Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3672/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Rinu Petričiću, odvjetniku u Splitu, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-25/2025-5 od 12. lipnja 2025., dana 11. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-25/2025-5 od 12. lipnja 2025. u pobijanoj točki I i III izreke.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja odlučeno je:
„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
" I/ Tužena UŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) je dana 5. prosinca 2020. godine, samovlasno i nasilno te u svemu protupravno oduzela tužiteljici RŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) posjed stana površine cca. 90 m2 na I. katu kuće, koja nekretnina je označena kao kat. čest. [katastarska čestica], kuća, dvor, upisana u Z.U [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], i to tako što je promijenila bravu na ulaznim vratima opisanog stana, a dužna je tužena nadalje i ubuduće kaniti se svakog uznemiravanja, smetanja i oduzimanja posjeda tužiteljice na navedenoj nekretnini, poštujući u svemu njezin dosadašnji posjed opisane nekretnine."
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
" pa se nalaže tuženoj da preda opisani stan u posjed tužiteljici slobodan od osoba te omogući tužiteljici postavljanje novih ulaznih vrata na mjesto postojećih čiju bravu je neovlašteno promijenila tužena te se tuženoj izrijekom zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda ubuduće pod prijetnjom novčane kazne".
III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.414,81 euro uvećan za zakonske zatezne kamate po propisanim stopama od dana 12. lipnja 2025. pa do isplate, sve u roku od petnaest (15) dana i pod prijetnjom prisilne ovrhe.“
2. Protiv navedenog rješenja tuženica je podnijela žalbu, kojom isto pobija u točki I. i III. izreke, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupka (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači i odbije tužbeni zahtjev, a tuženici dosudi troškove postupka uvećane za troškove žalbe, odnosno da isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. U predmetnom postupku tužiteljica traži zaštitu svog posjeda stana u [adresa] koji joj je, prema njezinim navodima, oduzela tuženica.
6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da je tužiteljica bila udana za sina tuženice pok. MŽ, koji je poginuo 2003.,
- da su u tom stanu stanovali pok. MŽ sa suprugom RŽ (tužiteljica) i kćerkom R,
- da se predmetni stan nalazi na prvom katu stambene zgrade anagrafske oznake [adresa],
- da su se u pogledu toga stana vodili parnični i ostavinski postupak,
- da je tužiteljica iselila iz toga stana 2004. i otišla kod svojih roditelja, čime je napustila posjed toga stana ali tužiteljica i tuženica su se uskoro dogovorile da zajednički iznajmljuju taj stan dok se pravomoćno ne riješe svi postupci pred sudom koji se vode u pogledu stana, čime je tužiteljica uvedena u suposjed stana,
- da je taj dogovor funkcionirao na način da bi tužiteljica dala oglas za iznajmljivanje stana, a tužena bi odredila tko će biti podstanar, dala ključ tome podstanaru i uvela ga u stan,
- da su postojala tri ključa od ulaznih vrata, jedan je imala tužiteljica, a jedan tuženica,
- da je tužiteljica 2018. odlučila da više neće dijeliti najamninu s tuženicom tako da je tadašnja podstanarka U, prije iseljenja, zadnje iznose najamnine u cijelosti plaćala tužiteljici,
- da je tužiteljica 8. rujna 2019. predmetni stana iznajmila DŽ, bez suglasnosti tuženice, što proizlazi iz priloženog ugovora, iskaza svjedoka, ali i iskaza samih stranaka,
- da je DŽ odmah kad je unajmio predmetni stan promijenio bravu na ulaznim vratima stana, dakle, 8. rujna 2019., što je tužena utvrdila isti dan, naime sama tužena je u svom iskazu navela da je taj dan pozvala policiju i pokušala otključati ulazna vrata stana, ali je utvrdila da je brava promijenjena (str. 35. spisa),
- da je podstanar DŽ bravu na ulaznim vratima promijenio po nalogu tužiteljice koja mu je rekla da to učini kako tuženica ne bi mogla ući u stan, s obzirom da raspolaže ključem od ulaznih vrata,
- da je tužena potom ustala s tužbom zbog smetanja posjeda protiv podstanara DŽ, ali ne i protiv tužiteljice koja mu je iznajmila stan,
- da je DŽ najamninu plaćao tužiteljici,
- da je DŽ iz predmetnog stana iselio 5. prosinca 2020., te je tuženica odmah po njegovom iseljenju promijenila bravu na ulaznim vratima stana, što proizlazi iz priloženog zapisnika (str. 15. spisa), ali i iskaza svjedoka DŽ i samih stranaka,
- da je tužiteljica potom, par dana kasnije, razbila tu novu bravu na ulaznim vratima stana, ali oštetila i sama vrata,
- da je tuženica pozvala policiju, nakon čega tužiteljica više nije dolazila, a tuženica je na ulazna vrata stavila panel ploču (str. 36. spisa),
- da je tužiteljica navela da ona, nakon što je razbila ulazna vrata i bravu motornom pilom, tu više ne dolazi pa ne zna tko je u stanu,
- da je potom 6. veljače 2022. tuženica utvrdila da su u predmetni stan uselili novi podstanari koji su joj naveli da su predmetni stan razgledali s R (unuka tuženice, kći tužiteljice) i dogovorili najam, kao i da ih pitanje vlasništva stana ne zanima jer oni imaju ugovor o najmu toga stana te da su ti ljudi postavili nova ulazna vrata stana (str. 36. spisa),
- da je tuženica o tome obavijestila policiju, a po dolasku policije da su u stan došli tužiteljica, njezina kći R i R suprug, policija da je obavila uredovanje na terenu i tuženicu uputila da podnese tužbu.
7. Budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da je sporni čin smetanja posjeda bio 5. prosinca 2020., a tužba je podnesena 4. siječnja 2021., tužba je podnesena u zakonskom roku.
8. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje, da je uspostavljeni suposjed na spornom stanu trajao do 8. rujna 2019. kada je tužiteljica u taj stana uselila podstanara DŽ koji je promijenio bravu na ulaznim vratima stana, čime je tuženici u cijelosti oduzet suposjed stana.
8.1. Iako je tuženica promjenu brave na ulaznim vratima, dakle, oduzimanje suposjeda, utvrdila isti dan 8. rujna 2019., ona ništa nije poduzela protiv tužiteljice u pogledu povrata suposjeda stana više od godinu dana.
9. Tužba za smetanje posjeda protiv podstanara DŽ nije od značaja iz razloga što je on postupao po nalogu tužiteljice. Dakle podstanar DŽ, je neposredni posjednik, dok je, tužiteljica, kao posredni posjednik vršila posjedovne čine, pa i čin smetanja suposjeda oduzimanjem suposjeda tuženici. Iz toga proizlazi da je u trenutku kad je tuženica, po iseljenju podstanara DŽ, promijenila bravu na ulaznim vratima stana, pravo na posjedovnu zaštitu imala tužiteljica, jer se u tom trenutku njezin, silom stečen, posjed umirio (budući da je DŽ, koji je postupao po nalogu tužiteljice, bravu promijenio 8. rujna 2019. na što tuženica nije reagirala).
10. Prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 70/19 - dalje ZV), kad netko stvar posjeduje kao najmoprimac, ili u drugom sličnom odnosu u kojemu je prema drugome ovlašten posjedovati je, onda je posjednik te stvari i taj drugi (posredni posjednik) a to je u konkretnom slučaju tužiteljica. Stoga čin tuženice od 5. prosinca 2020. predstavlja čin smetanja posjeda.
11. Tužiteljica je navela da ona, nakon što je par dana nakon 5. prosinca 2020. razbila ulazna vrata motornom pilom, tu više ne dolazi pa ne zna tko je u tom stanu, dok je tuženica navela da nakon toga ona više nije mijenjala bravu na ulaznim vratima te je samo na ulaz prislonila panel ploču da ne bi stan bio skroz otvoren. Nadalje je tuženica navela da je 6. veljače 2022. utvrdila da su u stanu novi podstanari koji su joj rekli da su iznajmili san u dogovoru s R (kćerkom tužiteljice i unukom tuženice) te su ti ljudi postavili nova ulazna vrata stana. Taj navod tuženice tužiteljica nije osporila.
12. Radi toga prvostupanjski sud pravilno zaključuje, da je tužiteljica, time što je par dana nakon 5. prosinca 2020., a prije početka ovog postupka, razbila bravu na ulaznim vratima i sama ulazna vrata, dopuštenom samopomoći vratila svoj suposjed predmetnog stana. Naime, činjenica da su u stanu, a protiv volje tuženice, novi podstanari, dokaz je istinitosti navoda tuženice da ona, nakon što je tužiteljica pilom razbila bravu na ulaznim vratima i ulazna vrata, više nije poduzimala nikakve čine s ciljem ponovnog oduzimanja suposjeda tužiteljice.
12.1. Tužiteljica ne mora posjedovne čine poduzimati osobno, već to može činiti i putem druge osobe, a iz prethodnih utvrđenja proizlazi da isto redovito čini preko podstanara i kćerke R, što proizlazi iz njezinog navoda.
13. Odredbom čl. 22. st. 1. ZV, propisano je, da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
13.1. Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
14. U svom iskazu, prilikom saslušanja, tuženica (a ne tužiteljica) je navela da su joj prvog dana useljenja (8. rujna 2019.) podstanar DŽ i njegova cura objasnili da su uselili po dopuštenju tužiteljice (str. 35. spisa). Stoga je tužena od 8. rujna 2019. znala i morala znati da je tužiteljica ta koja joj je oduzela suposjed predmetnog stana, jer je podstanar postupao po uputi tužiteljice, dakle, bio oruđe u njezinim rukama. Usprkos tomu tužena više od godinu dana nije ništa poduzela protiv tužiteljice s ciljem vraćanja svog suposjeda stana. Naime, tek 5. prosinca 2020., dakle nakon više od godinu dana, tužena se pokušala poslužiti samopomoći. Sukladno citiranoj odredbi čl. 21. st. 3. ZV takav tužiteljičin, silom oduzet, suposjed stana se umirio. Smisao posjedovne zaštite je da se štiti zadnji mirni posjed, bez obzira je li on savjestan ili nesavjestan (stečen vi, clam, precario).
