REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-443/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 31, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (vps. 796,34 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 13. Ugovora o kreditu, broj: 9012275054 od 9. veljače 2007., sklopljenog između tuženika, kao kreditora i ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku na ime plaćene naknade za obrade kreditnog zahtjeva isplatiti iznos od 398,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. ožujka 2007. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 24. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. propisana člankom1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se vrijednost predmeta ovog spora u iznosu od 796,34 EUR.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 872,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 448,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik 9. veljače 2007. sklopio s korisnikom kreditaTomislavom ZG, Ugovor o kreditu broj 9012275054 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik kao kreditor korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 202.375,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita. U članku 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu pod nazivom "Završne odredbe" propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn. S tim u svezi, korisniku kredita je 23. ožujka 2007. naplaćena navedena naknada za obradu kredita u iznosu od 398,17 EUR odnosno tada 3.000,00 kn. Tužitelj nadalje navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita kao potrošača, a iz kojeg razloga je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03) te u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe i da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.“ Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa od 398,17 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2007. kao dana plaćanja, a sve temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da odluke suda donesene u parnici radi zaštite prava i interesa potrošača obvezuju sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a da ne obvezuju u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača. Nadalje, tuženik prigovara zastari, ističe da su tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, da je odredba o navedenoj naknadi za obradu kredita jasna i lako uočljiva te da nije točno da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik prigovara i vrijednosti predmeta spora, a opreza radi prigovara da bi korisnik Ugovora o kreditu bio potrošač.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012275054 (list 8. – 15. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 16. spisa), potvrdu o uplatama naknada (list 17. spisa), Ugovor o kreditu broj 9012275054 s prilozima (list 19. – 38. spisa), pisani iskaz svjedoka (list 40.- 42. spisa), presliku Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 43. – 47. spisa), obavijest od 3. lipnja 2023. (list 48. spisa), dopis tuženika s prilogom-knjigovodstvena kartica (list 49. -72. spisa), sudsku praksu (list 73. – 88., 95.-98., 124.-128., 143. - 152., 165.-171., 181.-232., 257.- 270. spisa), direktivu Vijeća 93/13/EEZ (list 89. – 94. spisa), presudu Europskog suda u predmetu C-375/13 (list 129.-142. spisa), presudu Europskog suda u predmetu C- 498/16 (list 153. - 164. spisa), izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (list 233. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ZG (list 272. – 274. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13. 3. Ugovora o kreditu broj 9012275054 od 9. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva te zahtjev za isplatom iznosa od 398,17 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem ništetne odredbe čl. 13. 3. gore navedenog Ugovora o kreditu, a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita ZG sklopio predmetni Ugovor o kreditu 9. veljače 2007., niti je sporno da je korisnik kredita s tuženikom 7. prosinca 2015. sklopio Dodatak tom Ugovoru kojim je izvršena konverzija, nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 13. lipnja 2023. te nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 398,17 EUR.

8. Sporna je aktivna legitimacija, osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je predmetna odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj posljedično pravo na isplatu uplaćenog iznosa na ime ulazne naknade. Sporno je i da li je nastupila zastara utuženog potraživanja, utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade te status tužitelja i korisnika kredita kao potrošača.

9. Iz predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Namjena kredita bila je kupovina stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu), dakle za osobne potrebe korisnika kredita.

10. Iz pisanog iskaza svjedoka ZG ovjerenog kod javnog bilježnika (list 40.- 42. spisa), kao i iz iskaza danog na ročištu održanom 30. rujna 2025. (list 272. - 274. spisa), proizlazi da je ZG kredit podigao za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju stambenog objekta te da ju je koristio isključivo za vlastito stanovanje.

11. Prema tome, prema ocjeni ovog suda radi se o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je ZG kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je razvidno da su ZG i ovdje tužitelj isti sklopili 3. lipnja 2023. te da je ugovoreno, između ostaloga, da ZG ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema pravnom predniku tuženika s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

14. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

16. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ZG. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

17. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

18. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

19. Nadalje, odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tuženik obvezuje staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 202.375,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 13. 3. ugovoreno se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.

20. U iskazu danom na okolnost statusa potrošača, na okolnost pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i njegovog Dodatka te na okolnost sklapanja Ugovora o cesiji, svjedok ZG naveo je u bitnome da je početkom 2007. zatražio stambeni kredit za financiranje prve i jedine nekretnine odnosno stana. Privredna banka Zagreb mu je ponudila ugovor o kreditu oko kojega definitivno nije bilo pregovora već je to bila ponuda za kredit po principu "uzmi ili ostavi". Nije bilo pregovora ni o kamati niti o ulaznim i izlaznim naknadama te je Ugovor pročitao i potpisao. Odgovarajući na upit da li je sam napisao izjavu svjedoka, odgovorio je potvrdno napomenuvši i da ju je ovjerio kod javnog bilježnika, dok je na upit da li je imao obrt u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, odgovorio da nije.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

22. Slijedom svega navedenog, odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

23. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita ZG imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

24. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

25. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

26. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

28. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, koji datum tuženik tijekom postupka nije osporio.

29. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope.(t. III. izreke presude).

30. Sud je u točci I. rješenja odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 796,34 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 398,17 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 398,17 EUR, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.725,40 EUR, a kojoj je vrijednosti tuženik prigovorio, suviše visoko naznačena.

31. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a te prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 437,99 EUR. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

32. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za sastav podneska od 26. veljače 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 24. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 30. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR.

33. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 33,18 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Priznat mu je i trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR. Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora (796,34 EUR) ne pripada. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 872,22 EUR, dok je odbijen za iznos od 448,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. i III. izreke rješenja.

34. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

35. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 11. studenog 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.