložio naknaditi tuženiku korisne i nužne troškove, obzirom je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je u posjedu predmetne nekretnine kupac S. V., koji je i upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik, a što ne spori niti tuženik, ali unatoč tome prvostupanjski sud je prihvatio protutužbeni zahtjev i naložio tužiteljici koja nije vlasnica predmetne nekretnine da tuženiku naknadi nužne i korisne troškove. Ističe da je treća osoba bila u posjedu i prije donošenja presude te je za pretpostaviti da je novi vlasnik tuženiku već naknadio nužne i korisne troškove koje je imao, jer je tuženik morao imati neki interes u tome da treću osobu pusti u posjed.

 

9. Iako tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, sadržajno u žalbi ne iznosi posebno razloge kojima pobija presudu pod točkom I. izreke, pa je ovaj sud u tom dijelu ispitao pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te utvrdio da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje prema kojem tužiteljica u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bila vlasnica predmetne nekretnine, niti je tuženik bio u posjedu iste, a koje činjenično stanje tužiteljica žalbom ne osporava, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 162. st. 1. u vezi čl. 161. st. 1. ZV-a odbio zahtjev tužiteljice za predaju u posjed.

 

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo pravnu normu temeljem koje joj je naložio naknaditi tuženiku nužne i korisne troškove, jer su u točki 16. obrazloženja pobijane presude citirane zakonske odredbe koje je prvostupanjski sud  primijenio prilikom meritornog odlučivanja o protutužbenom zahtjevu za isplatu. 

 

11. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja (koje tužiteljica žalbom ne osporava), a prema kojemu je tuženik radove na nekretnini tužiteljice izvršio zaključno sa 2011. te je u vrijeme kad je vršio ulaganja koristio predmetnu nekretninu na temelju usmenog dogovora sa tužiteljicom da mu predaje nekretninu na korištenje, uz obećanje da će ista postati njegovo vlasništvo nakon njezine smrti, koji dogovor je tužiteljica potvrdila i pisanom izjavom od 22. kolovoza 2011., radi čega je imao opravdano očekivanje da će mu nekretnina pripasti u vlasništvo, a što ga je i potaknulo na ulaganja u istu, pravilno zaključio da je tuženik do primitka opoziva izjave od 22. kolovoza 2011. bio pošten posjednik, a time i ovlašten u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZV tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao i stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu nadoknađeni. Kako je prvostupanjski sud visinu zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na naknadu nužnih i korisnih troškova, utvrdio nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka, a koju visinu tužiteljica ne osporava žalbom, pravilno je prvostupanjski primijenio odredbu čl. 164. st. 2. ZV-a kada je prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika i obvezao tužiteljicu naknaditi mu te troškove u iznosu od 4.421,17 EUR/33.311,31 kn.

 

11.1. Žalbeni navodi tužiteljice kojima ističe da je i prije donošenja pobijane presude u posjedu sporne nekretnine bio novi vlasnik nekretnine (S. V. kojemu je prodala nekretninu 23. srpnja 2021. – opaska ovog suda), te da ona, obzirom nije vlasnica sporne nekretnine, nije u obvezi naknaditi tuženiku nužne i korisne troškove, nisu osnovani jer iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno proizlazi da je tuženik sve radove na predmetnoj nekretnini izvršio tijekom 2011., dakle u vrijeme kad je nesporno tužiteljica bila vlasnica predmetne nekretnine, pa cijeneći činjenicu da se i visina troškova (nužnih i korisnih) prosuđuje prema cijenama u vrijeme kada su ti troškovi ostvareni odnosno kada su ti izdaci učinjeni, kao imajući u vidu i činjenicu da je prema nalazu vještaka izvršenim ulaganjima tuženika vrijednost predmetne nekretnine objektivno povećana, to činjenica da je tužiteljica tijekom parnice pravnim poslom (prodajom 2021.) otuđila nekretninu nije od utjecaja na njezinu obvezu naknaditi tuženiku nužne i korisne troškove, jer je izvršenim radovima povećana tržišna vrijednost sporne nekretnine u vrijeme kada je vlasnica iste bila upravo tužiteljica, iz čega je za zaključiti da je upravo tužiteljica pasivno legitimirana u ovom postupku. Obzirom da sud svoju odluku ne može temeljiti na pretpostavkama, to žalbeni navodi tužiteljice kojima tvrdi da je ''za pretpostaviti da je novi vlasnik tuženiku već naknadio nužne i korisne troškove koje je imao'' nisu odlučni za odlučivanje u žalbenom postupku.

 

12. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice te potvrditi pobijanu presudu pod točkama I. i II. izreke.

 

13. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dok je visinu utvrdio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 i 126/2022, dalje: Tarifa), te je tuženiku za radnje pobrojane u točki 45. obrazloženja prvostupanjske presude te trošak vještačenja dosudio parnični trošak u iznosu od 5.690,65 EUR/42.876,20 kn, te obvezao tužiteljicu naknaditi mu taj trošak.

 

14. Tužiteljica osporava odluku o trošku tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, jer je tuženik prvotno tražio naknadu u iznosu od 13.205,92 EUR/99.500,00 kn, potom je nakon provedenog vještačenja tražio 8.228,81 EUR/62.000,00 kn (zahtjev snižen na ročištu glavne rasprave 5. srpnja 2019.), a u ponovnom postupku nakon ukidne odluke potražuje 4.421,17 EUR-a, radi čega je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti o iznosu od 3.807,64 EUR (razlika od dosuđenog iznosa 4.421,17 EUR do zatraženog iznosa 8.228,81 EUR) ili konstatirati da je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu.  

 

15. Nisu osnovani navodi kojima tužiteljica osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u cijelosti uspio u odnosu na tužbu i u odnosu na protutužbu. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik na ročištu 5. srpnja 2019. smanjio protutužbeni zahtjev (a koji se smatra djelomičnim povlačenjem protutužbe za koje je potreban pristanak tužiteljice) i da se tužiteljica nije protivila tom smanjenju niti je odmah zatražila trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe, pa stoga tužiteljica nema pravo na trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe, a kako se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu (tuženik konačno postavljenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 4.421,17 EUR-a, koji iznos mu je u cijelosti i dosuđen), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je obvezao tužiteljicu naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u cijelosti, a koju visinu je odmjerio pravilnom primjenom Tarife prema konačno postavljenom zahtjevu.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke.

 

17. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer ista nije uspjela sa žalbom.

 

 

U Varaždinu, 5. listopada 2023.