15. Neosnovano tuženica prigovara takvom zaključku prvostupanjskog suda, koji je utemeljen na dokazima koji su valjano ocijenjeni, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.
16. Neosnovano pri tom tuženica prigovara da bi DŽ, podstanar u spornom stanu, bio zadnji mirni posjednik, jer je isti, u smislu čl. 10. ZV, neposredni posjednik, ali je i tužiteljica, prema čl. 10. st. 3. ZV, također posjednik te stvari. Tužiteljica je s DŽ sklopila ugovor o najmu stana te je isti u stanu bio njezinom voljom i po njezinom odobrenju a nije stan posjedovao kao svoj.
17. Nadalje iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica par dana nakon 5. prosinca 2020., a prije početka ovog postupka, razbila bravu na ulaznim vratima i sama ulazna vrata i tako dopuštenom samopomoći vratila svoj suposjed predmetnog stana (koji je trajao od rujna 2019. do 5. prosinca 2020., kada je podstanar iselio) te je tuženica odmah po njegovom iseljenju promijenila bravu na ulaznim vratima. Činjenica da su do danas, protiv volje tužene, u stanu novi podstanari, dokaz je istinitosti navoda tužene da ona, nakon što je tužiteljica pilom razbila bravu na ulaznim vatima i ulazna vrata, više nije poduzimala nikakve čine s ciljem ponovnog oduzimanja suposjeda tužiteljice. Navod iz tužbe da je policija spriječila tužiteljicu u činu dopuštene samopomoći zabranom pristupa predmetnom stanu (str. 2. tužbe) nije osnovan, jer zabrana pristupa ne utječe na vršenje posjedovnih čina. Naime, tužiteljica ne mora posjedovne čine poduzimati osobno, već i putem druge osobe, što redovito čini preko podstanara i kćerke R, što proizlazi iz njezinog navoda.
18. Dakle, u predmetnom stanu stanuju novi podstanari koji su tuženoj rekli da su iznajmili san u dogovoru s R (kćerkom tužiteljice i unukom tužene) te su ti ljudi postavili nova ulazna vrata stana, a što tužiteljica nije osporila, dapače, sama tužiteljica je iskazala da je „uspjela 08.02. naći podstanara koji je prihvatio da živi u stanu“ te je u konačnici „namontirao“ nova vrata za koja ima ključ. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica, putem trećih osoba, postavila nova ulazna vrata stana koji koriste osobe kojima je ona, uz posredovanje svoje kćeri, iznajmila stan. To znači da je tužiteljica u isključivom posjedu spornog stana jer su osobe, koje su promijenile vrata i koriste stan, radile po njezinom nalogu odnosno uz njezinu suglasnost.
19. Zbog navedenoga, a kako je u ovome postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica do 05. prosinca 2020. bila u posjedu nekretnine, da je tužena dana 05. prosinca 2020. počinila smetanje posjeda i oduzela posjed tužiteljici, a da je tužiteljica potom putem samopomoći vratila svoj posjed, tužiteljici je valjalo pružiti posjedovnu zaštitu i tužbeni zahtjev je valjalo djelomično prihvatiti ( osim u dijelu kojim se traži uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, jer je isto tužiteljica sama uspostavila) pozivom na odredbe članka 21. i 22. ZV-a. Ovo je u skladu sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. Rev 672/2009-2 od 1. lipnja 2011. u kojoj se navodi da, pored elementa koji u svakom slučaju mora biti ispunjen da bi se pružila posjedovna zaštita a to je tražiti utvrđenje čina smetanja, preostala dva elementa ne moraju biti kumulativno ispunjeni da bi posjednik imao pravo na posjedovnu zaštitu već je dovoljno, za postojanje osnovanog prava na posjedovnu zaštitu, pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZV-a (posljednji miran posjed i nastalo smetanje) da je ostvaren i uvjet zabrane tuženici svakog daljnjeg istog ili sličnog postupanja koje predstavlja zadiranje u posljednji mirni posjed tužiteljice jer se i samo takvom zabranom štiti posjed u smislu ZV-a.
20. U konkretnom slučaju ispunjeni su uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 21. i 22. ZV, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.
21. Pri tom je tužiteljica u pretežnom dijelu uspjela u sporu jer je tuženica osporavala sam posjed i čin smetanja posjeda, radi čijeg su dokazivanja provedene parnične radnje, pa je pravilnom primjenom čl. 155. st. 5. ZPP, tuženica dužna naknaditi tužiteljici troškove postupka u cijelosti.
22. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 11. studenoga 2025.
S u d a c:
Gordana Bošković Majerović
