REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-177/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA & GROŠETA u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (vps. 1.584,91 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-2739353, sklopljenog između korisnika kredita IŽ i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od dana 31.ožujka 2005., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„3./TREĆE/NAKNADA

1,00% ( jedan posto)

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 253,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. travnja 2005. do isplate, a koje kamate se obračunavaju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 3,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2005. do isplate te u dijelu kojim na iznos od 253,95 EUR potražuje zakonsku zateznu kamatu od 1. travnja 2005. do 12. travnja 2005.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 829,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik 31. ožujka 2005. sklopio s korisnikom kredita IŽ, Ugovor o kreditu broj 069-50-2739353 (dalje: Ugovor o kreditu). Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Tužitelj ističe kako je predmetna odredba ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Nadalje, tužitelj je 8. lipnja 2023. s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV-4182/23 temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom te je tužitelj o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 8. lipnja 2023. i zatražio ga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku. Slijedom navedenog tužitelj ističe da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (ulaznu naknadu) u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. Tužitelj nadalje navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački jer mu je namjena bila stambeni kredit građana. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). Pozivajući se na odredbe čl. 81.st.1. i 4., članku 96.st.1. i 4. navedenih zakona, na odredbu čl. 87. ZZP/2003 i 102.st.1. ZZP- a, tužitelj ističe da je odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tipska odredba izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Dodatno, tužitelj ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na Presuda Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa od 257,68 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2005. kao dana plaćanja, a sve temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da odluke suda donesene u parnici radi zaštite prava i interesa potrošača obvezuju sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a da ne obvezuju u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača. Nadalje, tuženik prigovara zastari, ističe da su tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, da je odredba o navedenoj naknadi za obradu kredita jasna i lako uočljiva te da nije točno da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično, tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te utuženom tijeku zatezne kamate.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tuženik tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, status korisnika kredita kao potrošača i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade. S obzirom da iz od strane tuženika dostavljene potvrde o plaćanju naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu proizlazi da je na ime jednokratne naknade korisnik kredita uplatio banci iznos od 253,95 EUR i to dana 12. travnja 2005., tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da u t. II. petita potražuje isplatu iznosa od 253,95 EUR sa zateznom kamatom od 13. travnja 2005. do isplate.

4. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena te odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku obavijesti o ustupu tražbine (list 7. i 15. spisa), presliku obavijesti od 8. lipnja 2023. (list 8. i 13. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 9. - 12. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 069-50-2739358 (list 17. - 24. spisa), otplatnu tablicu (list 25. – 30. spisa), dopis od 28. srpnja 2018. (list 31. spisa), sudsku praksu (list 34. – 53. spisa i 84. – 88. spisa) i presudu Suda Europske unije C-84/19, C-222/19, C-252/19 (list 54. - 74. spisa), potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi (list 111. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka IŽ (list 104. – 109. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-2739358 (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovoreno da naknada iznosi 1,00% od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 253,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita IŽ sklopio predmetni Ugovor o kreditu 31. svibnja 2005., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 8. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji, nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 253,95 EUR odnosno nije sporna visina t. II. tužbenog zahtjeva. Nesporan je status korisnika kredita kao potrošača te utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

9. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF, dok je odredbom čl. 3. ugovoreno plaćanje naknade u iznosu 1,00 % od iznosa kredita, da je plaćanje jednokratno te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su IŽ i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. kojim je ugovoreno da IŽ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

12. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik IŽ. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

15. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IŽ (list 104. – 109. spisa) na okolnost pregovaranja, pružanja obavijesti te sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. U svom iskazu svjedok IŽ naveo je u bitnome da je prilikom izgradnje kuće otišao u banku vidjeti uvjete da bi digao stambeni kredit, te da mu je bankovni djelatnik nakon što mu je iznio što treba, ponudio kredit te se krenulo u realizaciju tog kredita. Nakon što je napravio procjenu dotadašnje nekretnine, pozvali su ga u banku da dođe potpisati ugovor koji je bio pripremljen od strane banke. Na upit da li je imao mogućnost proučiti tekst ugovora, odnijeti ga doma i eventualno dati nekome da ga pogleda, svjedok je odgovorio da nije, da je na licu mjesta provjerio generalije tj. ono što su mu rekli da provjeri tipa ime, prezime, adresu i sl. Na daljnji upit da li je imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, odgovorio je da nije, da je to bilo definirano od strane banke, dok je na upit da li ga je djelatnik banke informirao vezano uz naknadu za obradu kredita odnosno da li mu je rekao na šta se ista odnosi, tj. na koje stvarne troškove banke se odnosi, odgovorio da nije, da ni dan danas ne zna koji to troškovi spadaju u te troškove. Nadalje, upitan da li je pročitao ugovor prije potpisivanja, svjedok je odgovorio da je pročitao tih par stavaka na koje mu je djelatnik banke ukazao da ih provjeri, a o čemu je ranije iskazivao, a cijeli ugovor nije pročitao, pri čemu je napomenuo da nije niti bilo vremena za cijelog ga pročitati. Na upit da li mu je bila jasna odredba da će platiti naknadu za obradu kredita, svjedok je odgovorio da mu je bilo rečeno da će platiti naknadu ali da mu nije bilo objašnjeno zbog čega se to plaća. Napomenuo je i da se više ne sjeća da li je platio naknadu tj. kako je to sve išlo. Zaključno, na pitanje da li je pročitao odredbu ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade, odgovorio je da nije čitao cijeli ugovor, da mu je djelatnik banke rekao da će morati platiti naknadu za trošak kredita ali mu nije rekao u kojem iznosu, dok je na upit da li je prigovorio djelatniku radi plaćanja te naknade, odgovorio da nije zato što tu nema pregovaranja, da je "uzmi ili ostavi".

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

20. Slijedom svega navedenog, odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

21. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita IŽ, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

22. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredebe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

23. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

24. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

26. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate, a koji je tuženik učinio nespornim, valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od 13. travnja 2005. odnosno od dana nakon izvršenog plaćanja.

27. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope.

28. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

29. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

30. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 2. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 23. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 26,55 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a).

31. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 16. svibnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je navode sadržane u predmetnom podnesku mogao istaknuti i na ročištu 23. listopada 2025., a za koje je tužitelju priznat zatraženi trošak.

32. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 829,65 EUR, dok je odbijen za iznos od 250,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. i IV. izreke presude.

33. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

34. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 11. studenog 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.